Suočavanje sa sevdahom

Damir Imamović je rođen u Sarajevu 1978. godine, završio je studije filozofije, svira i peva sevdalinke. Sa Farah Tahirbegović uredio je reprezentativnu monografiju posvećenu njegovom dedi, slavnom Zaimu Imamoviću, Pjesma srca moga: stotinu najljepših pjesama Zaima Imamovića. Nastupa u triju. Svira gitaru i peva, Edvin Hodžić svira kontrabas, a Vanja Radoja violinu. Nedavno mu je izašao i album prvenac sa deset pesama Damir Imamović Trio svira standarde. U okviru promocije albuma održaće i beogradski koncert u Pozorištu na Terazijama, u utorak 12. decembra. To je i povod ovog razgovora.

Kako ste počeli da se bavite sevdalinkom?

Sviram gitaru od petnaeste, i svirao sam razne vrste muzike, od roka do džeza, ali nisam nikada pjevao. A onda sam prije dvije godine sa prijateljicom Farah Tahirbegović uređivao monografiju posvećenu mom djedu Pjesma srca moga: stotinu najljepših pjesama Zaima Imamovića, i radeći na knjizi prošao sam kroz svu njegovu zaostavštinu i tek tada zapravo vidio koliko je to dobra muzika bila. Preko Zaima sam zatim upoznavao i Himzu Polovinu, Nadu Mamulu, ranog Safeta Isovića, dosta sazlija, i bio fasciniran njihovom zavidnom pjevačkom i izvedbenom kulturom. Generacija pjevača Radio Sarajeva od 1947. godine nadalje stvorila jedan zaista potpuno novi stil muzike, i odvela sevdah u jednom sasvim novom smjeru. Harmonije koje su pravili bile su mi fascinantne na način na koji su mi bile fascinantne harmonije koje je za neke džez standarde pravio Majls Dejvis. Tehnički, njih nije bilo lako izvesti, a shvatio sam i koliko je teško pjevati tu muziku. U tim pjesmama postoji nešto iskreno i ozbiljno. To je predivna muzika. Sve to mi se strašno svidjelo, počeo sam da sviram i održao svoj prvi koncert, sam s gitarom. Bio sam iznenađen kako je koncert dobro prošao, i nastavio sam.

Da li vas opterećuje to što vas često predstavljaju kao unuka Zaima Imamovića? Vaš glas zaista podseća na njegov.

Moj porodični bekgraund jeste razlog što sam se kasno upustio u muziku, tek krajem dvadesetih, nakon završenih studija filozofije. Ali radeći pomenutu monografiju uspio sam da u glavi odijelim mog intimnog Zaima, glas mog djede čiji glas po inerciji volim, od Zaima pjevača koga mogu da slušam objektivno, kao što slušam ostale pjevače, i koga uzimam kao muzički uzor. Lično sam razriješio tu vrstu kompleksa pa me i ne zanima šta će ko reći. Uostalom, vrijeme će pokazati da li će poslije mog petog CD-a ljudi govoriti da je to album Zaimovog unuka, ili Damirov album. A što se tiče glasa, ja svjesno ne imitiram Zaimov glas, ali tu vjerovatno ima i genetskog. Postoji izvesna starinska patina u mom glasu od koje ne bježim i koja mi je draga, dio je mog pjevačkog stila. Osim toga, Zaim je prvi radijski pjevač Radio Sarajeva, svi kasniji pjevači učili su sevdalinku od njega, Nada, Safet, Himzo, tako da je njegov osobni stil naprosto utkan u sevdalinku.

Koliko danas sevdalinka korespondira sa ovim vremenom? Ona je nastala iz jednog drugačijeg načina života. Način na koji je vi pevate je „usporen„, zahteva strpljivog slušaoca, koji nije nervozan.

Do „ubzavanja“ je došlo kasnije, šezdesetih godina, kada je krenula diskografska industrija. Najbolji primjer je Zaimova pjesma Srušila se kula i kapija. Prvi snimak pravljen je 1954, uz nekoliko tamburaša i harmoniku, na jedan mikrofon, i pjesma je snimljena kao spora. Drugi snimak pjesme, krajem šezdesetih, već je bio sa onim karakterističnim umpa-umpa ritmom. Razlog je bio u tome što je prošlo vrijeme kad su radijski pjevači bili zaposleni na radiju, i bili „na plati“. Mada, kako na Radio Sarajevu nije bilo predviđeno radno mjesto „radijski pjevač“, Zaim se, recimo, oficijalno vodio kao magacioner. A kada je krenula diskografija i period prodaje ploča, prve zvijezde te diskografije bili su prvi pjevači tradicionalne muzike – Nada Mamula, Zaim Imamović, Cune Gojković. Međutim, kada su te ploče počele da se prodaju, bilo je lakše snimati brže pjesme, koje brzo ulaze u uho, nego snimati sporu, meditativnu sevdalinku. Taj „mentalitet hita“ uvijek mi je bio dosadan, i svirajući sevdalinku ja danas pokušavam da je vratim njenim počecima. U tom smislu postoji usporavanje.

U vašim aranžmanima mogu se čuti i bluz i džez uticaji.

Svirajući ovu muziku, ja sviram sve što znam. Možda neke dionice na gitari ili u glasu nisu tradicionalne u klasičnom smislu, ali za mene jesu tradicionalne na drugi način. Mi sebe stalno lažemo da su neke stvari stare ili da su nam strane. Recimo, ja sam odrastao uz Erika Kleptona, i bio sam u situaciji da sjedim kod kuće i slušam ploče pokušavajući da skinem Kleptonova sola na gitari, da bih zatim sišao u ćevabdžinicu gdje slušam najgore narodnjake. Mi imamo naročitu vrstu kulturne šizofrenije, koja je zapravo predivna ako umijemo da je iskoristimo na pravi način. I Klepton i narodnjaci jesu dio tvoje zvučne slike svijeta, stvar je samo kako ćeš ti to rafinirati da izađe iz tebe kao neka konkretna smiješanost. Odatle fusion.

U današnjem kontekstu imamo matricu pokondirene urbane kulture, po kojoj mi nismo narodnjaci, nego klavir, Beč. Nećemo uzimati ozbiljno niti investirati u sopstveni folklor, ali hoćemo zato u bavarski ili kubanski. Mene je uvijek strašno nervirao potcjenjivački stav spram naše tradicionalne muzike. Ona jeste imala užasnih izvedbi, kao i sve drugo, ali to je dobra muzika, i zašto je odbijati. Tu je riječ o kulturnim matricama. Zašto ne bismo u jednoj radijskoj emisiji mogli da čujemo Cuneta, da nakon njega ide Majls Dejvis, pa nakon njega Zaim. Kada ne bismo imali kulturnih kompleksa, ubijeđen sam da onda ne bi imali ni ovoliko političkih kompleksa iz kojih zatim izviru nacionalističke politike i mržnja.

Čak i danas se među klasičnim narodnjacima može naći mnogo „umjetničkijih“ stvari, autentičnijih od onih koje prave pop zvijezde, jer se u njima nalazi doza iskrenosti koja je za umjetnost vrlo bitna. Naravno, nije to uvijek artistički nivo koji bismo želili, ima tu dosta škarta, ali nema veze. I ja sam, dok sam istražujući sevdalinku tražio po arhivama, imao utisak da kopam po deponijama smeća i buvljacima i tražim bisere, da iz pretkatastrofičnog perioda izvlačim nešto što je dobro, a zaboravljeno. Zašto tu ima dosta škarta? Zato što ovdje nikad nije postojala infrastruktura koja bi podržala ono što je najbolje, i bio je manjak talentovanih producenata. Tako se sve svodilo na to koliko je individualni umjetnik ili pjevač imao gard da ne želi da se spušta na nivo koji mu nameće muzička industrija. Ono što ja radim i pokušavam jeste da muziku koju sviram uzmem sasvim ozbiljno.

Često se tradicionalna muzika uzima i čita u čistom nacionalnom ključu.

Lično se grozim tih nacionalromantizama, ali oni jesu matrica svih ovih naših lokalnih kultura, koje su manje-više isto. Vulgarna politička agenda, lijeva ili desna, u svakom slučaju smeta muzici. Nacionalne matrice zatvaraju polja ljudske slobode i kreativnosti, i meni smetaju bez obzira na to odakle dolaze. Ali samo djelo pokazuje u kojem smislu koristiš slobodu. Ako tu slobodu uopšte koristiš, to pokazuje više nego da se dopadaš okolo i propagiraš ideje, nacionalne ili političke. Zapravo, tek danas, sa apsolutnim raspadom centralnih uređenja i ideologija, postoji mogućnost da se ta muzika razvije.

Šta je za vas sevdah?

Etimološki, riječ je o melanholiji. Kao što su Grci imali crnu žuč, tako su i Arapi, baštineći grčku kulturu, preuzeli i preveli taj pojam sa sewda’, crnu supstancu koja postoji u organizmu i koja te, što bi rekla jedna moja prijateljica, „tjera da vodiš ljubav sa vlastitom boli“. Sevdah danas vidim i kao suočavanje, kulturološko i svako drugo, sa prostorom na kojem živimo i odakle potičemo.

I koje je prošlo iskustvo katastrofe. Da li svojevrstan povratak sevdalinci ima veze i sa takvim iskustvom?

Vjerovatno. Zaim je u svom posljednjem intervjuu, deset dana prije nego što će umrijeti, na pitanje novinarke da li će sevdah ikad više biti ono što je bio, odgovorio: „Znate šta, pjevaće se sevdah poslije svakog rata.“