
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Jedan od simbola onog uzletelog Beograda koji je posta(ja)o svet dugo pre protestnog slogana 1996/97, Bezistan – natkriveni prolaz/unutrašnji trg između Terazija i Trga Nikole Pašića (ex Marksa & Engelsa), „pupak Beograda“ i značajno mesto popularne kulture šezdesetih godina prošlog veka – u nasilju aktuelne vlasti da centar prestonice Srbije izmesti „na vodu“ kod svoje mnogospratne korupcije, ostavljen je da se urušava, sve manje prohodan ne bi li zatro i nostalgiju. Još uvek je, Čavketovim prolazom, naslonjen na Dom sindikata, a u mts (bez sindikata?) dvorani prošlog vikenda je dve večeri sekstet „Nevladina organizacija“ najlepše podsećao na svog nekadašnjeg predvodnika Vladimira Divljana (1958, Beograd - 2015, Beč)
U odbrani & zaštiti našeg Novog talasa (i rokerskog maspoka s početka osamdesetih) graničnici su s jedne strane sistematsko nastojanje Zadužbine Milana Mladenovića da ga etablira kao umetnika i sličnom putanjom lansira sledbenike, a s druge nepretenciozno i neformalno očuvanje nežnih sećanja na Vladu Divljana. Grupa njegovih višedecenijskih saradnika, pa i bliskih prijatelja, krajem XX veka okupljena pod nazivom „Nevladina organizacija“ („Vreme“ 656, 780, 949), bila je jedan od 2 stuba velikog, sjajnog koncerta „Hajde sanjaj me, sanjaj“ s brojnim gostima u Sava centru, 2018. godine na nesuđeni Divljanov 60. rođendan („Vreme“ 1428). Otad se ništa slično nije dogodilo do marta 2025. u Beču (predpremijera u Kutini, HR), a najavljena je manja turneja ovih memorijalnih koncerata naslovljenih „Samo jednu ljubav imam“ – za Vladin rođendan, naravno, baš u Beogradu, brzo rasprodato, to jest dodat drugi nastup (sedišta oko 1400, cena ulaznica 1250-3900 dinara).
Od LGBT+ nikad usvojene „Retko te viđam s devojkama“, bend je stotinak minuta poletno vozio kroz znalački probran, uravnotežen materijal iz cele Divljanove karijere („Idoli“, pa solo), pokazujući šta znači postava koja ne samo da je profesionalno uigrana nego zaista diše zajedno (organski, kako se kaže na novosrpskom), skladno baratajući dinamikom i tempom. Setne i razdragane Vladine ljubavne pesme nanizane su na rokersku „žicu“ baš kao u najboljim izdanjima za života. Među četiri grupna glasa najčešće se izdvajao gitarista Damjan Dašić, no bez oponašanja, štaviše vokalnim modulacijama je povremeno podsećao na Srđana Gojkovića-Gileta s kojim sarađuje u „Magic Bush“. S Dašićem u tandemu i u „BestBeat“ (Beatles tribute), Marko Ćalić diskretno je ukrašavao retro-gitarskim deonicama. Njih dvojica nisu imala priliku da sviraju s Divljanom, za razliku od druga dva tandema u NeVladinoj organizaciji: profesori Aleksandar P. Šandorov (klavijature) i Boris Bunjac (el. udaraljke, sint) znalačkim aranžmanima „podebljavaju“ baš ono što je na ranim snimcima Idola ostalo tanko; ispred bubnjara Marka Milivojevića (ex-EKV), zasluženo na centralnom mestu kao Atlas je Zdenko Kolar, Vladin drug i basista još od osnovne škole. Osim reskih, stamenih instrumentalnih linija, starinskim šarmom Zdenko doprinosi i poneki glavni vokal („Vetar i zastave“) te konferansu kao novotalasni Žika Jelić. Bunjac peva „Rusiju“, nisu savršeni ali dovoljno ubedljivi, verni duhu ovog okupljanja i svima prija; NVO je samohodna, i kad nema gostiju.
Ali, NVO je i platforma za kreativne interpretatore, pa su ove večeri u poseti podmladak-duo „Buč Kesidi“ za „Dok dobuje kiša (u ritmu tam-tama)“ i u belom pominjani S.G. Gile (ElOrg), za brzi triling numera, razgiban kao Cukić 2.0, rasplesavši prisutne. Sve vreme u pozadini su projektovane probrane arhivske pa i sasvim lične fotografije koje je mahom napravila istoričarka umetnosti i foto-urednica Goranka Matić, bliska saradnica „Idola“ (NVO je upravo Goranki posvetila ovaj koncert). Posle rečitativa koji je Zdenko doneo u „Malena“, nema teorije da ih publika pusti s pozornice, prvi simbolični završetak je emitovanje starog spota „Odnesi me“; uz Vladin glas bend nastavlja da svira, pa trejler i najava novog (trećeg) dokumentarca o Divljanu – Iza osmeha, kasnije ovog maja premijera na festivalu Beldocs u Beogradu. Neminovno, ovacije i prvi bis „Zašto su danas devojke ljute“ i „Gde si sad cica-maco“ i „Hajde, sanjaj me, sanjaj“, pa drugi „Maljčiki“ i Kraljićev evergrin „Devojko mala“, i opet spot uz živu pratnju – „Sve laži sveta“.
Priliv nove publike i deset godina od odlaska Vlade Divljana, ohrabruje da će ove pesme nadživeti i nas/njegove savremenike. Koncerti poput ovog, kao i na primer Indexi & prijatelji, doprinose na pravi način. U međuvremenu, svakako pomažu i kad izađemo na Trg gde još uvek stoje torovi Ćacilenda i čekaju nove SNSovce.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve