Kada je već odlučeno da se nastavak snimi, moglo je to i malo elegantnije da se uradi
Neka igre (ponovo) počnu! Ridli Skot je neumoran, bez obzira na to što 30. novembra puni 87 godina. Dok su njegovi ispisnici većinom mrtvi ili penzionisani, Skot nema nameru da posustane: samo u poslednje četiri godine režirao je četiri visokobudžetna ostvarenja (Poslednji dvoboj, Gučijevi, Napoleon i Gladijator II – o ovom potonjem biće reči u osvrtu koju upravo čitate), a u planu je još filmova i serija koje će producirati i/ili režirati. Skot već duže snima zahtevne produkcije koje, u zbiru, obično nemaju mnogo toga svežeg i uzbudljivog da ponude. Njegov najnoviji film, friško pristigao u naše i svetske bioskope, Gladijator II, svakako je bolji od prethodna dva, teško gledljivih Gučijevih i Napoleona, ali vidno zaostaje za Skotovim radovima iz “zlatnog perioda” kao što su Osmi putnik, Istrebljivač, Telma i Luiz i Pad crnog jastreba. Uostalom, najbolji Skotovi filmovi nastali su pre dvadeset, trideset, četrdeset godina, i iako je i u novije vreme bilo njegovih režija vrednih pomena (Krug laži, Marsovac), mnogo više ima krupnih promašaja (Dobra godina, Robin Hud, Savetnik, Cena života, Egzodus: Bogovi i kraljevi).
...…
Skot je svojevremeno snimio dva prednastavka Osmog putnika (Prometej i Kovenant), tako da je Gladijator II zapravo prvi “pravi” nastavak koji je režirao. Izvorni Gladijator iz 2000. godine bio je zaokružen film kome nastavak nije bio potreban, i svi koji su ga pogledali to znaju. Ali, kako to već obično biva, holivudski producenti su odlučili da podgreju “staru musaku” i uložili više od 200 miliona dolara u ovaj epik od dva i po sata. Da li će im se uloženo vratiti? Moguće, pošto filmova kao što je ovaj manjka u ponudi. U produkcionom pogledu, Gladijator II jeste veoma raskošan film, snimljen baš za veliko platno, spektakl koji nudi pet-šest sjajno koreografisanih scena borbi u areni i van nje, uključujući deo u kojem se gladijatori u Koloseumu bore protiv ajkula (da, dobro ste pročitali – ajkule-gladijatorke su deo ovog filma). Iako su pojedini kompjuterski efekti mogli i morali biti bolji (CGI majmuni su, na primer, veoma neuverljivi), u celini gledano, Skot zaista isporučuje spektakl i razlog da se plati sve skuplja bioskopska ulaznica. Uglavnom prilično budalast spektakl, ali ipak spektakl.
Iako u bioskope stiže 24 godine nakon prethodnika, radnja novog filma se odvija 16 godina nakon događaja opisanih u prvom Gladijatoru. Glavni junak novog filma je Lucije (glumi ga leponogi Pol Meskal, do sada poznat po zapaženim ulogama u hvaljenim indi ostvarenjima kao što su Svi mi stranci i Posle Sunca, baš kao i u seriji Normalni ljudi). Grad u kojem je Lucije pronašao mir i sreću pokorio je, po naređenju rimskih imperatora Gete (Džozef Kvin) i Karakele (Fred Hečinger), general Akacije (Pedro Paskal), pa je Lucije, nakon herojske smrti svoje supruge Arišat (Juval Gonen), zarobljen i odveden u Rim. Lucija otkupljuje bogati Makrinus (Denzel Vošington), koji ima vlastite dijabolične planove. A tu je – to nikako ne smemo da zaboravimo – i lepa Lusila, koju kao i u prvom delu tumači danska glumica Koni Nilsen, a koja je sada udata za generala Akacija i želi da zajedno sa njim svrgne tirane sa vlasti (jednog od zaverenika glumi veteran Derek Džejkobi, koji je tumačio epizodu i u prvom filmu).
Od prvog do poslednjeg kadra jasno je da je Gladijator II film koji u kreativnom pogledu nema razloga da postoji, te da je snimljen samo iz jednog razloga: da bi se unovčila stara slava. Naravno, nije ovo ni prvi ni poslednji put da se to događa, nastavci su uobičajena holivudska praksa, s tim što treba imati u vidu da je posebno nezgodno raditi nastavak posle pauze od gotovo četvrt veka, pa još bez dva udarna lika (Rasel Krou kao Maksimus, Hoakin Finiks kao Komod). Ali, kada je već odlučeno da se nastavak snimi, moglo je to i malo elegantnije da se uradi – posebno kada je reč o scenariju koji potpisuje Dejvid Skarpa, sa kojim je Skot već sarađivao na Ceni života i Napoleonu.
Scene gladijatorskih obračuna jesu spektakularne (mada ne onoliko ubedljive kao u prvom delu), ali je priča koja ih povezuje nategnuta, u domenu već viđenog i očekivanog. Gladijator II ima narativnu strukturu telenovele, sve sa motivom “izgubljenog/pronađenog deteta/naslednika” kao jednog od udarnih aduta. Spone sa prvim filmom više sputavaju nastavak nego što mu idu u korist. Sve je postavljeno tako da podseća na prvi film, sa novim likovima postavljenim tako da u sećanje prizivaju stare junake (Vošington zamenjuje Olivera Rida, Kvin i Hečinger su tu umesto Finiksa itd). Što se glume tiče, veteran Denzel Vošington i sve traženiji Pedro Paskal su odlični, taman kako treba, dok je Koni Nilsen dobila dovoljno prostora da svojoj Lusili podari višeslojnost i zadovoljavajuće zaokruženje. Pol Meskal nije Rasel Krou, nema tu silinu i robusnost, i u ovom konkretnom slučaju svako poređenje ide u štetu mlađeg. Meskal nije loš, trudi se mučenik, s tim što veoma brzo postane jasno da mu poverena uloga ne leži. Ostali glumci su funkcionalni, niko se nije posebno obrukao, mada su epizodne uloge napisane tipski i tu ne može bog zna šta da se uradi.
E, sad… Ima u priči o Gladijatoru II nešto drugo zanimljivo. Dekadencija starog Rima i njegovih tirana deluje dosta poznato/prepoznatljivo u kontekstu aktuelne političke situacije, kako u svetu, tako i kod nas. Vlast koja je izgubila kontakt sa narodom i jedino što želi jeste da zgrće i zgrće i zgrće, bez obzira na to što već živi u izobilju, osuđena je na propast. Svaki naredni potez vlastodržaca je bahatiji, luđi i obesniji, sve dok konačno ne pređu crtu i izazovu rat koji će sve skupo koštati. Zato mi je, moram to priznati, završnica Gladijatora II bila prilično katarzična, iako to suštinski nije zbog filma već zbog konteksta. Skot je, naravno, voljan da režira i treći deo, što je “pretnja” koju će svakako sprovesti u delo ako se Gladijator II dobro pokaže na blagajnama. Film je prošlog vikenda počeo da se prikazuje u Srbiji i već ga je pogledalo oko 27000 posetilaca bioskopa, što signalizira da imamo hit.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zahvaljujući argumentima građana, korigovan je prvobitni projekat za rekonstrukciju Svetosavskog platoa. Umesto ranije predviđenog betona, biće posađeno 130 hrastovih stabala
Hedlajner prve večeri Nišvila bio je Inkognito, Vlatko Stefanovski je podigao publiku na noge sa „Skopjem“, a ceo festival se odvija bez državne pomoći – zahvaljujući mazohizmu
Kultura sećanja treba da postoji ali da se obostrano ne koristi kao izvor novog narastajućeg nacionalizma, koji nije ništa drugo nego rađanje mržnje prema onom drugom. Tu malo mesta preostaje za ljubav. Kad svake godine sipate so na tu ranu, ta rana se sve više i više otvara. Ponavljam, postojalo je jedno vreme i u Hrvatskoj i u Srbiji kad su ljudi koji odlučuju nastojali da nekako taj život jednih pored drugih bude moguć. Sada to izgleda potpuno iracionalno, bezizlazno. Rat nije završen
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.