img
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Priče o potčinjenosti

03. decembar 2014, 12:33 Teofil Pančić
Copied

Laslo Marton: Ubica L. M.preveo Marko ČudićLevo krilo, Beograd 2014.

Do tada je Hoan mislio da je on on i niko drugi do on sam. Mislio je da ga vole, da paze na njega i da će ga poštedeti. Sada je shvatio da je uzaludna sva ljubav, jer je ljubav osuđena na neuspeh. Uvideo je da je u zabludi svaki pas koji pomisli da je drugačiji od ostalih pasa. Greši svako ko misli da ima pravo na život samo zato što veselo maše repancetom.

Ako nikada ranije niste čuli za Lasla Martona (rođ. 1959), znajte da delim vaše ne baš dično ignorantstvo. A radi se o vrlo afirmisanom mađarskom prozaiku srednje generacije, kojeg sada premijerno možemo da čitamo na srpskom zahvaljujući Marku Čudiću.

Ovo je važno, to jest, nije slučajno da spominjem prevodioca već u drugoj rečenici teksta: mladi Čudić, iako još relativno nevelikog opusa, već stiče laskav status pouzdanog vodiča kroz bespuća književnosti severnih suseda (dovoljno je setiti se da je prvi kod nas preveo jedan Krasnahorkaijev roman); to će reći da će svaki iole obavešten čitalac obratiti pažnju na knjigu koju je preveo M. Č., taman da mu je njen pisac potpuna nepoznanica.

Elem, ko je L. M.? Hm, koji L. M., onaj iz naslova ili onaj koji je napisao tog koji je u naslovu? Ili je to jedan te isti? Ne, to nikada nije jedan te isti, pa taman pisac i govorio „o sebi“. Što Laslo Marton kanda i čini, ali to opet ne znači da je naslovni L. M. – on… Naprotiv, taj istoinicijalski dvonožac biće je kakvo ne biste voleli da sretnete (ni Marton nije voleo), mada takva bića ipak srećete: recimo, u vojsci. Pa bila ona Jugoslovenska narodna armija ili armada Narodne republike Mađarske. Komplikovano? Naravno da izgleda komplikovano, Marton je ipak neka vrsta postmoderniste, ali zapravo je sve „pod konac“, baš kao u vojsci. I baš zato, hajde da, po uzoru na ljupki desetarski dril, krenemo ispočetka.

Ubica L. M. neobično je, žanrovski neuhvatljivo prozno ostvarenje: roman nije, a nije ni zbirka priča, u iole uobičajenom značenju. Knjiga od dvestotinak strana sastoji se od tri prozne celine (naslovna, Uzbudljive ruševine i Osrednji zubar) koje sasvim normalno funkcionišu kao zasebne celine, ali ih na nekom sublimnom nivou ipak sve povezuje i zaokružuje u celinu. Zato o njenoj žanrovskoj naravi ipak najbolje svedoči podnaslovna definicija, dakle ona koju je dao sam autor: „pripovesti iz jednog romana“.

Eto nas opet na početku. O čemu se radi u tom romanu (koji to nije)? Autor i sam o tome eksplicitno zdvaja na nekolikim mestima, ali ovoliko je jasno: to su priče o nasilju nad ljudskom prirodom, i o potčinjavanju, to jest potčinjenosti, kao najčešćoj strategiji preživljavanja. Možda zvuči „dramatično“, ali uopšte nije, jer malo je „tragedije“ u ovih dvestotinak stranica, ako izuzmemo činjenicu da je sve to zajedno jedna velika čovekova tragedija… Naslovna priča reminiscencija je na davne dane služenja vojnog roka u komunističkoj, sovjetizovanoj Mađarskoj. Ako ste služili JNA kadar, to vam je sve to isto, samo još gore i brutalnije. Hiperprodukcija besmisla, ritualizovana okrutnost, plebejski galgenhumor, čizma u lice koja povremeno prestaje da bude metafora. A iznad svega: ogromno, preogromno traćenje vašeg životnog vremena. Stilski je to negde „najkonvencionalniji“ deo knjige, takoreći suvi, brutalni realizam, mada i on začinjen metaliterarim ispadima koji će u trećoj priči doživeti apoteozu. Okej, može se sve to zajedno čitati i kao priča „o totalitarizmu“, ali mnogo je to, mnogo složenije od nekakve smešno okasnele „disidentštine“. Martonu je „narodna vojska“ jedne propale okupirane tvorevine samo zgodan teatar okrutnosti u koji baca svoje „ljudiće“ (kako je govorio Muharem Pervić; otkud li mi sad on?) da se koprcaju.

Druga priča, daleko najkraća, kao da je nekakav pomalo onirični intermeco: „tipična“ mađarska porodica u osvit tranzicije putuje na more u susednu zemlju u kojoj besni građanski rat. Nema „stvarnih“ toponima, ali lako prepoznajemo Hrvatsku i širi kontekst umiruće SFRJ. Njihov sin je malkice bizarno opsednut ruševinama drevnih tvrđava; u povratku kući, porodica lakomisleno kreće u unutrašnjost zemlje, baš tamo „gde se puca“, u potragu za ruševinama iz predratnog turističkog bedekera. I šta onda bude, otmu ih i zakolju Jedni ili Drugi? Sve vuče na to, ali autor odluči – i to nam saopšti – da im se neće dogoditi ništa strašno, i da će se srećno vratiti kući; što opet ne znači da sve to neće otvoriti neke pukotine u njima, u koje bi onda moglo da se naseli ko zna šta…

Osrednji zubar na stotinak strana ševrda kroz tragikomične ljudske sudbine, ponačešće junaka sapetih i neostvarenih u nečemu za šta su voleli misliti da je agens njihove ljudske realizacije, onemogućene sponama porodičnih, klasnih, psiholoških, seksualnih i raznih drugih stega, a sve u Mađarskoj – mada bi, sa folklornim različicama, moglo biti i bilo gde drugde, a ovde naročito – od vremena socijalizma pa do danas. Marton počne da nam izlaže jednu ljudsku sudbinu, i taman kad pomislimo da je ovo „priča o njoj“, on pređe na drugu, pa na treću, pa se malo vrati gde je bio, pa krene negde sasvim drugde… Idealno za nečitljivi galimatijas, osim što uopšte nije; štaviše, što se razobručenije poigrava tzv. horizontom čitaočevog očekivanja, to je bolji.

Pa dobro, ali ko je na kraju taj ubica L. M., i je li stvarno nekoga ubio? Bolje vam je da ne znate, a da je ubio – ubio je. Nije to njemu ništa. Kao ni Laslu Martonu da te provoza kroz ovih dvestotinak strana tako da se, još ošamućen, pitaš: šta ovo bi? Ali pouzdano znaš da hoćeš još.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Izložba „Ćirilica u pokretu“ je dobra praksa čuvanja nacionalnog pisma

U Galeriji Grafički kolektiv počinje izložba o ćirilici, što je pravi način kako zainteresovati javnost za nacionalno pismo – lepotom, a ne presijom i kaznama kao što je to radila dosadašnja vlast

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili da prime nagrade Narodnog pozorišta

Glumci Narodnog pozorišta Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili su da prime godišnje nagrade Narodnog pozorišta zato što je Uprava "pogazila kriterijume za dodeljivanje nagrade glumcima"

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

Kamerna scena „Studio“: Predstave za mlade, mladih autora

„Studio Centar“ otvara Kamernu scenu. Na repertoaru su predstave za mlade, mladih autora. A toga u Beogradu nema

Kultura

21.novembar 2026. Sonja Ćirić

Ašhen Ataljanc: Zašto me UBUS nije predložilo za nacionalnu penziju

Ministarstvo kulture je prošle godine odbilo balerinu Ašhen Ataljanc za nacionalnu penziju, a ove godine je Udruženje baletskih umetnika Srbije nije ni kandidovalo

Otvaranje Festivala autorskog filma

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Konačno festival koji je napunio salu

Pred krcatom salom i sa Kanskim pobednikom, počeo je Festival autorskog filma - onako kako nisu počinjali prethodni ovogodišnji festivali u prestonici

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure