img
Loader
Beograd, 16°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Priče o potčinjenosti

03. децембар 2014, 12:33 Teofil Pančić
Copied

Laslo Marton: Ubica L. M. preveo Marko Čudić Levo krilo, Beograd 2014.

Do tada je Hoan mislio da je on on i niko drugi do on sam. Mislio je da ga vole, da paze na njega i da će ga poštedeti. Sada je shvatio da je uzaludna sva ljubav, jer je ljubav osuđena na neuspeh. Uvideo je da je u zabludi svaki pas koji pomisli da je drugačiji od ostalih pasa. Greši svako ko misli da ima pravo na život samo zato što veselo maše repancetom.

Ako nikada ranije niste čuli za Lasla Martona (rođ. 1959), znajte da delim vaše ne baš dično ignorantstvo. A radi se o vrlo afirmisanom mađarskom prozaiku srednje generacije, kojeg sada premijerno možemo da čitamo na srpskom zahvaljujući Marku Čudiću.

Ovo je važno, to jest, nije slučajno da spominjem prevodioca već u drugoj rečenici teksta: mladi Čudić, iako još relativno nevelikog opusa, već stiče laskav status pouzdanog vodiča kroz bespuća književnosti severnih suseda (dovoljno je setiti se da je prvi kod nas preveo jedan Krasnahorkaijev roman); to će reći da će svaki iole obavešten čitalac obratiti pažnju na knjigu koju je preveo M. Č., taman da mu je njen pisac potpuna nepoznanica.

Elem, ko je L. M.? Hm, koji L. M., onaj iz naslova ili onaj koji je napisao tog koji je u naslovu? Ili je to jedan te isti? Ne, to nikada nije jedan te isti, pa taman pisac i govorio „o sebi“. Što Laslo Marton kanda i čini, ali to opet ne znači da je naslovni L. M. – on… Naprotiv, taj istoinicijalski dvonožac biće je kakvo ne biste voleli da sretnete (ni Marton nije voleo), mada takva bića ipak srećete: recimo, u vojsci. Pa bila ona Jugoslovenska narodna armija ili armada Narodne republike Mađarske. Komplikovano? Naravno da izgleda komplikovano, Marton je ipak neka vrsta postmoderniste, ali zapravo je sve „pod konac“, baš kao u vojsci. I baš zato, hajde da, po uzoru na ljupki desetarski dril, krenemo ispočetka.

Ubica L. M. neobično je, žanrovski neuhvatljivo prozno ostvarenje: roman nije, a nije ni zbirka priča, u iole uobičajenom značenju. Knjiga od dvestotinak strana sastoji se od tri prozne celine (naslovna, Uzbudljive ruševine i Osrednji zubar) koje sasvim normalno funkcionišu kao zasebne celine, ali ih na nekom sublimnom nivou ipak sve povezuje i zaokružuje u celinu. Zato o njenoj žanrovskoj naravi ipak najbolje svedoči podnaslovna definicija, dakle ona koju je dao sam autor: „pripovesti iz jednog romana“.

Eto nas opet na početku. O čemu se radi u tom romanu (koji to nije)? Autor i sam o tome eksplicitno zdvaja na nekolikim mestima, ali ovoliko je jasno: to su priče o nasilju nad ljudskom prirodom, i o potčinjavanju, to jest potčinjenosti, kao najčešćoj strategiji preživljavanja. Možda zvuči „dramatično“, ali uopšte nije, jer malo je „tragedije“ u ovih dvestotinak stranica, ako izuzmemo činjenicu da je sve to zajedno jedna velika čovekova tragedija… Naslovna priča reminiscencija je na davne dane služenja vojnog roka u komunističkoj, sovjetizovanoj Mađarskoj. Ako ste služili JNA kadar, to vam je sve to isto, samo još gore i brutalnije. Hiperprodukcija besmisla, ritualizovana okrutnost, plebejski galgenhumor, čizma u lice koja povremeno prestaje da bude metafora. A iznad svega: ogromno, preogromno traćenje vašeg životnog vremena. Stilski je to negde „najkonvencionalniji“ deo knjige, takoreći suvi, brutalni realizam, mada i on začinjen metaliterarim ispadima koji će u trećoj priči doživeti apoteozu. Okej, može se sve to zajedno čitati i kao priča „o totalitarizmu“, ali mnogo je to, mnogo složenije od nekakve smešno okasnele „disidentštine“. Martonu je „narodna vojska“ jedne propale okupirane tvorevine samo zgodan teatar okrutnosti u koji baca svoje „ljudiće“ (kako je govorio Muharem Pervić; otkud li mi sad on?) da se koprcaju.

Druga priča, daleko najkraća, kao da je nekakav pomalo onirični intermeco: „tipična“ mađarska porodica u osvit tranzicije putuje na more u susednu zemlju u kojoj besni građanski rat. Nema „stvarnih“ toponima, ali lako prepoznajemo Hrvatsku i širi kontekst umiruće SFRJ. Njihov sin je malkice bizarno opsednut ruševinama drevnih tvrđava; u povratku kući, porodica lakomisleno kreće u unutrašnjost zemlje, baš tamo „gde se puca“, u potragu za ruševinama iz predratnog turističkog bedekera. I šta onda bude, otmu ih i zakolju Jedni ili Drugi? Sve vuče na to, ali autor odluči – i to nam saopšti – da im se neće dogoditi ništa strašno, i da će se srećno vratiti kući; što opet ne znači da sve to neće otvoriti neke pukotine u njima, u koje bi onda moglo da se naseli ko zna šta…

Osrednji zubar na stotinak strana ševrda kroz tragikomične ljudske sudbine, ponačešće junaka sapetih i neostvarenih u nečemu za šta su voleli misliti da je agens njihove ljudske realizacije, onemogućene sponama porodičnih, klasnih, psiholoških, seksualnih i raznih drugih stega, a sve u Mađarskoj – mada bi, sa folklornim različicama, moglo biti i bilo gde drugde, a ovde naročito – od vremena socijalizma pa do danas. Marton počne da nam izlaže jednu ljudsku sudbinu, i taman kad pomislimo da je ovo „priča o njoj“, on pređe na drugu, pa na treću, pa se malo vrati gde je bio, pa krene negde sasvim drugde… Idealno za nečitljivi galimatijas, osim što uopšte nije; štaviše, što se razobručenije poigrava tzv. horizontom čitaočevog očekivanja, to je bolji.

Pa dobro, ali ko je na kraju taj ubica L. M., i je li stvarno nekoga ubio? Bolje vam je da ne znate, a da je ubio – ubio je. Nije to njemu ništa. Kao ni Laslu Martonu da te provoza kroz ovih dvestotinak strana tako da se, još ošamućen, pitaš: šta ovo bi? Ali pouzdano znaš da hoćeš još.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Država kroji kulturu

14.септембар 2025. Sonja Ćirić

Jugoslav Pantelić: Razlozi za moju smenu nisu mi predočeni

Odlukom Vlade Srbije, Jugoslav Pantelić više nije direktor Jugoslovenske kinoteke, ne zna se zašto. Da nije možda zato što se Kinoteka priključila martovskom štrajku na koji su pozvali studenti

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure