Sve u svemu, ovo je bio jedan FEST koji je u svojim pikovima, u onom najvidljivijem delu, bio solidan, ni bolji ni gori od nekoliko prethodnih, ali je u ostatku prikazanog podbacio
KARGO 200: Film majstora Alekseja Balabanova
Kao prvo: šta god ko mislio o FEST-u, o kvalitetu filmova, organizaciji i svemu ostalom što ga prati, ovogodišnje izdanje našeg najvećeg filmskog festivala se slučajem odigralo usred najdepresivnijeg političkog trenutka od 2000. i time vratio malo osećanja normalnosti njegovoj publici. Zbog toga mu hvala. Kao drugo: sve ostalo što se desilo na i oko FEST-a neće od njegovog 36. izdanja napraviti jedan od festivala za pamćenje. Ipak, teško da se ima šta ozbiljno kritikovati i optuživati. Poseta je bila odlična, sveukupno, u svim salama u gradu oko 90.000 gledalaca, organizacija solidna, nekoliko promena termina, jedno odlaganje projekcije zbog gužve na mostovima. Sve u rok službe ili u višu silu. Reklamna kampanja je bila, može se reći bez straha od preterivanja, najgora u istoriji FEST-a. Neke žućkaste mrlje i slogani koji bi trebalo da liče na predizborne?! Čak i da je sve pametnije upakovano i dalje nema smisla. Slogan „Izađi na FEST!“ podseća na jedan od najboljih FEST-ovih slogana „Ti ideš na FEST!“, što, u poređenju sa jednom od najuspešnijih FEST-ovih kampanja, daje još lošiju sliku o ovoj. Novina je ćirilica. Po drugi put u svojoj istoriji (prvi put je bio FEST iz 1992. godine) FEST-ovi programi i reklamna kampanja su na ćiriličnom pismu. S druge strane, FEST pretenduje da bude regionalni festival na kome će se skupljati umetnici, producenti i novinari iz cele jugoistočne Evrope. Tako da su, recimo, gosti iz Hrvatske, morali da čitaju kataloge na engleskom. Samoizolacija i integracija ne idu zajedno. Dakle, ništa nije bilo skandalozno loše, ali niz sitnica svedoče o izvesnom zamoru ili izvesnoj kilavosti.
4 MESECA, 3 NEDELJE, 2 DANA: Film Kristijana Munđijua
JEZIVIREALIZAM: Slično je i što se filmova tiče. Provejava utisak izvesne malaksalosti koji se ne može pripisati lošim selektorskim odlukama. Neka velika rediteljska imena i očigledni ziceri za selekciju izbacili su osrednje filmove. Takvi su Vejn Veng, Majk Nikols, Tim Barton, Kim Ki Duk, Ketrin Breja, Volker Šlendorf, ima ih još. S druge strane, distributeri su proturili nekoliko filmova kojima na FEST-u nije bilo mesta. Najskandalozniji primer je Listaposlednjihželja, Roba Rajnera, jednog izrazito reakcionarnog reditelja, koji je onomad snimio film Američkipredsednik i koji bi da su SAD kraljevina zasigurno bio dvorski reditelj. Tim Bartonov promašaj u vidu prestilizovanog horor-mjuzikla SviniTod može se sažeti u sledećoj devizi: mjuzikl uvek zvuči kao dobra ideja dok ne počnu da pevaju. Ostali su podbacili na manje bučan način. Šlendorf snima razglednicu iz Kazahstana, ostvarenje Ulžan, čija je osnovna mana u tome što sebe preozbiljno shvata. Ako ga uporedimo sa filmom sličnog senzibiliteta Posetaorkestra, izraelskog debitanta Erana Kolirina, laureata nagrade „Nebojša Đukelić“, koju dodeljuje Udruženje i Društvo filmskih kritičara i novinara Beograda, vidimo da je ovaj drugi superioran u tom tananom humoru kojim oslikava svoje junake dajući im time dozu šarma i ljudskosti. Očekivanu pažnju su privukli filmovi Nemazemljezastarce braće Koen i Bićekrvi, Pola Tomasa Andersona, čiji se globalni hajp sa ceremonije dodele Oskara preneo i na naš festival. Najveće iznenađenje u pozitivnom prijemu doneo nam je kontroverzni Britanac Piter Grinavej sa svojim filmom o Rembrantu Noćnastraža. Svoj standardni repertoar koji sačinjavaju kamerne i barokne scenografije i morbidni sadržaji, ovaj put je ublažio pre svega humorom samog Rembrantovog lika kao i izvesnim frivolnim hedonizmom koji, prosto, ne može a da vam ne izmami osmeh.
Apsolutni pobednik u domenu „najveći treš festivala“, kategorija koje ne postoji, ali bi je trebalo izmisliti, bio je SukijakivesternĐango, japanskog horor majstora Takašija Miikea. Sem što je kolekcija klišea iz špageti vesterna, Miikeov film referiše i na Šekspira i na američki palp tarantinovskog tipa (narečeni se pojavljuje u manjoj ulozi), koji je i sam pod uticajem klasične japanske treš kinematografije. Ovaj višestruko pervertirani koncept upotpunjuju japanski glumci koji govore na engleskom jeziku sa komikom nepatvoreno lošeg akcenta koji zvuči kao da im je nešto teško palo na nogu pa svaku reč zavijaju. Ono što nije bilo iznenađenje bio je kvalitet filmova 4meseca, 3nedelje, 2dana Rumuna Kristijana Munđijua i Kargo200 ruskog majstora Alekseja Balabanova, prvi zbog legitimacije poslednjeg kanskog pobednika, a drugi imenom i delom njegovog reditelja. Zanimljivo je, međutim, ono što imaju zajedničko a što oba čini sposobnim da proizvedu jednu organski neprijatnu emociju kod gledaoca. Kao prvo, dele politički i istorijski kontekst. Sredina osamdesetih godina prošlog veka u Rumuniji, odnosno SSSR, jesen jednog istog, mamutskog, represivnog aparata čija je moć korupcije mutirala, spustivši se do pojedinačnih međuljudskih odnosa. Rezultat je vlast koja je nevidljiva i koja te ugnjetava opštom erozijom ljudskosti, sitnom birokratijom i, konačno, drugim nebitnim žrtvama sistema kao što si i ti. Rumunski film se bavi ilegalnim abortusom, a ruski otmicom jedne devojke. Način na koji obrađuju ove teme opet je sličan: to je jedan suv i rafiniran realizam koji deluje suprotno od tehnike oneobičavanja, upravo forsirajući senzaciju običnosti, svakodnevnosti onoga što se po svim definicijama može uzeti za egzemplar ljudske nesreće. U rasponu od Gašpara Noe do Dostojevskog, ovi filmovi pokazuju da je ruski (rumunski) realizam jeziviji od bilo koje zapadne fantastike.
Sve u svemu ovo je bio jedan FEST koji je u svojim pikovima, u onom najvidljivijem delu, bio solidan, ni bolji ni gori od nekoliko prethodnih, ali je u ostatku prikazanog podbacio. A upravo je taj ostatak ono što daje boju, uzbudljivost i draž jednom dobrom izdanju festivala. Velika većina filmova iz glavnog programa će se naći na redovnom repertoaru domaćih bioskopa. Ako ste nešto propustili možete nadoknaditi. Tu će se pokazati da li etiketa „prikazano na FEST-u“ i dalje nešto znači.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!