U Selindžerovoj knjizi 9 priča, poznatoj i kao Za Esme, postoji pripovijetka pod naslovom Čovek koji se smeje. Narator je tipični selindžerovski narator, senzibilni klinac od devet godina, koji govoreći o svakodnevici sebe i svojih vršnjaka istovremeno priča i ljubavnu priču dvoje mladih, u ranim dvadesetim godinama, Džona Gedsudskog i Meri Hadson. Nit koja povezuje ta dva sloja priče je stripovski intonirana usmena fantazija o „čoveku koji se smeje“. Sjetio sam se te priče pred kraj ovogodišnjeg finala Lige šampiona, pred kraj meča Barselona – Mančester junajted, negdje u vrijeme kad je u igru ulazio Pujol i kad je sve već bilo gotovo, i to ne zbog nekog suštinski važnog dijela priče, nego zbog jedne pamtljive fraze s njenog početka, one gdje narator kaže kako su se on i njegovi vršnjaci subotom prepuštali „čistom sportu“.
Da, utakmica na Vembliju, dvadeset i osme majske večeri 2011. godine, posljednje majske subote, bila je pobjeda čistog sporta. Mnogo se o ovom srazu pisalo uoči utakmice, od završetka polufinalnih mečeva, pa sve više i više kako se finale približavalo. Mnogo se o tom finalu, zapravo, filozofiralo, i to ne samo u smislu analize filozofija igre Fergusona i Gvardiole. No čim je utakmica počela, pokazalo se, po ko zna koji put, da je dobar fudbal puno bliži umjetnosti nego filozofiji. U analizi prave umjetnosti, hladnoća filozofije je čist višak; važnija je empatija, suživljavanje.
Prvih petnaestak minuta utakmice, prvu trećinu prvog poluvremena, Mančester je igrao agresivno, plahovito, na snagu. Barselona je izdržala i negdje od dvadesete minute nametnula svoju igru, samopouzdano i zaigrano kontrolišući sve, kao na nekoj redovnoj ligaškoj utakmici, ne naročito važnoj, ali svejedno takmičarskoj. Na onih tridesetak metara između centra i Mančesterovog šesnaesterca lopta je samo išla od noge do noge Barseloninih igrača, brzo i nepredvidivo, kao loptica na fliperu. I kao što zna svako ko je igrao fliper, koliko god bila dobra odbrana, a Mančesterova je danas možda i najbolja u svijetu, lopta će naposljetku jednom morati proći kroz stative, u gol. U dvadeset sedmoj minuti, poslije teledirigovane asistencije Čavija, preciznije od najpreciznije krstareće rakete, Pedro zabija prvi gol za Barselonu. Idućih sedam minuta bile su, pored samog početka utakmice, jedini period igre u kojem je Mančester bio ravnopravan protivnik. Poslije školske i dojmljive kombinacije sa Gigsom, Runi će u trideset četvrtoj minuti zakucati loptu iza Valdesovih leđa i rezultat matematički vratiti u egal. Prvo poluvrijeme je i završilo rezultatom 1:1.
U drugom poluvremenu, međutim, sve vrlo brzo dolazi na svoje. Nije prošlo ni deset minuta, a Barselonina savršena oluja kulminira golom. Strelac je Mesi. I prije i poslije gola imao je nekoliko nezaboravnih driblinga, a pogodak je bio tek pečat na ljepotu. I vidjelo se da Mančester nema snage da i drugi put poravna. Barselonin fliper je i dalje bio u punoj brzini, a zatim je u šezdeset devetoj minuti i Vilja zabio – 3:1. Ritam nije padao ni u idućih petnaestak minuta, sve do pred sam kraj, dok i Gvardiola nije počeo praviti izmjene, sve redom rutinski-taktičke, jer je njegov tim igrao savršeno i ništa se zapravo nije moglo promijeniti.
Barselonina pobjeda bila je, kako se to kaže, čista kao suza. Ali i Mančester je nekako znao izgubiti. Barselona je bila taman dovoljno bolja da njena pobjeda bude, kako se to kaže, više nego zaslužena, a Mančester je bio taman dovoljno jak da ne bude ponižen. Barselona je dala tri gola, a mogla je još tri; uostalom, sva trojica klasičnih napadača iz prvih jedanaest su bili strelci.
I gledajući Barselonine igrače postrojene u koloni dok idu po svoje medalje i svoj pehar, predvođene trenerom Gvardiolom, koji je jedva malo stariji od nekih igračkih protagonista finala, od Gigsa ili Van der Sara, recimo, opet sam se sjetio Selindžerovog Čoveka koji se smeje. Taj strašni Barselonin tim, to su zapravo dječaci koji se igraju, a Gvardiola je njihov poglavica, onaj koji im priča priče prije nego se oni subotom, ili nekim drugim danom, prepuste čistom sportu.
Beogradske novine su te subote, osim o Ratku Mladiću, najviše pisale o dilemi koji će igrač prvi podići veliki pehar: Nemanja Vidić kao kapiten Mančester junajteda ili Karles Pujol kao kapiten Barselone. Ispostavilo se, međutim, da je Barselonin kapiten u finalnom meču bio Čavi Ernandez, dok je Pujol odigrao samo nekoliko minuta. A opet, pehar prvi nije digao ni Čavi ni Pujol, nego Erik Abidal, igrač koji je u visokom ritmu odradio cijelo finale, a koji je samo nekoliko mjeseci ranije operisao tumor jetre i od mnogih bio skoro otpisan za fudbal, ako ne i za život. Bilo je u tom potezu nečeg dječačkog, nečeg, što kažu u Bosni, rajskog (od imenice raja), kao kad klinci sa ulice svoj neformalni trofej najboljeg tima u kraju posvete drugu koji je slomio nogu. Pobjeda čistog sporta, kažem.
Usput, u Selindžerovoj knjizi pomenutoj na početku, u 9 priča, nakon priče Čovek koji se smeje dolazi priča Dole kod čamca. U njoj je glavni junak dječak po imenu Lajonel, Mesijev sjevernoamerički imenjak; ima u Mesijevom djetinjstvu i odrastanju nečeg od aure selindžerovskog junaka. Priča završava rečenicom koja je savršen epilog subotnjeg finala, rečenicom kojom mora završiti i ovaj tekst. Naredna rečenica je, dakle, citat; citat iz Selindžerove priče. Pobedio je Lajonel.
