
Film i politika
Zašto na Festivalu u Vrnjačkoj banji dominiraju filmovi Željka Mitrovića
Ko zapravo politizuje Festival scenarija u Vrnjačkoj banji i da li je Srpska napredna stranka napravila festival za sebe i svoju kulturu
No name: Snežana, prema drami Snežana Roberta Valzera;
režija Bojan Đorđev,
igraju Sena Đorović, Nataša Marković, Ljubomir Bandović, Slobodan Pavelkić, Malo pozorište "Duško Radović"
Najtačniji uvid u suštinu predstave No name: Snežana Malog pozorišta „Duško Radović“ pruža sledeća replika: „pričanje je jedini greh koga ovde ima“. I, zaista, glavni „greh“ ove predstave je pričanje (govor, diskurs…), koje se, kroz barokno razigravanje i variranje, otuđuje od dramske radnje i likova, te postaje autonomni entitet – istovremeno i označitelj i označeno. Ovaj eksperiment na planu forme, koji sprovodi autorska ekipa, nije proizvoljan, jer je jezička igra glavna odlika i komada Snežana švajcarskog autora iz prve polovine XX veka, Roberta Valzera. To dvostruko govorno otuđenje – i u tekstu i u predstavi – bilo je mogućno zato što je sama bajka o Snežani opštepoznata, pa ne postoji dramaturška potreba da se elaboriraju priča i njeni protagonisti. Uostalom, i bez jezičkog otuđenja, Valzerova drama bila bi nekako distancirana, jer ona razvija dramsku situaciju koja se dešava posle kraja poznate bajke braće Grim; u jednoj od prvih scena predstave, zatičemo Snežanu kako optužuje maćehu da ju je trovala.
Dodatno udaljavanje govora od dramske radnje i likova (kažemo dodatno zato što smo videli da ono postoji i u samom tekstu) postignuto je jasnim i izoštrenim konceptom reditelja Bojana Đorđeva. Penjanje na „trospratno“ postolje za dodelu sportskih odličija označavalo je podelu predstave na tri dela, a svaki od tih delova bio je određen različitom govornom fakturom. U prvom delu govori se izrazito sporo, afektirano i artificijelno, u drugom delu se govori veoma glasno, uz česte i potpuno veštačke, nelogične i arbitrarne prekide (samo podizanjem ruke, glumci jedni druge zaustavljaju u pola reči), a u trećem delu se govori prebrzo. Glumački ansambl, koji čine Sena Đorović (Snežana), Nataša Marković (Kraljica), Ljubomir Bandović (Lovac) i Slobodan Pavelkić (Princ), bio je vrlo disciplinovan i tačan – što je velika retkost u našem glumištu nesklonom eksperimentima na planu teatarskog izraza – tako da se tekst, bez obzira na govornu fakturu (razvučeno, preglasno, usporeno), u svakom trenutku besprekorno razumeo. Da toga nije bilo, da su se ove govorne etide gubile u nerazumljivosti, ceo projekat ne bi imao nikakvog smisla.
Eksperimentalnost rediteljskog koncepta ne sastoji se samo u ovoj govornoj igri već i u problematizovanju samog fenomena scenskog predstavljanja. Predstava počinje dok publika još ulazi u salu, zavesa je sve vreme poluspuštena, Snežana se presvlači pred nama (pri tom, skida prepoznatljiv, Diznijev, pozorišni kostim svog lika): sva ta rešenja ukazuju da je namera ove predstave mnogo više ogoljavanje teatarskog mehanizma, nego njegovo stavljanje u pun pogon zarad postizanja scenske iluzije, razvijanja dramske priče i likova, itd. Taj efekat „deteatralizovanja“ postiže se i u sceni u kojoj Snežana i Kraljica, čini se ničim izazvano, zamene svoje uloge.
U okviru sistema koji sama postavlja, predstava No name: Snežana deluje prilično zaokruženo; jedino se politička osvešćenost ove adaptacije komada, koju njena autorka, Ana Vujanović, obznanjuje u svom propratnom tekstu, ne prepoznaje u samoj predstavi. Samo pojedina, izolovana scenska rešenja imaju ovakvu konotaciju: to što „zla maćeha“ govori hrvatskim jezikom predstavlja očito ironizovanje srpskih nacionalnih predrasuda, dok završna pojava suflerke, koja ravno i monotono čita tekst Kralja, verovatno označava potpunu otuđenost ideološke moći, njenu ispraznost, besmislenost… Predstava, doduše, obiluje brojnim referencama na savremenu kulturu i društvo (čemu doprinose i kostimi Maje Mirković i scena Siniše Ilića), ali one, ako uopšte uspeju da se probiju do publike, prevashodno vrše funkciju neobaveznog ironijskog namigivanja. Takav je, recimo, slučaj s duhovitom scenom u kojoj Nataša Marković, kao blazirana, lenja i dekadentna Kraljica, čita „Plejboj“ na čijoj je naslovnoj strani upravo glumičina fotografija.
To što se, u ovakvoj scenskoj postavci, adaptacija Valzerove drame ne pokazuje kao politična, dodatno potvrđuje početni utisak da predstava No name: Snežana Malog pozorišta „Duško Radović“ prevashodno funkcioniše kao eksperiment na planu teatarske forme – uspešan, ali samodovoljan (iako drama pruža osnovu za ovakav koncept, ipak se čini da bi on mogao da se sprovede i na bilo kojoj drugoj tekstualnoj osnovi). Možda bi utisak samodovoljnosti bio manji da je postavka bila iščašenija, smešnija i bezobraznija, da je gradila onaj neobičan efekat distance i prisnosti kakav pruža podjednako logoreično otuđen rad nemačkog reditelja i pisca Renea Poleša. Ipak, bez obzira na sve, ovaj projekt je značajan zbog radikalnog negiranja našeg pozorišnog mejnstrima.
Ko zapravo politizuje Festival scenarija u Vrnjačkoj banji i da li je Srpska napredna stranka napravila festival za sebe i svoju kulturu
Barem desetak festivala različite muzike biće održano do kraja avgusta diljem Srbije, nekoliko njih čak i istovremeno
Bivši niški odbornik tužio je pisca Dejana Stojiljkovića zbog nanesene duševne boli koja je trajala tri dana a počela, koicidencijom, dan nakon što je Stojiljković studentima predao svoju nagradu „11. januar“
Producent šest od devet filmova Glavnog programa Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj banji je Željko Mitrović. Javnosti se to nije dopalo. Producent festivala Marko Jovičić kaže da nije imao drugu opciju
Popularni film „Meri Popins“ sa Džuli Endrjuz nije za sve uzraste, zato što u njemu ima uvreda po rasnoj osnovi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve