
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Slobodan Selenić: Malajsko ludilo
Režija: Alisa Stojanović
Igraju: Branka Petrić, Pavle Pekić, Branislav Trifunović, Stefan Kapičić, Ljubinka Klarić, Katarina Žutić, Danijel Sič i Slobodan Ćustić
Beogradsko dramsko pozorište
Suočavanje s predstavom Malajsko ludilo Beogradskog dramskog pozorišta istovetno je suočavanju koje se, u istoimenom romanu Slobodana Selenića, dešava „šavranizovanom istražitelju“ u pokušaju da razreši slučaj Vilotijević. Naime, kao što istražni sudija pokušava da spoji sve kockice ovog vrlo zamršenog kriminalističkog slučaja, tako se i kritičar trudi da rasplete višestruku umetničku transpoziciju koja, kao nekakve ruske babuške, gradi složenu arhitektoniku predstave Malajsko ludilo. Na početku tog procesa transponovanja nalazi se tekst poslednjeg i nedovršenog Selenićevog romana, s brojnim piščevim (neautorizovanim) komentarima koji predstavljaju zaseban tekst, zatim tekst dramatizacije čiji su autori Maša Stokić i Nebojša Bradić i na kraju tekst inscenacije, koju potpisuje rediteljka Alisa Stojanović. Zato, udahnimo duboko i počnimo ovo raspetljavanje od početka.
Slično čuvenoj drami Vojcek Georga Bihnera, poslednji Selenićev roman bi ostavljao utisak fragmentarnosti sve i da je do nas došao u dovršenom obliku; struktura ovog romana je složena, postmodernistička, jer se zasniva na kombinovanju brojnih narativnih i temporalnih tokova, kao i na kolažiranju raznovrsnih psudodokumentarnih materijala (pisma, priređivački komentari, sudski iskazi, istorijski dokumenti, različite fikcionalne obrade „istog sećanja“). Autor koristi ovaj postupak da bi stvorio utisak „objektivne“ rekonstrukcije jednog zločina – misteriozne pogibije bračnog para Vilotijević, Srbina Dušana i Hrvatice Tereze – kao i svih globalnih, istorijskih i kulturoloških uzroka te privatne, pojedinačne, porodične tragedije. Tu hinjenu objektivnost – koja ne tretira samo srpsko-hrvatske odnose, već i večito ponavljanje istorije na ovom trusnom području – pisac koristi kao ironijski postupak, jer se ispostavlja da nikakvi „objektivni uzroci“ ne postoje, da su međunacionalne katastrofe u ovom regionu kao malajsko ludilo – iracionalni napad agresije u kome bolesnik ubija sve pred sobom… Ovakvo tumačenje Selenićeve metafore „malajskog ludila“ dosta je slobodno, jer se ta metafora jedva spominje u dovršenom delu romanu – ona je samo naznačena u naslovu i piščevim beleškama.
Dramatizacija autorskog para Stokić–Bradić pratila je poetičko usmerenje Selenićevog romanu, njegovu višestruku i složenu naraciju smeštenu u situacioni okvir policijske istrage. Ali, za razliku od projektovane nedorečenosti i realne nedovršenosti romana, dramatizacija pokušava da, u skladu sa zahtevima konvencionalne dramaturgije, zaokruži priču, pronađe motive, pruži razrešenje. Osim što je suprotan naslućenim namerama Selenićevog romana, ovakav postupak je i dodatno problematičan, jer je potreban veliki prostor da bi se razbistrili svi rukavci ovog razuđenog narativnog sliva. Pošto taj prostor ne postoji, dolazi do potpuno neprihvatljivog sažimanja u kome svaki lik, do banalnosti direktno, eksplicitno, neuverljivo i zanatski nevešto, objašnjava svoje postupke. Pored ovog samoekspliciranja u svega nekoliko rečenica, tekst obiluje i drugim dramaturškim slabostima, a jedna od njih je nelogičnost nekih rešenja koja su smišljena upravo zato da bi se, po svaku cenu, postigla dramska logika: kakva je uloga tajanstvene kutije, šta znači kamena sirena, zašto je Dolores zadržala Terezin pasoš kad ne može da joj pomogne, čije je Zdravka dete…? Da ne bismo i dalje upadali u paranoju „šafranizovanog istražitelja“ kome, kao i nama, ništa nije jasno, da ne bismo i dalje licitirali sve školske slabosti, možemo na kraju, u dobroj partizanskoj tradiciji, da stvar presečemo i konstatujemo (za neki policijsko-kritičarski zapisnik): još jednom je potvrđeno verovanje da je uspešna dramatizacija romana – nemoguća misija.
Suočeni sa slabim tekstualnim predloškom, glumci i rediteljka Alisa Stojanović nisu imali veliki manevarski prostor; dramaturškim sažimanjem i glumačkim ublažavanjem onih banalnih i eksplicitnih iskaza, oni su pokušali da pruže neku uverljivost ovoj priči o uzrocima balkanskih ratova iz devedesetih. Pred nama su promicale koliko-toliko razgovetne sudbine pametnog, ironičnog i distanciranog rentijera s građanskim pedigreom Predraga Petrovića (Pavle Pekić), njegove samozatajne tetka Dane (Branka Petrić), oštre i krhke Tereze Žnidarić koja je umislila da je barunica (Ljubinka Klarić), drčnog i primitivnog miloševićevskog novinara Dušana Vilotijevića (Branislav Trifunović)… Ovde, nažalost, nema razloga da se glumačka igra detaljnije analizira, jer su njeni dometi u startu bili ograničeni tekstualnim potencijalom.
U rešavanju scenskih zadataka, rediteljka Stojanović bila je suočena sa izazovom kako da savlada veliku fragmentarnost priče, s čestim promenama prostora; za razliku od predstave Žena iz prošlosti, o kojoj smo pisali prošle nedelje, u predstavi Malajsko ludilo ovaj zahtev nije rešen na inventivan način, jer se sve svodilo na svetlosno naglašavanje u jedinstvenom i višeznačnom prostoru. Ta višeznačnost scenografskog rešenja Darka Nedeljkovića ogleda se u spajanju u jedinstvenu i organsku celinu nekog stilizovanog gradskog enterijera (trpezarija, salon, kuhinja) sa podjednako stilzovanim morskim krajolikom (stena, terasa, plaka, molo…). Ovakva postavka prostora bila je scenski funkcionalna (spajala je dva glavna prostora drame), ali nije ostvarivala neku estetsku funkciju, nije pokretala asocijacije, nije imala metaforički potencijal (čak i sa završnim pretvaranjem ribarske mreže u zatvorske rešetke), što je, sve zajedno, stvaralo utisak konvencionalnog i staromodnog pozorišnog jezika… Uz analiziranu dramsku nerazgovetnost, ova scenska konvencionalnost je doprinela negativnom završnom utisku o predstavi Malajsko ludilo Beogradskog dramskog pozorišta.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve