Ne brini, dragi deda

Iako će zvučati sarkastično ili čak bezosjećajno u trenu kad obilježavamo odlazak jednog od prvih i istinskih rokenrol inovatora, svejedno mi se ukazalo odjednom: naime, lako je danas preživjelim veteranima pop-muzike. Scena je potpuno prazna, sve reciklirano nebrojeno puta i ljudi tako brzo zasićeni (jer je sve već viđeno), da je dovoljno da časne starine (ako su još pokretne) okače gitaru na rame i krenu na turneju – glad za „autentičnim“ toliko je jaka da za starce vazda ima posla. Ploče se ionako više ne prodaju, no pozornicâ zato ima po izboru, i to štoviše preko granica koje su praktički do jučer bile zatvorene. Stanje traje već dugo, dotle da se zaboravilo koliko je nekad bilo drugačije.

To „nekad“ i to „drugačije“ posljednji put bilo je osamdesetih godina, i nikada poslije. Iz toga također: nikad neće dokraja biti jasno i sasvim rasvjetljeno u vezi te nevjerojatne dekade, koliki je bio, kako bi pokojni likovni kritičar Robert Hughes rekao, „šok novoga“ – a paradoksalno, u deceniji koja se dičila svojim postmodernim stanjem, dakle sposobnošću recikliranja i ironične igre referencama, odnosno nemogućnošću novog. E tada je trebalo preživjeti starijoj generaciji! Imena do jučer moderna, nestajala su u trenu, pokrivena novom ex–nihilo scenom, ali i raznesena tehnološkom eksplozijom, kompjuterima i digitalnim zvukom. Muzički studio donio je produkciju nezapamćeno perfekcioniranu i kristalno čistu, koja je pakirala pjesme svedene poput Bauhausa, arhitekture i benda, oštre kao staklo, stilski stesane i izvajane do nečuvene hladne elegancije – i to unutar muzičkog pravca, nota bene, inače po sebi „štrokavog“ i emotivno „vrućeg“.

Dobro, čekaj – otkud sad tu stari roker, električni (analogni) gitaroš, autor i pjevač Chuck Berry? Evo kako: kritičari, retrospektive i pregledi sada poslije svega selektivno prikazuju osamdesete kao dekadu kad su tinejdžeri striktno rasli uz The Smiths i New Order, uz Frearsovu Moju lijepu praonicu i Paris – Texas, uz Afrika Bambaataa (via Kraftwerk) i Soul Sonic Force, Nicka Cavea i Sonic Youth, magazine FACE, NME i Spin. Sve je to uljepšavanje i naknadna pamet. Sredinu osamdesetih, za odrastajuće momke i cure zapadne hemisfere (što znači i nas) pokrili su Rambo (ne Amadeus – Sylvester Stallone), aseksualnost (jebi ga, Aids…) i to u doba Madonne; Michael Jackson u bijelim čarapama i frizura „fudbalerka“; Zemeckisov Povratak u budućnost i – kratko pamćenje. U potonjem filmu tako, najimpresivnija scena briljantno se igrala anakronizmom: Michael J. Fox, stigavši vremenskim strojem iz budućnosti-sadašnjosti u pedesete godine, pokazuje tinejdžerima šta je rokenrol tako što kao kvintesenciju žanra svira spektakularnu verziju Johnny B. Goode. Na kraju furiozne scene, jedan od muzikanata nekome telefonira: „Chuck? Ovdje rođak Marvin. Znaš onaj novi sound što si tražio? Slušaj ovo!“ U eri zaborava starog, nastalog uslijed lavine novog, Chuck Berry – stvarni a ne ovaj fikcijski – oživio je u trenu ponovo kao kulturna činjenica. Koliko velik moraš biti da se tako nanovo rodiš, a da ne moraš maknuti ni iz vlastite dnevne sobe?

No, ta je čudesna i čudnovata era prošla, da bi je zamijenila druga, tamna, razlivena i konfuzna, ona devedesetih naravno. Vrijeme kad su se gorostasi kao na mig pretvarali u patuljke i kad se činilo da je sve gotovo. Devedesete su, između svega ostalog, bile strašne i po tome što su stalno i opetovano davale dojam da više nitko nije važan, niti će ikada više biti. Međutim, u ključnom filmu decenije, Tarantinovom Pulp Fictionu dakako, vjerojatno najmagičnija sekvenca (od brojnih), ona je takmičenja u tvistu, scena plesa Johna Travolte (još jedna ikona prošle ere) i Ume Thurman. Njih dvoje plešu uz beskrajno poletnu i (muzički) radosnu, karipski obojenu rokenrol-poskočicu You Never Can Tell, pjesmu od dvostruke ironije, voljne i slučajne – i opet staru Chuckovu pjesmu, koja će još jednom obilježiti dio pak najnovije ere. Album s muzikom iz filma bio je kasnije jedan od najprodavanijih pa je stari srebroljubac, koji je svirao samo za gotovinu, zaradio brdo para od autorskih i izvođačkih prava. I već drugu dekadu zaredom, on, koga su nekad toliko varali, prevario je vrijeme i okolnosti – opet ne maknuvši iz predgrađa St. Louisa i kuće s bazenom u obliku gitare.

E zbog toga, opraštajući se, treba mu odati priznanje: zbogom, i ne brini, dragi Deda – sve si ih zajebao! A to je ionako bila suština rokenrola, ostalo je manje važno.