Izrečena je ta misao na milion načina, a pošto ju je Kavafi izrekao najljepše, može se reći da je kavafijevska, misao da je važnije putovati nego stići, da je smisao u samom putovanju, a ne u pristizanju na destinaciju. Ima i još jedna misao, ponešto slična, formulisana malo manje od milion puta, a najljepše možda kod Konstantina Simonova, ona da je važnije čekati nego dočekati, da je smisao u vremenu čekanja, a ne u trenutku kad se čekano – dočeka. O tome nekako razmišljam u kontekstu dvjestote godišnjice rođenja Čarlsa Dikensa. (Dikens je rođen 7. februara 1812. godine, a umro je 9. juna 1870.) Razmišljati danas o Dikensu, o njegovoj popularnosti za vrijeme njegova života, o njegovoj baštini, i unutar engleskog jezika i na jugoslovenskom kulturnom prostoru, i u okviru književnosti kao takve, i u nekom širem smislu, nemoguće je, čini mi se, izvan tih koordinata.
ENGLESKI DOSTOJEVSKI: Rođen devet godina prije Dostojevskog (Fjodor Mihajlovič je rođen 1821, tako da su im i godine rođenja anagramski slične, na način na koji su slični naslov najslavnije Orvelove knjige i godina u kojoj je pisana), Dikens je unutar engleske književnosti devetnaestog vijeka pisac najsličniji Dostojevskom. Ne mislim ovdje samo na golemu popularnost, na histeriju koju su kod publike izazivale časopisne serijalizacije njihovih romana, na neponovljivu vještinu šeherzadinski zavodljivog pripovijedanja, na sretan spoj ežensijevski adiktivih feljtonističkih zapleta sa vlastitim (metafizičkim) opsesijama, na činjenicu da obojica unaprijed dokazuju istinitost one Sioranove ocjene po kojoj nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti jer onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog. Mislim i na njihovu sličnost unutar matičnih im jezika i kultura, na amblematičnu engleskost Dikensa i analognu joj ruskost Dostojevskog. U jednom od svojih najboljih eseja, Krleža upoređuje Dostojevskog i Prusta, a na fonu njihovog odnosa (zapravo, odnosa protagonista njihovih romana) prema ženama. Vrijedilo bi napraviti sličnu komparaciju Dostojevski – Dikens, ali da se romantično-erotski kompleks zamijeni socijalnim (u najširem smislu). I Dikens i Dostojevski su osjetljivi na nepravdu; također, obojica su sentimentalni, ali na različit način. Ima u Kafkinim dnevnicima jedna fraza o Dikensu, jedna lapidaran komentar o kojem je Kundera lijepo esejizirao. Kafka, naime, kod Dikensa detektuje „hladnoću srca prikrivenu pretjeranim izljevom osjećanja“. U svijetu Dostojevskog, pretjerani izljevi osjećanja su toliko uobičajeni da se njima ništa ne može prikriti. Konstrukcija Dikensovih romana je urednija, u usporedbi s romanima Dostojevskog; manje je baroka, manje filozofije, više klasike i više smijeha, koincidencija i sinhroniciteta je podjednako. Dikens je lakoća, Dostojevski težina. Svoje posljednje romane obojica nisu završili. I tu su i sličnosti i razlike jako znakovite. I Braća Karamazovi i Tajna Edvina Druda koketiraju sa krimićem. Ipak, Braću Karamazove priča o Velikom inkvizitoru i o Ivanovom odbijanju karte za raj vodi na vrhunce visoke kulture. U odnosu na Karamazove, Tajna Edvina Druda ostaje u popkulturnoj niši, skoro žanrovskoj. (I za kraj još jedna sitnica, Kuci je napisao roman o Dostojevskom, Majstor iz Petrograda; nije napisao roman o Dikensu, ali u Sramoti glavna junakinja Lusi, prije nego bude napadnuta i silovana na farmi, čita Tajnu Edvina Druda.)
SVA IMENA: Jedna epizoda stripa o Martiju Misteriji bavi se Čarlsom Dikensom, njegovom biografijom i ponajviše Tajnom Edvina Druda. Čitao sam je kao klinac, s jedanaest-dvanaest godina, kad je za mene Dikens bio tek autor Olivera Tvista. Bila je u travničkoj biblioteci cijela jedna polica s Dikensovim knjigama. Sjećam se, mislio sam jedno vrijeme da sve njegove knjige imaju ime i prezime u naslovu. I sad ih vidim na tim policama, u tim svakojakim izdanjima. Stari, stari, prastari Martin Čazlvit sav u jednoj knjizi s tamnoplavim tvrdim koricama, Nikolas Niklbi u nekom šarenom izdanju, u puno tomova, valjda i četiri, Dombi i sin opet u dva toma, u nekakvom malom formatu, bjelkastom, Dejvid Koperfild žut – u dvije knjige. Čitao sam ih 1992. i 1993. godine, brzo i opčinjeno, na onaj način na koji čitaju petnaestogodišnjaci i šesnaestogodišnjaci, na način koji u sebi skriva smisao književnosti: zaboravljajući sebe i vlastite muke, a istovremeno, identifikujući se sa junacima, misleći samo na sebe. Počeo sam vremenom prepoznavati tipske likove i manirizme, ali nije mi to smetalo. Tako je to kad nekog pisca voliš na način na koji voliš prijatelja, drage su ti i njegove mane, često čak i draže nego vrline. Mogao sam sasvim lako zamisliti zašto su Dikensa za života čitaoci toliko voljeli. Nisam poslije ponovo čitao te Dikensove knjige, ali bih ga se često sjetio, kad bih recimo krajem devedesetih, ili početkom dvijehiljaditih, pratio neku televizijsku seriju, prije vremena kad su se sa interneta počele unaprijed skidati cijele sezone. Dikensovsko je to iščekivanje tačno određenog iracionalnog termina u kojem će se fiktivna priča nastaviti. Ljepše je pratiti priču kad se u nju indirektno uključe i okolnosti u kojima ju se prati, slađe je pratiti priču kad je okružuju velika očekivanja (eto, da napokon iskoristimo i tu frazu).
VELIKA OČEKIVANJA: Najbolja Dikensova knjiga, ona koju bi trebao pročitati neko ko odluči da će od Dikensa pročitati samo jednu knjigu, jeste Velika očekivanja. Već sam bio dikensovac kad sam je čitao, već sam pročitao možda i sve one imenskoprezimenske njegove romane, i već sam poslije pedesetak stranica, čini mi se, shvatio da je to ono što od Dikensa i očekujem, samo bolje. Bio je rat i bilo je to staro ćirilično izdanje, mislim Prosvetino, u prevodu Živojina Simića. Nekad poslije, na fakultetu, čitao sam original, Great Expectations, ali kad zažmirim čujem da Pip i Estela govore naški. I vidim onaj kraj koji se tako savršeno rimuje s krajem Poniženih i uvređenih. Pipa i Estelu nikad ništa više neće ponovo razdvojiti, a Vanja i Nataša će zauvijek biti sretni zajedno. I makar su uglavnom sve Dikensove knjige i danas žive, i kao predlošci za pozorišne drame, filmske adaptacije i BBC-jeve ekranizacije, i kao inspiracija savremenim piscima, pa i kao lektira, nijedna nije življa od Velikih očekivanja. Dva mi primjera prva padaju na pamet kad je riječ o Velikim očekivanjima kao literarnom nadahnuću: izvanredni roman novozelandskog pisca Lojda Džonsa Mister Pip te briljantna kratka priča Rut Rendel pod naslovom Očekivanja objavljena u njenoj knjizi Blood Lines. Na jedva tri-četiri strane stalo je malo remek-djelo iz žanra omaža, strukturirano po onom principu koji je zajednički dobroj kratkoj priči i dobrom trileru, sa težinom i otkrovenjem koncentrisanim na samom kraju. Kad se to napravi kako treba, onda naknadno masa naoko trivijalnih detalja dobiva smisao, pa bile to sitnice iz istražnog postupka ili simbolika naslova. E, u ovoj priči Rut Rendel sve napravi kako treba.
Za englesku kulturu Dikensova dvjestogodišnjica je velika stvar, pa i u državno-diplomatsko-protokolarnom smislu. Od Velike Britanije do njenih prekomorskih teritorijalnih džepova (zvanih ambasade) cijela je 2012. godina, kad je o kulturi riječ, u znaku Dikensa, a naročito ovi februarski dani oko njegovog rođendana. I Google se sedmog februara grafički poklonio velikom pripovjedaču. Sve je to, međutim, forma. Dikens živi kad ga se čita. Njegove knjige su debele knjige, pomalo starovremenske, i mnogi će reći da ih upravo to u ovoj epohi brzine odbija. Lijepo je čitati Dikensa dok je vani snijeg, a radijator povremeno zapucketa ne toliko različito od drveta na ognjištu. I knjiga i pucketanje vraćaju nas kroz vrijeme, knjiga ka Dikensu, pucketanje ka njegovim savremenicima koje kao da znamo jer je Čarls Dikens, je li, naš zajednički prijatelj.
