„VREME„: Kada govorimo o objavljivanju knjiga srpskih pisaca od strane hrvatskih izdavača od ‘90. naovamo, možete li reći koliko su srpski pisci zapravo zastupljeni?
KRUNO LOKOTAR: Dug je to i strm put koji još traje. Krenulo se izbliza, iz zajedničke baštine, jugoslavenske baštine, pa nastavilo s „disidentima“, e da bi se tek 1998. godine pojavila potpuno nova imena srpske proze na hrvatskoj polici.
Prvo suočenje Hrvata s friško otisnutom ekavicom u samostalnoj Hrvatskoj bila je Feralova objava Kiša, Laute i ožiljaka, s tim da se Kiš prije percipira kao jugoslavenski pisac i svjetski klasik, negoli srpski pisac. Pa su onda bili „disidenti“, negdje 1994. godine je Durieux Nenada Popovića objavio Dnevnik apatrida Bore Ćosića, Feral prepisku Mirko Kovač – Filip David. Arkzin je potegao 1998., s Dejanom Kršićem na čelu, i objavio Albaharijev Mamac, Paper movies Branka Vučićevića, Milete Prodanovića Ovo bi mogao biti vaš srećan dan, Arsenijevićevo Potpalublje, koje je bilo vrlo zapaženo, čak mislim da se i solidno prodalo. Osobno mi je žao što Basarina Ukleta zemlja, objavljena u Feralovoj biblioteci, nije bila zapaženija.
No, značajan događaj za mnoge bio je uvoz knjiga iz Srbije koje su potkraj devedesetih stvorile gužvu u knjižarama, a da nije bilo vrijeme darivanja. Naime, izdanja, primjerice, biblioteke XX vek ili edicije Zorana Stojanovića bile su i ostale kultne, a znatiželja je tijekom godina apstinencije rasla. Otada se dosta knjiga srpskih izdavača i autora može nabaviti u nekoliko knjižara.
U nultima su se srpski autori (Arsenijević, Velikić, Vidojković, P. Crnković) u hrvatskim izdanjima pojavljivali prvo nikako, a sada još kaotično, ali nazire se red.
Da li je period od 2000. doneo nekakvo „očekivano“ opuštanje u odnosima na tom planu?
Od rata je prošlo 17 godina, ili barem 13, ako „Oluju“ shvatimo kao poslednji čin rata. Dakle, nalazimo se u 1963. ili 1958, valjda više ne mrzimo Švabe, stanje se normaliziralo, Nijemac je rado viđen gost na Jadranu.
„Opuštanju“ i posljedičnom graničnom „propuštanju“ više je pridonio biznis, uvoz-izvoz itd. negoli smislene i ciljane kulturne politike. Kapitalizam ne trpi granice i carine, razara ih, širi tržišta. Da je posao povezivanja radio kapital očito je baš po paleti proizvoda koja je legalno prešla granice: to su keksi, sokovi… nostalgija nepca je profitabilnija negoli knjiga. Ali na repu tih kontingenata se našla i uvezena knjiga zahvaljujući poduzetnosti konkretnih ljudi, ne državnih politika.
Od prošle godine, kada su veliki hrvatski nakladnici počeli s trendom otvaranja poslovnica u Srbiji, suradnja je bolja, i bit će sve bolja. Nema tu puno humanizma, za renesansu povezivanja srpske i hrvatske kulture zaslužan je kapitalizam.
U Srbiji, autori su uglavnom mišljenja da su srpski izdavači i publika više otvoreni prema hrvatskim autorima, nego što je obrnut slučaj. S druge strane, priznaju da je novija hrvatska književna scena jača od srpske. Vredi li se u ovoj priči uopšte baviti reciprocitetom, i zavisi li on samo od kvaliteta pisaca s jedne i s druge strane?
Reciprocitet i protekcionizam su kategorije u kojima ne želim misliti, pogotovo ne o knjigama. Hrvatskim autorima ide na ruku to što su hrvatske knjige preskupe za srpskog čitatelja, pa uvoz knjige kao mogućnost uglavnom otpada, dok je knjiga uvezena iz Srbije u Hrvatsku još uvijek jeftinija od hrvatske knjige. A kada se knjiga već objavljuje, onda se i medijski plasira pa se stvara interes javnosti za nju. Samo uvezena knjiga je, s druge strane, uglavnom roba, manje sve ostalo što knjiga jest.
Hrvatska scena je trenutno vrlo živahna, obiluje zanimljivim autorima, eto, samo u posljednjih mjesec dana od autora kojima sam urednik, dogovorena je objava prvijenca Nade Gašić Mirna ulica, drvored u B92, i knjige Odlično je baviti se kriminalom Nenada Stipanića u L.O.M.-u. Prošli mjesec, na način genijalan, predstavljeno je u Beogradu, zahvaljujući kući Rende, remek-djelo, Baretićev Osmi povjerenik… Siguran sam da će na ovim knjigama svi profitirati, ponajviše čitatelji.
Premda mi se ideje reciprociteta gade, ali nekada mogu biti korisne, moramo spomenuti da je za tu ideju potrebna nekakva načelna simetrija. A simetrije u hrvatsko-srpskom sukobu nema. Rat se vodio u Hrvatskoj, naravno, još teži u Bosni i Hercegovini, krivnja nije kolektivna, ali valja imati na umu da su to bitno različite traume. Kolektivni interes za srpsku književnost u Hrvatskoj je manji otprilike onoliko koliko je srpska politika zaslužnija za rat.
Valja tome i dodati pitanje mladih generacija, jer ljudi formirani devedesetih nemaju zajedničku memoriju, oni se nisu, pogotovo mladež srpska, nešto naputovali ni po svijetu ni po susjedstvu, pa je i nacionalistički kurs u toj izolaciji bilo lako održavati i demonizirati prekodrince i prekosavce na neviđeno. Propaganda je sigurno dijelom učinila svoje. Još se malograđanski krugovi smiju „kajkanju“ i „brekanju“ i ostalim stereotipima.
Na kraju, od čega danas najviše zavisi „slobodan protok“ književne robe između Srbije i Hrvatske, od državnih politika, ideologija, finansija?
Slobodan protok visi na entuzijazmu pojedinca. I činjenici da smo se aklamacijom odlučili za tržišni kapitalizam. Ove države su prosvijećene u mjeri da su shvatile da bi istinski rad na prosvjećivanju za njih, ovakve kakve jesu, bio potencijalno koban.
