Iskra u oku

Malo je u jeziku glupljih analogija od one između države i braka. A ipak, ovdje, na našim stranama, ta je analogija vrlo frekventna, pa se, eto, često kaže kako je disolucija Čehoslovačke bila kao miran i civilizovan razvod, dok se Jugoslavija raspala na način na koji se raspadaju neki manje mirni i civilizovani brakovi, s razbijanjem čaša i tanjira te potezanjem noževa. Formalnopravno se onda kaže da se dotadašnji supružnici razvode zbog „nepomirljivih razlika“. I zbilja, u takvim situacijama doskorašnji „bračni drugovi“ obično imaju različito mišljenje o apsolutno svemu, uz tek jedan poslovični izuzetak: ne znaju, brate, zašto su se onomad uopšte i vjenčavali. Na toj tački i glupa analogija može zgodno da posluži; dok u javnostima postjugoslovenskih državica i provizorijuma postoji nekoliko dominantnih, međusobno suprotstavljenih – hajde da iskoristimo taj pomodni termin – narativa o tome zašto smo se rastavljali, najpopularnije vladajuće teorije o tome zašto smo se (uopšte) sastavljali mnogo su lakše uskladive.

ZABLUDA I PROFIT: U Srbiji je, recimo, trenutačno jako popularna teza o Jugoslaviji kao tragičnoj grešci srpskog naroda. To je, recimo, opsesivna tema zrele faze u stvaralaštvu Dobrice Ćosića od kojeg ju je preuzela cijela gomila (para)istoričara i publicista. Ta se ideja razlila u javnost i može ju se prepoznati i tamo gdje vjerovatno nije svjesno i tendenciozno usađena, nego tek efektno preuzima duh vremena. Prisutna je, recimo, kao politički kontekst i pozadina u filmu Montevideo, Bog te video. Eksplicitno se o jugoslovenstvu kao „istoriji jedne zablude“ govori, recimo, u knjizi „Srpski kulturni krug 1900-1918“ Petra Pijanovića u kojoj se jugoslovenstvo Cvijića i Skerlića, primjerice, proglašava štetnim utopizmom. Pogrešno je bilo na kraju i poslije Prvog svjetskog rata stvarati Jugoslaviju, kaže ova teza ako je sumiramo na najkraći mogući način, trebalo je stvarati Srbiju kao nacionalnu državu, na prostoru manjem od Jugoslavije, a što je moguće većem. Ono što je za Srbe greška, za Hrvate je, naravno, u takvom načinu razmišljanja, profit. Srbi su stihijski pohrlili u Jugoslaviju, a Hrvati su profitirali, oko toga su se složili Dobrica Ćosić i Darko Hudelist, a cijelu stvar ovih dana prigodno sažima i Inoslav Bešker polemišući sa onom davnom sintagmom Stjepana Radića o „guskama u magli“. Nisu hrvatski predstavnici 1918. godine bili naivne guske, poručuje Bešker, oni su se bavili „kontrolom štete“. Da nije bilo Jugoslavije, Hrvatsku bi podijelili njeni agresivni zapadni i istočni susjed (Italija i Srbija), a Hrvatima bi, eventualno, ostala nekakva tampon-zemljica Hrvatska u sredini (zanimljivo, u vrijeme raspada Jugoslavije, Tuđman će sličnu sudbinu da namijeni Bosni i Hercegovini). U toj viziji, Jugoslavija podsjeća na onaj fabulozni zamrzivač u kojem, kao, leži Volt Dizni čekajući da se pronađe lijek protiv smrti. Hrvatima je, dakle, a slični se stavovi daju čuti i u Sloveniji, Jugoslavija poslužila tek da se pripreme za dugo željenu nezavisnost i da je ostvare kad se steknu uslovi. Od Crnogoraca ćete katkad čuti da im je Jugoslavija oduzela državnost, najstariju i najkontinuiraniju na Balkanu, od bosanskih muslimana da ih je uljuljkala u iluziju o bratstvu i jedinstvu i tako ih pripremila za klanje i genocid, a vjerovatno joj i Makedonci imaju neku zamjerku, koje sada ne mogu da se sjetim.

LEŠINARI, TELALI: Dobro, da ne griješim dušu, ima u svim tim postjugoslovenskim zemljicama i provizorijumima, kao i u takozvanoj dijaspori, i nekog organizovanog svijeta što se ne loži toliko folklorno na svoje (nacionalne) države. Ne gade se njima, istini za volju, ni te države, ali finansijski su ipak više naslonjeni na različite međunarodne fondacije, pa avionski skakuću s konferencije na konferenciju (conference–hopping, što bi rekle kolege sa BBC-ja) lijući suze zbog nepravdi i obespravljenosti svih mogućih ugroženih marginalaca. Ipak, nemaju ni oni za Jugoslaviju pretjeranih riječi hvale. Ona je za njih, kako veli stih koji u posljednje vrijeme strašno često citiraju, „završila u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima“. Oni su pravdoljubivi ljevičari koje zanimaju globalna pitanja. Njihov stav o Jugoslaviji upravo je savršeno, makar i nesvjesno, zipovao muzički kritičar Aleksandar Dragaš poredeći u jednom (odvratnom) tekstu grupe Šarlo Akrobata i EKV. Citirajmo ovdje tu emfatičnu budalaštinu: „Ukratko, Šarlo je u odnosu na EKV poput načela socijalizma u odnosu na Jugoslaviju. Za prvo vrijedi boriti se i danas, drugo je tek prošlost koju valja ostaviti na miru.“ Ovi fanovi načela socijalizma prvi su u redu kad se propagira „suočavanje s prošlošću“. Oni, kao, ne daju da se zaborave žrtve. Oni su, da se ne lažemo, lešinari. Treba ove sedmice, u kojoj su i 29. novembar, Dan Republike, prvi dan Drugog zasjedanja AVNOJ-a i 1. decembar, dan na koji je proglašena prva Jugoslavija, u kojoj su, dakle, rođendani i prve i druge Jugoslavije, čitati pjesmu Miloša Crnjanskog koja se zove Jugoslaviji. Napisana je ta

pjesma u Zagrebu 1918. godine i počinje onim stihovima koje svi znaju: Nijedna čaša što se pije,/ nijedna trobojka što se vije,/ naša nije. U njoj su i stihovi o strašnoj braći gustih obrva, mutna oka, tužnih pesama. Ključna je strofa, međutim, pretposljednja:

A svetkovina što vino pije,
slave i crkve šta nas se tiču?
Suza sa oka još kanula nije,
još telali mesto mrtvih viču.

Joj, koliko je poezije u ovim telalima, pa još kod Crnjanskog, najmanje turskog među našim velikim piscima! Znamo svi šta je telal, ali nije loše ponekad potegnuti rječničku definiciju: objavljivač i oglašivač saopštenja vlasti. Telali novog svjetskog poretka, lojalni i dobro plaćeni službenici, što telali po pravilu jesu, telale tako svoju priču, svoj narativ, o Jugoslaviji, telale umjesto mrtvih, jer se, kao, zalažu za mrtve. A pošto živi, bar neki od njih, imaju nezgodnu naviku da pamte, telalski narativ o Jugoslaviji ima dva sloja. Eto, kažu telali, lijepo se živjelo (načelo socijalizma!), dobivalo smo stanove, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, išli smo na more, Vegeta je dobar začin, Zdravko Čolić je dobar pjevač, Rade Šerbedžija je dobar glumac, ali sve je to završilo u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. Suština narativa je jasna: treba priču o Jugoslaviji lišiti svakog političkog sadržaja. Jer u politici je ključ, politika (u osnovnom značenju riječi, ne u kafanskoj vulgarizaciji koja politiku svodi na dnevno-operativne spletke i mahinacije) je krucijalna dimenzija jugoslovenske ideje i jugoslovenskog projekta. Nije se Jugoslavija sastavljala zbog kinematografije, popularne muzike ili fudbala, sastavljala se iz političkih razloga. Biti subjekt, biti slobodan, biti (politički) faktor, ne biti kolonija, ne biti resurs, ne biti okupiran – zbog toga se sastavljala Jugoslavija. Sve drugo dolazi poslije kao, kako se to kaže, kolateralna korist. I nisu Jugoslaviju pravili kalkulanti, oni što su vagali šta je najbolje i najrealnije moguće u datom trenutku, oni što su imali rezervne varijante, karijeristi i pragmatičari; pravili su je slobodni ljudi, frajeri, što su vjerovali u pjesme i snove.

ZVEZDA NA ČELU: Postoji stari običaj pri jevrejskim sahranama, običaj koji je Boris Davidovič Novski u jednom kratkom razgovoru sa svojim nekadašnjim duhovnim mentorom Isakom Iličem Rabinovičem ovako sumirao: „U trenutku kada se spremaju da iznesu mrtvaca iz sinagoge da bi ga odneli na groblje, jedan se službenik Jahvin nagne nad pokojnikom, zovne ga po imenu i kaže mu glasno: Znaj da si mrtav!“ Primio se ovaj običaj u kontekstu Jugoslavije, baš se, ono, primio. Nije ni čudo, vole ovdje ljudi običaje; pa i poslovicu imaju: Bolje da propadne selo, nego adet. I u nazivu izložbe koja se prvog decembra otvara u Muzeju istorije Jugoslavije – a naziv joj je „Jugoslavija od početka do kraja“ – ima natruha tog običaja; pokojnik se oslovi, zovne ga se po imenu, kaže se, dakle, Jugoslavijo, pa joj se kaže, je li, imala si početak i imala si kraj, što je samo varijacija na ono: Znaj da si mrtav. Ipak, svi se pogrebni običaji prave zbog živih, ne zbog mrtvih. I ovaj običaj služi da se žive uvjeri da je mrtvac stvarno mrtav. U jugoslovenskom slučaju to je naročito perverzna vrsta egzorcizma. Mislim na to insistiranje na glasnom oslovljavanju, nakon što su i sve fele domaćih izdajnika i strani faktor potrošili silesiju novca i eksploziva da to ime uklone iz stvarnosti i iz života, da ga potpuno isprazne od sadržaja, da od njega načine ljusku šupljeg oraha. Dugoročno, međutim, od toga neće biti ništa. Kako ono kažu, možeš sve ljudi lagati neko vrijeme, možeš neke ljudi varati sve vrijeme, ali ne možeš sve ljude varati sve vrijeme. Doći će vrijeme i za istinu. A istina je da nije Jugoslavija završila u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima. U njima su počele njene državice-nasljednice, entiteti, provizorijumi i okupirane teritorije, i četrdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka. Jugoslavija se rodila iz zvijezde na čelu i iskre u oku, iz rane u srcu mrtvog Ujevića, iz groba među maslinama Ljubomira Milanovića „svršenog maturanta iz Smedereva“, iz eha pucnja Gavrila Principa, onog koji je napisao stihove što su i poslije stotinjak godina najbolji komentar na priču o smrti Jugoslavije: Ko hoće da živi nek mre/ ko hoće da mre nek živi.

Grb Kraljevine Jugoslavije

Uspostavljanje granica nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1920.

Reprezentacija Jugoslavije na svetskom prvenstvu u Montevideu, 1930.