Kada je u Turskoj 1998. godine objavljen roman ZovemseCrveno Orhana Pamuka, njegov tiraž je premašio sve što je do tada ikada štampano u toj zemlji. Iako ga još prati epitet „turski“ pisac, Orhan Pamuk je odavno postao „zapadni heroj“, kako ga je nazvao ugledni „Gardijan“, ili „nova zvezda“ koja se ukazala na Istoku, kako ga je pozdravio „Njujork tajms“, povodom romana Belatvrđava.
ZovemseCrveno je treći roman ovog proslavljenog pisca objavljen na srpskom jeziku. Prethodni romani Belatvrđava (Beograd, 2002) i Noviživot (Beograd, 2004) naišli su na lep prijem kod publike koja u poslednje vreme pokazuje življe interesovanje za tzv. orijentalne kulture i književnosti. Noviživot objavljen je i u Sarajevu 2003. godine u prevodu Belkise Dedeić.
Poslednje delo, koje je veliki dar književnosti i čitaocima, ujedno je i najkompleksnije i najizazovnije. Pamuk nas njime uvodi u jedan potpuno drugačiji svet zaogrnut istočnjačkom mistikom i duhom, svet majstora minijature potkraj XVI veka. Roman je nagrađen priznanjem InternationalIMPACDublinLiteraryAward 2003 godine.
ZovemseCrveno se može čitati na bezbroj načina; kao dirljiva i uzbudljiva ljubavna priča, kao prvorazredan triler, kao vrhunski traktat o načelima umetnosti islamske minijature i islamskoj tradiciji, kao poslanica o večnom pitanju raskola između Istoka i Zapada, kao svedočanstvo duha jedne stare civilizacije, kao knjiga univerzalne ljudske mudrosti, slabosti, privrženosti, nadarenosti, ljubavi, zavisti, izdaje, zločina, strasti.
Orhan Pamuk je pisac u čijem obrazovanju i misaonom stasavanju podjednaku ulogu imaju i Istok i Zapad. Kao dete iz bogate porodice graditelja železnica i graditelja moderne Turske, završio je američku gimnaziju koja je dala više turskih premijera i pripadnika nacionalne elite obrazovane na engleskom i turskom jeziku. Prekinuvši studije arhitekture posle tri godine, Pamuk se definitivno okrenuo književnom radu i napustio porodičnu tradiciju uspešnih građevinara.
Tajna ogromne popularnosti Orhana Pamuka i u svetu i u Turskoj jeste u tome što se u njegovom delu, baš kao i u njegovoj ličnosti, na čudesan način susreću Istok i Zapad, što je on koliko „turski“ toliko i pisac drugih i drukčijih jezika, religija, podneblja. On je pisac koji koristeći kulturni okvir u kome je ponikao ume da ispriča priču o čoveku za koga su nevažne njegova istorija i geografija. U lektiri Orhana Pamuka su i Tolstoj i Kafka i Man i Prust, ali i Kuran, Firdusi, Rumi, Ibn Arabi.
Siže romana ZovemseCrveno bazira se na tajnoj misiji istanbulskih minijaturista koji za turskog sultana treba da iluminiraju knjigu na poklon mletačkom duždu, a koja treba da prikaže slavu i moć istočnjačkog padišaha. Povrh svega, knjiga treba da bude oslikana u maniru „franačkih majstora“, što podrazumeva perspektivu i slikanje ne onoga što se gleda, već onoga što se vidi. Ona treba da prikaže krupan portret padišaha s mnoštvom detalja i osobenosti. Poznavaoci načela islamske umetnosti znaju da islamski slikari svet slikaju, kako Pamuk navodi, kao da ga gledaju sa minareta džamije, a zapadni ili „franački“ kao da ga posmatraju sa prozora. Bogohulnim se smatra slikanje likova s osobenim znacima, iskazivanje vlastitog stila, ostavljanje potpisa. Bogu pripada moć stvaranja novog, ljudsko je da se povinuje starom i oprobanom, tj. stilu starih majstora i da slika stvari „u skladu sa značajem koje imaju u božjem umu“. Zbog tih i takvih načela i izdaje starog slikarstva padaju glave jednog minijaturiste i famoznog Teče, inspiratora i spiritus movensa celog projekta.
Roman ZovemseCrveno ima više glavnih junaka koji govore u prvom licu, te tako i više paralelnih viđenja i doživljaja, uključujući i „likove“ poput novca, konja, smrti, Crvenog. Nenadmašna je Pamukova sposobnost dubokog profilisanja karaktera i jezičkog prilagođavanja svakom pojedinačnom liku. Radnja romana je nabijena i zgusnuta, i iako se povremeno prividno udaljava od glavne priče, ona ostaje verna osnovnoj temi – a ona je slojevita i višeznačna, teška i nesaznatljiva, baš kao i život sam, kao umetnost, kao Istok.
Najzad, zašto ZovemseCrveno? Crveno je boja krvi, boja smrti, boja greha, ali i boja strasti i ljubavi. A sve to je na stranicama ove zadivljujuće knjige. Orhan Pamuk neizbežno navodi na pitanje – koliko čovek može i koliko sme protiv matice, protiv usvojenog i oveštalog, koliko smo blizu sagrešenju. Koliki je smisao pobune i lične žrtve? Ima li se prava biti „Ja“? Jer, „prvi đavo jeste onaj koji kaže ‘ja’“.
Rekli smo da je ovo i roman o ljubavi. I on to uistinu jeste. Putenost i strast prema lepoti, fizičkoj i duhovnoj, katkad su istočnjački zatomljene ispod bezbrojnih marama, kapaka, tajnih poruka, skrivenih pogleda, a katkad su bezbožnički razuzdane i nesputane. Kao da sav Istok trepti u pozlati slavnog pozlatara i kao da plamti u ognju „pobedonosne vatre“ Crvenog.
Orhana Pamuka je teško prevoditi. Jezik mu je gibak, živ, začas izmakne kad se učini da je uhvaćen i zauzdan. Ali, prevod Ivana Panovića u svemu je na visini svoga izvornika težeći tako da Pamuk postane trajni činilac našeg književnog iskustva.
Bez sumnje Orhan Pamuk voli kulturu kojoj pripada i ne samo da je voli, on je izvanredno poznaje. Zato je njegova knjiga pravo uskrsnuće starih istočnjačkih priča, ljubavnih parova, starih umetnika, jedne osebujne estetike koju vredi upoznati, vredi iskusiti, jer „onaj što razdvaja Istok i Zapad jeste đavo“.
Njegova knjiga je zato i poziv na čitanje i izazov za razmišljanje. I kao što reče romansijerka Morin Frili, veliki poklonik Pamukovog dela i njegov prevodilac na engleski jezik, jedino što joj nedostaje jeste Nobelova nagrada.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!