Das ist Walter!

Zapravo i nije tako nelogično da se punk na jeziku koji dele (i množe) Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bosanci svih fela rodio baš u Rijeci: a gde da se rodi, ako ne u gradu ni malom ni prevelikom, veoma industrijskom i veoma lučkom, danonoćno tranzitnom, spolja veoma šminkerskom, a zapravo veoma proleterskom iliti pučkom, u gradu koji je austrougarski i mediteranski identitet izobilno nadogradio neverovatno razgranatom neboderskom supkulturom zrelog socijalizma, u multi-kulti sabiralištu arbajterskih, univerzitetskih, vojnih i svih drugih dotepenaca, gradu iz kojeg se masovno odlazilo u Ljubljanu na studije, a ploče se kupovale u Trstu i dalje, sve do Milana?

Pa opet, podatak da su Valter Kocijančić i njegov Paraf održali svoj prvi nastup, onako sasvim „na divljaka“, još 31.12.1976, „na livadici između dvije kuće u Ulici Marka Oreškovića na Belvederu, gdje su svi stanovali“, čoveka ostavlja bez daha. Isukrste, pa tada je valjda još i Pero Lovšin slušao Deep Purple!

Tako vam je to sa Rijekom i njenom Scenom: Rijeci je punk stajao kao saliven, u beskompromisnom fijumanskom (Forza Fiume!) pankeraju nije bilo ničega snobovskog i ničega provincijalnog: on je bio grassroots stvar, on je uistinu išao iz stomaka, ali je uistinu dostizao i do glave. I zato je skoro preko noći postao njen trade mark, i tako će ostati zadugo, zapravo do dan-danas. Pre punka, u istoriji pop-kulture SFRJ-a Rijeka kao da nije bila mnogo više od sumornog predgrađa ušećerene i zaoleandrisane Opatije, prestonice „hotel vejva“, magistralnog pravca urbanog kiča jugosocijalizma. Valter i Paraf, Kralj i Termiti, potom i Istočni izlaz, Mrtvi kanal, Grč i toliki drugi bili su spektakularni geleri jedne Velike Eksplozije, a to što je ta eksplozija raznela jedna je neupokojena, mada već uveliko mrtva kultura, „socijalističke“ i „građanske“ podvrste podjednako, jedna od druge su ionako krale fazone i usavršavale se međusobno u negovanoj ispraznosti i samosvrhovitoj obrednosti. A onda su pankeri zaplesali pogo na njenom grobu, i bogme su to (u)radili neodoljivo. „Narodna pjesma“ i drugi evergrini sa albuma-prvenca Parafa „A dan je tako lijepo počeo“ kazuju nam više i bolje o jednoj epohi od mnogih, mahom borniranih i ideološki nadahnutih socioloških studija, a „Vjeran pas“ Termita trominutna je studija iz onih perekovskih (Georges Perec) uputstava za upotrebu života, koja je transcendirala svaku vremensko-istorijsku uslovljenost, pa podjednako važi i u socijalizmu i u kapitalizmu, i u Jugoslaviji i u Hrvatskoj… Naravno, i u Srbiji, ne sumnjajte.

Trideset je godina prošlo od tog Velikog Praska; pravi trenutak da se podvuče crta. Nedavno je objavljen trostruki CD box-set Riječki novi val (Dallas Records, 2008) na kojem je, manje ili više adekvatno, predstavljeno sve relevantno sa riječke pank, nju vejv i (neo)pop scene od prvoboračkih dana s kraja sedamdesetih, pa kroz cele osamdesete, sve do sutona socijalizma, Jugoslavije, i ostalog što sačinjava neke naše Bivše Živote. Pravu kopču sa njima na ovoj kolekciji čine Laufer i Let 3, kao najzapaženiji novodobni izdanci muzičarskog, performerskog i buntovničkog aspekta Scene iz njenih mitskih prevratničkih dana. A između jedne i druge vremenske „krajnosti“ smestile su se novotalasne osamdesete, koje su riječkoj sceni donele i nekoliko velikih, od-Vardara-pa-do-Triglava pop vedeta: Denis & Denis (eto nam na ovoj kompilaciji i jednog do sada nepoznatog snimka!), Xenia, Cacadou Look – ma sećate se onog: „kao pjesma, živi kao pjesma, nježna kao pjesma, ona jeeee“… – ili Fit („Zaboravit ću sve, sve što bilo je, kao da te nikad nisam volio, nanananana…“). Ukupno sedamdeset pesama više desetina izvođača, u trajanju od skoro četiri sata! Ovo preobilje nužno porađa stanoviti eklekticizam, koji pri preslušavanju ume i da zasmeta: nikako nije jasno zašto su pesme ovako „razbacane“ bez reda i smisla – ili ga ja to nisam u stanju dokučiti? – i zašto bi pankerske ili „arty“ egzibicije morale da se izmenjuju sa, recimo, klasičnim novotalasnim pop-hitićima u jednoj prilično veštačkoj kohabitaciji? Bilo bi svakako bolje da je, recimo, jedan CD rezervisan za onu ključnu, punkersku scenu, drugi za pop, treći za nju vejv „artovanje“ poput Strukturnih ptica, Grada ili Umjetnika ulice… Bez obzira na sve to, Riječki novi val je predragocena zbirka, i visoko nadilazi puku nostalgiju, taj inače neiscrpni zlatni rudnik svake industrije zabave. Ne, ova kolekcija je znalački insajderski omaž Gradu i Sceni, za Riječan(k)e sigurno lokalpatriotski nadahnut, za ostale vredan podsetnik na to da nismo Tikve Bez Korena, i da je i ovo naša legitimna tradicija. Hm, „naša“? Ko smo to „mi“ u ovom slučaju? Eh, ko razume shvatio je, ostalima nema hasne objašnjavati. Svi smo mi pomalo Riječani…

Za mene je to moglo važiti, gle, možda i više nego za druge. Kako? Sredinom sedamdesetih opasno se nešto zakuvalo oko zapadnih granica SFRJ, i to natezanje s Italijom, praćeno diskretnim zveckanjem oružjem, potrajaće sve do potpisivanja „Osimskih sporazuma“. Zato je neumrli Vrhovni komandant rešio da pojača zapadno krilo JNA; to će, između ostalog, značiti iznenadnu prekomandu mog oca u Hrvatsku. Najstarijem (po činu, a i inače…) članu naše tročlane porodične čerge ponuđeno je da bira: Zagreb ili Rijeka. Izabrao je Zagreb, „jer je bliže“. Hm, bliže čemu? Kako god, moj je tada desetogodišnji život krenuo kuda je krenuo. A šta bi bilo da je bilo drugačije, da smo optirali za Rijeku, da sam odrastao među fijumanskim betonskim vertikalama nad morem? Znam, znam da od ovakvog šta-bi-bilo-kad-bi-bilo zamišljanja nema vajde, ali to je jače od mene: sve mi se nekako čini da bi i moj lik danas bio na nekoj od fotografija iz bukleta ove kolekcije, pa makar i samo u vidu ekstatične face iz publike. Od toga, eto, nije bilo ništa, ali svejedno, Rijeka je i mene formirala baš kao da sam svako veče visio na svirkama u Palachu. A to se ničim ne briše i nikako ne zaboravlja. Kad-tad, staću na breg na ulazu u grad, i pokazati u pravcu belvederskih nebodera, očinski podučavajući imaginarnog sagovornika: „Sehen Sie diese stadt? Das ist Walter!“ Kocijančić, naravno!