Čovek napravljen od raznih lica

Ostaje tajna kako je autor koji je svojim pjesmama, napisanim najsvedenijim muzičkim sredstvima, uspio uhvatiti osjećanje onolikog prostora, beskrajnih panorama kao što su predjeli njegove kulture – predjeli američki naravno. I ima li zvuka koji je više uhvatio osjećaj goleme i raznovrsne kulture u njenom sasvim posebnom historijskom i kulturnom trenutku, kao najavu, mogućnost optimizma i upozorenja jednako, kao što su uhvatile Blowin’ in the Wind ili The Times They are A–Changin’, dotle da to prepoznaju i oni hiljadama milja daleko od te kulture, i danas, i transgeneracijski?

Druga, interesantnija tajna pak: kako je taj autor u isto vrijeme bio sposoban obraćati se tako intimno, i tolikim ljudima, naročito izvan vlastite kulture, doslovno širom svijeta. Jer, kad se sav značaj, dometi, umjetnički, kulturni, čak i socijalni, maknu u stranu, ostaje nešto rijetko dodirnuto: preko pedeset godina, Bob Dilan obraća se i govori nam sasvim povjerljivo, s razumijevanjem, o krajnje ličnim situacijama i teškoćama, o životnim postajama emotivnog života, nijednoga trenutka ne odajući šifre i tekstualne kodove onima koji nemaju uho za takav dijalog. Taman kad je zbog prve osobine, zbog sveobuhvatnosti svojih početnih, istinskih himni – u izvornom i višeznačnom smislu toga pojma – inauguriran za proroka, za sam „Glas generacije“, prepoznavši, osjetiviši opasnost takve titule, Dilan se okrenuo u trenu, merkurijalno brz i promjenjiv kakvim su ga, astrološkog blizanca, bogovi dali, i otišao u sasvim suprotnom smjeru, suprotno očekivanjima, u inat svim presijama vršenim na njega od strane tek nastajuće, sve značajnije lijeve i progresivne kontrakulture koja će uskoro promijeniti američko društvo. U periodu između 1963. i 1965. iz autora je frapantnom brzinom počeo teći čitav opus ličnih pjesama, songova bez presedana za kakve je tek trebalo pronaći ključ. Taj se ključ nije mogao naći samo tako, ni onda ni danas: valjalo je najprije saznati nešto, naučiti i doživjeti mnogo e da bi se jednom možda dijelom otključale. Nema razumijevanja Boba Dilana bez poput bine i težine emotivnog iskustva. Pa pošto se radi o autoru koji je delikatnost i ispovjednost združio u pjevanom stihu kao nijedan ranije, sada kad taj čovjek napravljen od raznih lica puni evo 75 godina, i tekst o njemu, a kroz dvije egzemplarne pjesme, neka bude bar dijelom isto tako fragmentaran i intiman, kako drugačije.

MR. TAMBOURINE MAN: Fascinantna pogađanja i „preklapanja“ vlastitoga života i Dilanovih stihova čovjek može naći ako zna gdje ih u njima treba tražiti. Bob je, ako išta, pjesnik osjećanja one posebne vrste mladosti koja misli da jedina na svijetu doživljava nešto, da jedina prolazi momente što su daleki i nedostupni drugima, manje osjetljivima. Mnogi slušalac pak kad otkrije da, unatoč jedinstvenosti emocije, nije u njoj sam, osjeti nad time najprije sreću i blaženje, a onda gotovo razočaranje, uzorno narcističko. Tu, kao korektiv nama odavde, savršeno je podoban veličanstveni nauk Tina Ujevića iz Pobratimstva: „Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!“ Bez obzira, taj dojam jedinstvenosti ne gubi nimalo na vrijednosti: nagla značenjska spoznaja, moment prepoznavanja u tekstovima koji su i formalno sintaktički, ritmički, metrom i rječnikom zapravo vrlo kompleksni, svaki put izaziva onu džojsovsko-kišovsku „epifaniju“. To će reći: nešto „maleno“, na prvi pogled „beznačajno“ uglavljeno u tekstu pjesme, neki detalj ili fraza u stihu, inducira strahovito jaku, neproporcionalnu i upravo sublimnu manifestaciju duhovnog i psihološkog, bilo na razini sasvim ličnog, kroz sjećanje, ili na razini čak metafizičkoj. To dvoje, često sljubljeno u jedno, u suprotnosti pak sa već ranije spomenutim Dilanovim svedenim muzičkim izrazom, znalo je u najsretnijim trenucima rezultirati nečim istinski velikim.

Tako u klasičnoj ranoj Mr. Tambourine Man ta svedenost muzike zaista je takva – štoviše, svedenija ne može biti: uvod što šeta između osnovnog D-dura i takozvanog „suspendiranog“ Dsus2 akorda, ide nazad na D, pa odmah u refren, umjesto uobičajeno u strofu, nastavljajući se izmjenom četiri dugačke sekstine i istog refrena. Sve što će se melodijski i tekstualno odviti u pjesmi, Dilan je sagradio na tri najbazičnija durska akorda – G, A i D. Na tome jednostavnom temelju, nasuprot, napravio je zračnu kulu od poezije, varljivu, izmičuću i nedokučivu evo i pedeset i jednu godinu po njenom objavljivanju – kako i ide uostalom toj, tako misterioznoj pjesmi o nestalnosti ličnog identiteta i igri stvaranja novog. Građenju, kao iz ničega, vlastite „izmišljene“ ličnosti, uloge u kojoj će se čovjek, paradoksalno, prvi puta osjećati stvarnim. Kako takva pjesma onda jednom ne bi dočekala baš neke od pripadnika generacije ovog nesretnog prostora koji su se poput tolike sabraće odjednom, tjerani neshvatljivom brzinom historije našli drugdje, u stanju egzila, na teritoriji pokazalo se potpuno nepoznatoj kad se vidjela iz blizine. Tamo, kako bi rekao još jedan blizanac, Josif Brodski u ironijskoj igri latinskim klišeima, gdje si prvi put postao „persona non grata / in terra incognita“. Zar egzil i nije bio prilika i mogućnost da čovjek u inojezičnom, inokulturnom okruženju od sebe stvori svjesno i nužno „novu“, drugačiju ličnost?

Gotovo da se broja ne zna koliko ih je što su baš to godinama i na različite načine, svjesno i češće nesvjesno radili. Neki uspješno, a neki izgubivši se u maglama vlastite identitetske kreacije, upravo zbog nedostatka „metoda“ i svijesti u takvoj metamorfozi. Za razliku od Dilana koji sam taj moment promjene ovako pjeva:

I’m ready to go anywhere,
I’m ready for to fade
Into my own parade

– spreman da ide „bilo kuda“ i da „nestane u svojoj paradi“ – u predstavi za van, nestajući u novostvorenoj osobnosti, u liku napravljenom za svijet u koji će se otisnuti i kojem nudi novo lice.

Godinama, bio sam fasciniran glavnim motivom pjesme o stvaranju takvog lica, sve dok me jednom stihovi prve (!) strofe, pored kojih sam prolazio dotad, nisu vratili preciznošću zastrašujućom i zahvalnom jednako, u nešto sasvim konkretno – vrijeme prije četvrt vijeka sad, u prve dane nakon odlaska u grad koji mi je dopao kao što su drugima dopadali gradovi ovoga svijeta – bez reda i slučajno. Pjevajući kao i uvijek o svome „mikrokozmu“ i svijetu u širem smislu, Dilan mi je iz 1965. naglo dojavio nešto potisnuto o – kasnoj 1991. U godini, palindromskoj, koja se isto čita i sprijeda i straga, kad se rušio „Treći Rim“ – baš kao u Palindromskoj poemi Dubravke Oraić-Tolić („U Rimu umiru“) i njezinoj neželjenoj blizanki (!), eseju Dubravke Ugrešić („Treći Rim – Moskva – gorio je, a dalje kao domino…“) – našao sam se i ja ne u ovom metaforičkom, nego u stvarnom Rimu. I u sumrak, kako autorica kaže, „crvotočnog istočnoevropskog carstva“. Mnogo kasnije, a iz prošlosti koja je prethodila godini, iz Dilanove pjesme javio se prvi put stih, sublimno: „Though I know that evenin’s empire, has returned into sand / Vanished from my hand“ – „večernje carstvo“ dakle „vratilo se u pijesak“ – u ništa, „i nestalo mi iz ruke“. Dok govori možda o općem, o velikom, historijskom, odlazi u lično, u tren vraćajući i mene, slušaoca, u vlastitu asocijaciju – nazad u onu jesen. Dilan nemilosrdno nastavlja, otvarajući sljedeći stih kao Ariadninu nit: „My weariness amazes me, I’m branded on my feet / I have no one to meet“ – vlastita iscrpljenost ga „zaprepašćuje“, ovako „žigosanog na nogama“, dok nema, kako drugačije, „nikoga koga bi upoznao“. Finalni stih bio je „potvrda“ da prepoznavanje nije moglo biti samo plod proizvoljnosti i nategnutih analogija. Hodajući antičkim ulicama, vraćajući se kroz pjesmu tome hodu, sjetio sam se kako nigdje nisam osjetio mrtvijega grada niti ljude s manje ideala i snova. Da – „… And the ancient empty street’s too dead for dreaming“, kako završava strofu Dilan.

LIKE A ROLLING STONE: Trebalo se maknuti, što prije, pobjeći. A ima li pjesme koja je, činilo se, na tom putu bila bliža, koja umjesto plačkanja nad sobom radosnije slavi bijeg, lutanje i gubitak prvotnog mjesta od Like a Rolling Stone – Dilanovog možda kapitalnog momenta:

How does it feel
To be on your own
With no direction home
Like a complete unknown
Like a rolling stone?

O njoj se pisalo gotovo jedino u hiperbolama, sa silnim pretjerivanjima. Vodeći američki kritičar Gril Markus napisao je čitavu knjigu o pjesmi. No, najljepši kompliment izrečen joj je pak drugim sredstvom, retoričkog negativnog određenja: Frenk Zapa, čuvši je, zamišljeno je rekao: „Ako se nastavi ovako, mi ćemo ostati bez posla.“ Drugim riječima, ako je ovakav, tekstualno i muzički radikalan singl sad i na komercijalnim top-listama, onda Zapini „mi“ – satiričari koji žive od reaktivnosti, od ironije i izrugivanja srednjoj struji – gube svrhu postojanja.

Ali i to nam je manje važno sad. Pjesma, ispostavilo se nije bila o radosnom bijegu kako smo mislili. Podsjetimo se, Dilan – to je vječna klackalica između historije i ličnog. Tako, tjeran poviješću, pjevajući otpor pripadanju i otpor historiji, našao si se i sam na kraju ipak samo i jedino – u ličnom.

Krivo pročitavši pjesmu, mislio si da pjeva o „pogođenima historijom“ – jer imao si jednom sve pa zbog nje više nemaš ništa („When you got nothing, you got nothing to lose!“), a nisi vidio da si to „sve“ ponovo stekao na drugom mjestu. U tome, Lubardinim naslovom (opet blizanac), „gordom posrtanju“ (i ponovo „gordost“ kao kod Tina!), krug se zatvorio: ono izmišljeno vlastito lice iz Mr. Tambourine Man, lice s tajnama, došlo je na naplatu. S gubitkom svega kao kaznom – ovaj put i s ključnom razlikom, vlastitom krivicom. Zato je fantastični posljednji stih koji slijedi, suma pjesme u svojoj kontradikciji: „You’re invisible now, you got no secrets to conceal!“ – kad si „provaljen“, kad više nemaš tajne – postaješ nevidljiv.

Bobu Dilanu, čovjeku i autoru s više lica i još više tajni, to se pak nikada neće dogoditi.