Ježi Gjedrojć, Autobiografija u četiri ruke (obradio i pogovor napisao Kšištof Pomjan), s poljskog prevela dr Ljubica Rosić; Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, 2026
Posle pada Berlinskog zida Evropa je poverovala da je ušla u novo istorijsko doba. Činilo se da će granice postati administrativna pitanja, da će nacionalni identiteti polako izgubiti političku oštricu, a da će istorija, konačno, prestati da određuje budućnost. Govorilo se o “kraju istorije”, o svetu u kojem će ekonomija zameniti geopolitiku, a saradnja stare teritorijalne sporove. Dogodilo se gotovo suprotno. Istorija se vratila. Rat u Ukrajini, sporovi oko identiteta, granica i nacionalnog pamćenja pokazali su da prošlost nije ostala iza nas. Upravo zbog toga danas vredi čitati Ježija Gjedrojća.
Najvećem broju srpskih čitalaca njegovo ime verovatno ne znači mnogo. A reč je o čoveku koji je, iako nikada nije bio predsednik države, premijer ili ministar, duboko uticao na način na koji Poljska razume samu sebe. Kao osnivač i dugogodišnji urednik pariske Kulture, najznačajnijeg poljskog emigrantskog časopisa, decenijama je okupljao pisce, filozofe, pesnike i političke mislioce oko pitanja koje će obeležiti čitavo njegovo delo: kako sačuvati istorijsko pamćenje jedne nacije, a da ono ne postane prepreka njenoj budućnosti?
To pitanje prožima čitavu Autobiografiju u četiri ruke, razgovor koji je sa Ježijem Gjedrojćem vodio i priredio filozof Kšištof Pomjan. Ono što na prvi pogled deluje kao autobiografija jednog izuzetnog urednika i svedočanstvo o poljskoj emigraciji, postaje više od memoarske literature. Reč je o knjizi koja čitaoca navodi da preispita jednu od temeljnih pretpostavki političkog mišljenja, pretpotavku koja se do sada uzimala zdravo za gotovo: istorijsko pravo i politička mudrost jesu isto. Svojim celokupnim delom Gjedrojć tvrdi da nisu.
PROTIV POLITIČKE NOSTALGIJE
Njegov najveći protivnik nikada nisu bili samo komunisti. Komunizam je smatrao istorijskom katastrofom za Poljsku i deo Evrope pod sovjetskom čizmom, ali politička nostalgija za njega je bila još veća opasnost. Nostalgija koja od istorije pravi program za budućnost. Kod Poljaka ta nostalgija imala je svoje ime – endeci.
Za endečku tradiciju, nastalu oko Romana Dmovskog, nacija je pre svega istorijska i etnička zajednica. Njena legitimnost počiva na poreklu, jeziku, kulturi i istorijskom pravu. Politika se poziva da to pravo štiti. Gjedrojć nije poricao nijednu od tih činjenica, ali je postavljao pitanje koje je bilo mnogo neprijatnije: šta ako istorijsko pravo vodi u političku grešku? Šta ako narod potpuno tačno tumači svoju prošlost, ali potpuno greši u oblikovanju svoje budućnosti? Upravo na tom mestu počinje jedna od najvažnijih rasprava u savremenoj evropskoj političkoj misli. Gjedrojćev odgovor nije bio jednostavan, ali je bio dosledan. Poljska, smatrao je, ne može graditi svoju budućnost na teritorijalnim pretenzijama prema svojim istočnim susedima. Bez obzira na istorijske argumente i bolna sećanja, Poljska mora prihvatiti postojeće granice i priznati pravo Ukrajine, Litvanije i Belorusije na sopstvenu državnost. I mora, što je možda najteže, odustati od ideje da istorijska pravda može biti ostvarena kroz politiku. To je bio radikalan stav. Ne zato što je negirao istoriju, već zato što je odbijao da joj podredi budućnost. U tome se ogleda njegova politička mudrost. On nije tražio da se zaboravi. Tražio je da se razume.
Utoliko misao Ježija Gjedrojća ima šire značenje od poljskog iskustva. Ona postavlja pitanje koje je danas jednako važno: kako pomiriti istorijsko pamćenje sa političkom odgovornošću? Kako priznati sopstvene gubitke, a ne pretvoriti ih u trajni politički program? Kako ostati veran sebi, a ne zatvoriti se u prošlost? Gjedrojć pokazuje da je prvi korak u rešavanju ovih teških pitanja spremnost da se napravi razlika između onoga što je bilo i onoga što treba da bude. Između istorijskog prava i političke mudrosti. Ta razlika ne znači izdaju. Naprotiv. Ona može biti jedini način da se istorija sačuva ne kao teret, već kao iskustvo koje pomaže da se izbegnu stare greške. U vremenu u kojem se politika ponovo hrani prošlošću, Gjedrojćeva lekcija deluje gotovo subverzivno. Ali možda je upravo zato danas potrebnija više nego ikada.
ODRICANJE MITA O TERITORIJI
I upravo će sve to Gjedrojća dovesti do ideje koja će obeležiti i njegov život i postkomunističku Poljsku. Ta ideja danas je poznata pod jednostavnom skraćenicom: ULB. Tri slova. Ukrajina. Litvanija. Belorusija. Na prvi pogled ništa više od spoljnopolitičke doktrine. U stvarnosti, ona predstavlja jednu od najradikalnijih promena političkog mišljenja u modernoj istoriji Poljske (možda i Evrope). Da bi se razumela njena težina, potrebno je vratiti se nekoliko decenija unazad. Generacije Poljaka odrastale su sa svešću da su Lavov i Viljnus sastavni deo njihove istorije, njihove kulture i njihovog identiteta. To nisu bili samo gradovi. To su bila mesta poljskog kolektivnog pamćenja. Univerziteti, biblioteke, književnost, uspomene na Drugu Republiku. Gubitak tih prostora doživljavao se kao istorijska nepravda koja će jednog dana morati da se ispravi. Upravo zato je Gjedrojćeva ideja zvučala gotovo kao politička jeres. On nije tvrdio da Poljska nikada nije imala pravo na te gradove. Tvrdio je nešto mnogo teže. Da politička mudrost ponekad zahteva odricanje od onoga što istorijsko pamćenje smatra svojim prirodnim pravom. Drugim rečima, nije tražio od Poljaka da promene svoju istoriju. Tražio je da promene svoju politiku. To je ogromna razlika.
Zajedno sa Julijušem Mjeroševskim razvio je osnovnu misao koja je bila jednostavna ali gotovo šokantna za tadašnje prilike: dugoročna bezbednost Poljske neće se osigurati obnavljanjem nekadašnjih granica niti stalnim podsećanjem na istorijske nepravde, već postojanjem nezavisne Ukrajine, Litvanije i Belorusije. Drugim rečima, Poljska će biti sigurnija ako njeni istočni susedi budu slobodne države, nego ako ostanu prostor stalnog spora između velikih sila. Danas, mnogo godina posle raspada Sovjetskog Saveza, ta ideja deluje samorazumljivo. Zaboravlja se, međutim, da je u vreme kada je nastala predstavljala gotovo izdaju u očima velikog dela poljske emigracije. Jer nije bilo teško odreći se teritorije koju više ionako nisi kontrolisao. Mnogo je teže bilo odreći se mita o teritoriji. Upravo u toj razlici između teritorije i mita, između istorijskog prava i političkog interesa, nalazi se ono što bi se moglo nazvati Gjedrojćevom političkom genijalnošću. On je prvi razumeo da nacija može izgubiti budućnost upravo onda kada pokuša da politički obnovi svoju prošlost.
ISTORIJA NE KOMANDUJE POLITIKOM
Ovde se, međutim, pojavljuje pitanje koje čitavoj priči daje mnogo šire značenje. Da li je Gjedrojć zapravo tražio od Poljaka da zaborave? Naprotiv. Smatrao je da se istorija mora poznavati bolje nego ikada. Ali njena funkcija nije da komanduje politikom. Istorija treba da upozorava. Ne da upravlja. To je razlika koju danas, čini se, veoma teško prihvatamo. Savremena politika često koristi istoriju kao poslednji argument. Kada ponestane odgovora o budućnosti, priziva se prošlost. Kada nema političkog programa, pojavljuju se istorijske mape. Kada nema vizije, vraćaju se stare bitke. Gjedrojć je čitavog život pokušavao da ubedi svoje sunarodnike da je upravo u tome najveća opasnost. Nije govorio protiv istorije. Govorio je protiv politike koja se hrani isključivo istorijom. Zbog toga njegov spor sa endecima nikada nije bio samo spor o granicama. Bio je to spor o prirodi politike.
Na ovaj način Gjedrojć je postao evropski mislilac. Ne zato što je imao odgovore na sva pitanja, nego zato što je prvi jasno razlikovao dve stvari koje se danas uporno mešaju: istorijsko pamćenje i političku mudrost. Upravo na ovom mestu nalazi se još jedna Gjedrojćeva osobina zbog koje njegova autobiografija prevazilazi granice političkih memoara: ona govori i o tome kako nastaju velike političke ideje. Gotovo pri samom kraju knjige, sa dirljivom skromnošću govori o svom najbližem saradniku Julijušu Mjeroševskom. Ne govori o njemu kao o publicisti. Ne govori ni kao o prijatelju, već kao o čoveku bez koga neke od najvažnijih ideja posleratne poljske politike verovatno nikada ne bi dobile svoj konačni oblik. Na jednom mestu kaže da, ako poseduje ikakav talenat, onda je to “talenat režisera” – sposobnost da bira teme i ljude. To jedna od najlepših definicija urednika. Režiser ne igra glavnu ulogu. Ne izgovara najvažnije replike. Njegov posao je da prepozna dramu, okupi prave ljude i omogući da se među njima dogodi ono što nijedan od njih ne bi mogao da stvori sam.
Pariska Kultura zato nije bila samo časopis. Bila je intelektualna radionica. Mesto na kojem su se decenijama sudarale ideje, preispitivale pretpostavke i tražili odgovori na pitanja koja tada gotovo niko nije postavljao. “Treba umeti čuvati načela i menjati poglede”, kaže Gjedrojć, a zatim dodaje: “Politika nije sakrament.” Te dve rečenice njegov su, reklo bi se, politički testament. U njima je sadržana razlika između političkog realizma i oportunizma. Oportunista menja načela da bi sačuvao položaj. Dogmata odbija da promeni bilo šta, pa makar se svet oko njega potpuno promenio. Gjedrojć nudi treći put. Načela moraju ostati. Ali politički pogledi ne smeju biti okamenjeni, jer svet ne ostaje. Politika postoji upravo zato da bi umela da odgovori na promene. Upravo je u tome razlog zbog kojeg Gjedrojć danas zvuči toliko savremeno. Ne zato što je predvideo raspad Sovjetskog Saveza, još manje zato što je u svemu bio u pravu (nije). Nego zato što je razumeo da nije opasno promeniti političko mišljenje, već je opasno izgubiti sposobnost da ga promenimo kada se promeni stvarnost.
Veličina Ježija Gjedrojća nije u tome što nam ostavlja gotova rešenja. Njegova veličina je u tome što nas primorava da razmišljamo o politici izvan dnevnih sukoba i partijskih interesa. Da je posmatramo u dugom vremenu. U vremenu u kojem jedna pogrešna predstava o prošlosti može oblikovati čitav vek. Autobiografija u četiri ruke nije samo priča o jednom čoveku, već o tome kako istorija može postati izvor političke mudrosti, a ne političke sudbine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljubiša Ristić, novi v.d. direktora „Ateljea 212“, nezvanično kaže za "Vreme" da se prihvatio te funkcije da bio pomogao ovom pozorištu koje je u problemima
Slovenija se smatra liberalnom sredinom po pitanju LGBT prava. Pa ipak, RTV Slovenija je odbila da otkupi nagrađivani „Zečji nasip“ hrvatsko-slovenačko-litvanski film o ljubavnoj vezi dva muškarca
Kako „Vreme" saznaje, odlukom Skupštine grada, Ljubiša Ristić je od danas v.d. direktora „Ateljea 212“ . U ovom beogradskom pozorištu su iznenađeni ovom promenom
Baletska predstava „Karmen svita i Bolero“ nagrađena je višeminutnim aplauzom na Ohridskom letu, na kome je učestvovala zahvaljujući Madleni Zepter a ne Ministarstvu kulture
Povorka brodova koja se od Perasta do Gospe od Škrpjela 22. jula svake godine organizuje od 1452. nije prekidana ni za vreme ratova i pandemija što je čini najdugovečnijom manifestacijom u Evropi
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.