Zemlja u kojoj živimo

Kada je Borhes mogao pisati kritike nepostojećih knjiga, može i stručni žiri „Pregleda nedelje“. Uz poklič „Umba, umba“ članovi su navalili na Vučićevo pismeno „Kako sam pobedio obojenu revoluciju“.

Mada očekivane, teškoće se nisu mogle prevladati. U raspravi dostojnoj Đuke ili Jovanova, dio žirija je tvrdio da djelo spada u žanr fantastike sa prstohvatom horora. Za druge je ovo neprihvatljivo – po njima, u pitanju je mučna psihološka drama. Njih opovrgavaju treći proglašavajući knjigu za popularni priručnik za samopomoć.

Na kraju, poput ProGlasa koji nije mogao prelomiti da li junske izbore treba bojkotirati ili ne, žiri je kritiku ostavio publici.

Moralna vertikala

Bata Gašić je istovremeno proglašen za nacionalno dobro. Naime, KRIK je pravosnažno osuđen zato što je objasnio termin „biti na kazanu“. On se pojavio u prisluškivanom snimku na suđenju kriminalnoj grupi Zorana Jotića Jotke. Konkretno: članovi ove bande su za tadašnjeg direktora BIA rekli da je „na kazanu“ njihovog šefa. Zbog čega je onda KRIK osuđen?

„Radi se o funkcioneru koji obavlja posao direktora BIA od koga javnost očekuje izrazite moralne i profesionalne kompetencije“, obrazlaže Apelacioni sud presudu.

Čovjek ovdje mora propišati majčino mlijeko. Kakva crna „moralna i profesionalna kompetencija“? Pa zar Bata Gašić nije hodajuća kolekcija afera – od seksističke uvrede novinarke, preko pada helikoptera do slučaja Jovanjica? I zar se zbog njegovog „kompetentnog“ lupetanja Vučić nije morao izvinjavati Njemačkoj?

Ali ovo je zemlja u kojoj živimo…

Pravda za Terzića

Okružen šestoricom muškaraca (radnici ili policija?) gradonačelnik Kraljeva je izveden iz skupštine grada trčećim korakom dok ga je veliki broj građana gađao jajima. U tim trenucima, Predrag Terzić je ličio na mafijaškog šefa kojeg je potkupljeni sud oslobodio, pa sada mora proći kroz rodbinu i prijatelja svojih žrtava.

On nikad nije bio dostojan bilo kakve funkcije. Narodu je pukao film poslije njegovih ukazivanja na društvenim mrežama: izrugivanja žrtvama tragedije u Novom Sadu objavom crvenog srednjeg prsta i nazivanja pobunjenih studenta – ustašama.

Istina, za Terzića niko nije glasao, već za nosioca svih naprednjačkih izbornih lista svake mjesne zajednice, svake općine i svakog grada do Narodne skupštine. Ova Vučićeva otmica države obesmislila je i privid fer i poštenih izbora.

Zato pravda za Terzića. On je na funkciju došao jer je imao sve osobine koje traži i nagrađuje njegov nosilac liste.

Kada se pod sve ovo podvuče crta, u državi u kojoj živimo niko više nema pojma o čemu priča njen predsjednik, novinari se kažnjavaju na pravdi boga, aferaške velmože proglašavaju za svece, a nosioci javnih funkcija šire javnu sablazan.

Ljudi – dokle ćemo tako?