
Komentar
I policajke plaču, zar ne?
Policajka Radosavljević jedva se suzdržavala da ne brizne u plač, dok je stajala kao štit komandantu JZO Marku Kričku kada su mu građani došli na vrata
Tad su se, pod bombama, događaji ubrzavali. Sve se to izmešalo u jedan košmar. Neki od toga prave romane, neki su napravili rodoljublje pa ga sad krckaju kao đinđuve po kineskim pijacama, neki su utekli pa se godinama posle predstavljaju kao najbolji svedoci onoga što nikad nisu videli, ali je to, u suštini, bio ozbiljan biznis, pod sloganom „gde si bio kad je grmelo.“
Meni se, nekako naopako, pored svih mojih onovremenih muka, urezao u glavu petak, 9. april, dakle dva dana pred ubistvo Slavka Ćuruvije. Konferencija u Vladi Srbije. S jedne strane Aleksandar Vučić, ministar za informisanje u toj „ratnoj vladi“, s druge strane glavni urednici medija.
Da me sad na muke stave, ne bih se setio direktiva o izveštavanju u uslovima ratnog stanja, niti bih taj datum pamtio da na Uskrs, u nedelju, 11. aprila, nisu ubili Slavka Ćuruviju.
Tog Velikog petka, pred kraj sastanka na kome se utvrđivala neka od banalnosti ratnog stanja (na primer, da li je reč o agresiji ili o ratu), ustao je Ratko Dmitrović (sada glavni urednik „Večernjih novosti“, a tada, da me ubijete, ne bih se setio čega) i protestovao povodom teksta objavljenog u „Politici Ekspres“ pod sad već legendarnim naslovom „Ćuruvija dočekao bombe“ u kome se Slavko označava kao izdajnik.
Sav crven u licu ustao je Đorđe Martić, tadašnji glavni urednik „Ekspresa“ i branio tekst novinara Miroslava Markovića (oprosti Bože, obojici sam bio urednik, što je dokaz da je zanat opasna rabota ako ga ne prati moral), a svi prisutni u velikoj sali Vlade Srbije dobro smo znali da je tekst diktirala Mirjana Marković, aman nismo znali da će Ćuruviju ubiti dva dana posle.
Aleksandar Vučić tada se principijelno založio protiv takve vrste tekstova i rekao je, između ostalog, da je sprečio, odnosno da je uspeo da spreči da se taj tekst, pročitan u glavnom Dnevniku RTS-a, ponovi u trećem Dnevniku nacionalnog emitera i, u suštini, stao je na stranu Ćuruvije, odnosno usprotivio se javnoj poternici protiv novinara.
Što god bilo u pozadini tadašnjeg Vučičevog istupa – politički otpor prema JUL-u ili obično gađenje prema potkazivačkom novinarstvu – taj njegov gest upamtio sam kao iskorak iz radikalske političke kalkulacije koja ih je i dovela tu gde su bili. Zato se javljam za zaštićenog svedoka u „slučaju Vučić“ a povodom interpretacija njegove prošlonedeljne izjave da je „Ćuruviju ubila država“ i podsećanja, podosta zluradog, da je i on tada bio deo „države.“
Ne kažem da nije, ali, u konkretnom slučaju, držao se vrlo moralno i pristojno za jednog mladog jurišnika stranke koja takođe nije prezala od pisanja poternica protiv ljudi i čitavih naroda.
Policajka Radosavljević jedva se suzdržavala da ne brizne u plač, dok je stajala kao štit komandantu JZO Marku Kričku kada su mu građani došli na vrata
Rimski imperatori su građansko nezadovoljstvo smirivali politikom „hleba i igara“. Pokušao je to i Aca Srbin, ali bezuspešno, pa sa opredelio za „laži i šamara“
Predsednik svih batinaša Srbije upravo ispisuje istorijsku grotesku: od batinaša pokušava, procesom baljezganja, da načini građane, a građane da pretvori u batinaše
Mnoge od onih koje su do juče hapsili, policajci danas štite. Tako su postali privatno batinaško obezbeđenje MUP Srbije d.o.o. Zato je za novinare mnogo važnije da znaju ko je ko u podzemlju, nego u policiji ili strankama na vlasti
Aleksandar Vučić je konačno prestao da se skriva iza funkcije predsednika Republike i govori kao onaj koji zapravo jeste: predvodnik udružene kriminalne grupe koja je okupirala ovu zemlju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve