
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Normalan čovek se zgrozi nad prebijanjem studenata, nad ređanjem omladine uz kolovoz, sa rukama vezanim iza leđa, scenama, dakle, kakve znamo iz obračuna policije sa narko-bandama u brazilskim favelama.
Nad krvavim glavama, zaletanjem marica u masu, smehom pandura u teksas-hlačicama dok studentkinja u Novom Sadu na asfaltu proživljava epileptični napad, nad svim tim se normalan čovek zgrozi.
Može još da bude ljut, besan, tužan, možda prkosan ili zastrašen. I to je tako ljudski. Ali jedino normalan čovek ne može biti – iznenađen.
Jer, Aleksandar Vučić, na opštu nesreću predsednik države, sve je lepo najavio. Nije mu izletelo jednom, nego je ponavljao u hroničnim boravcima u našim televizorima – država će se obračunati sa „teroristima“!
„To, milicijo moja!“
Sve u eufemizmima, „čuvaćemo red“, „reagovaćemo“, „rešićemo“ i sve u kraljevskom pluralu, kao da on, Vučić, prvi stoji u kordonu. U stvari živi pod staklenim zvonom, ušuškan i obezbeđen, pojavljuje se samo na režiranim događajima i komanduje iz odaja sa debelim zidovima.
Njegove eufemizme potom razrađuju dežmekasti „novinari“ i „analitičari“ sa Informera, te ustanove zatvorenog tipa sa nadzornim kamerama, i sa drugih televizija.
Niko od tamošnjih udarnika ne bi uspeo da uradi tri skleka, a valja podsetiti i da je Dragan J. Vučićević onomad prestravljen pobegao kad ga je jedna devojka šutnula u dupe pred redakcijom.
Ali, takvi sada zazivaju pendreke, krv, lomljenje kostiju, robiju, novčane kazne, pa da vide ti „blokaderi foteljaši“, ta bagra što izvodi „kontejner revoluciju“.
Vlast i njeni telali kolektivno su se autovali kao poludeli mesni pandur iz „Tri karte za Holivud“ kad urla: „To, milicijo moja, satri izdajnike sa zemljom!“
Solidarnost na delu
Normalan čovek može da se iznenadi time koliko među policajcima i žandarmima ima krvnika, patoloških nasilnika koji će se jednog dana vaditi da su „samo slušali komande“.
Normalan čovek još može da se divi tome što studenti i građani drže barikade i baklju pobune. Ne samo uprkos batinama i hapšenjima, nego baš zbog njih.
Jer, kada neko, ko još nije potpao pod pendrek, rizikuje batine i robiju, onda je on u činu vrhunske solidarnosti sa već uhapšenima i premlaćenima – građanske, narodne, komšijske, ljudske solidarnosti.
Tako se kuje zajednica sposobna da jednog dana čini bolje društvo i napravi državu dostojnu ljudi.
U haosu dnevnih informacija, gde ni mi novinari ne stižemo da izbrojimo uhapšene i povređene pre nego što ih bude još, valja podsetiti otkud uopšte po ulicama i kontejneri i pendreci.
O čemu se ovde radi
Vučić i njegovi su oteli državu i za jedinu ideologiju proglasili večiti ostanak na vlasti kako bi mogli da kradu. Studenti i veliki deo naroda na to više ne pristaju. To je ceo nesporazum.
Pošto su u „vršenju vlasti“ sada već hiljade ljudi – naprednjaka, „biznismena“, paranovinara, ljudi iz pravosudnog i policijskog sistema – kupili sebi kartu za Zabelu, oni se još grčevitije drže za vlast i sve su nade položili u pendrek.
I sve su nam lepo najavili sa televizije.
Šta bi, uostalom, takvi mozgovi bolje mogli da smisle od – pendreka? U njihovom kukavičkom svetu, svi principi propadaju posle jednog šamara. Oni misle da će odmazda nad nekima ućutkati sve.
Ali, naučiće, kao što pre ili kasnije nauči svaki pobesneli mesni pandur sa firerskim crtama, da je pendrek tanana zaštita kad je sa druge strane solidaran narod sa pravednim ciljem.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve