
Dijana Hrka: Štrajk glađu
Bol zajednice
Bol Dijane Hrke od ovog trenutka bol je svakog građanina Srbije, koji je sačuvao u sebi jezgro ljudskosti u neljudskom režimu Aleksandra Vučića
Foto: AP
Prvi put su među četiri najbolje ekipe Mundijala istovremeno Hrvatska, država sa manje od četiri miliona stanovnika, i Maroko, zemlja za koju fudbal sigurno nije prva asocijacija. Zvuči kao čudo, ali ni Hrvatska ni Maroko nisu tu slučajno, već kao dokaz da rad, posvećenost i strast mogu da dovedu do čuda, i u fudbalu, i u životu, a to je dragocena lekcija
Počelo je davno, pričama koje su najmanje imale veze sa fudbalom, načinom na koji je Katar dobio organizaciju Mundijala, izveštajima o brojnim smrtima stranih radnika na gradilištima objekata za Svetsko prvenstvo; nastavilo se i kada se lopta već zakotrljala, i sa tim pričama, i sa onima koje su vezane za ljudska prava u zemlji domaćinu, o stranim radnicima koji po zadatku oblače dresove nekih reprezentacija da bi stadioni bili puni…. Uz punu svest da sve te priče u velikoj meri jesu tačne, fudbal je, korak po korak, utakmicu po utakmicu, zauzeo svoje mesto.
Svega je bilo u grupnoj fazi, senzacionalnih poraza fudbalskih velesila od autsajdera, eliminacije Nemačke, Belgije, Urugvaja… Osmina finala je donela očekivane rezultate, ubedljive pobede favorita, osim (tada neočekivane) pobede Maroka nad Španijom. A onda su došle četvrtfinalne utakmice.
Bez ograde se može reći da u istoriji Mundijala nisu viđene uzbudljivije i kvalitetnije utakmice u ovoj fazi takmičenja od onih koje su odigrane u Kataru. Prve dve su rešene posle 120 minuta igre zbog kojih fudbal jeste najpopularnija igra na svetu i izvođenja penala. Šta smo sve videli? Vrhunsku borbu, golove u produžecima u meču Brazila i Hrvatske, povratak Belgije od 0:2 do 2:2 u poslednjih deset minuta meča, drame, tragedije, neopisivu radost, oproštaj Nejmara od svetske titule, Mesija kako se hvata za poslednju slamku, neverovatnog Luku Modrića koji pokazuje kako se zaista postaje fudbalska legenda i šta znači biti duša tima i ostaviti život na terenu…
Drugog dana sve isto što se kvaliteta i uzbuđenja tiče, samo bez produžetaka i penala – vrhunska uzbuđenja, Ronalda kako se u suzama oprašta od Svetskih prvenstava, neverovatne Markonace koji konačno dovode jedan afrički tim u polufinale Mundijala, golmane koji čine čuda (kao i u mnogobrojnim dosadašnjim utakmicama, kao nikada do sada na Svetskim prvenstvima), Harija Kejna kako kako prelazi put od junaka do tragičnog heroja, Olivijea Žirua koji, poput Luke Modrića, pokazuje da su za neke ljude godine samo broj…
I da, i do sada su, mada uglavnom teorijski, mali mogli da pobede velike, slabi jake, ali prvi put su među četiri najbolje ekipe Mundijala istovremeno Hrvatska, država sa manje od četiri miliona stanovnika, i Maroko, zemlja za koju fudbal sigurno nije prva asocijacija. Zvuči kao čudo, ali ni Hrvatska ni Maroko nisu tu slučajno, već kao dokaz da rad, posvećenost i strast mogu da dovedu do čuda, i u fudbalu, i u životu, a to je dragocena lekcija.
Kakve god da su navijačke strasti, i da u polufinalu igraju Engleska protiv Portugalije i Holandija sa Brazilom, ne bi bilo nepravedno, i to najbolje pokazuje kakav sjajan fudbal se igra u Kataru. Šteta je jedino što su ostale samo četiri utakmice; uz sve zamerke, svet je ipak bolje mesto kada se igra i gleda dobar fudbal.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Bol Dijane Hrke od ovog trenutka bol je svakog građanina Srbije, koji je sačuvao u sebi jezgro ljudskosti u neljudskom režimu Aleksandra Vučića

„Potreba za mržnjom“, napisao je Lešek Kolakovski, „objašnjava se okolnošću da ona iznutra uništava one koji mrze, da ih čini bespomoćnim protiv države“. Otud impresivni napori predsednika svih građana Srbije da građane pretvori u mrzitelje

Da li će Vučić raspisati izbore? Greši li pobunjeno društvo kada od režima očekuje racionalno ponašanje?
Junaci priče o oslobađanju Srbije od varvara već godinu dana su studenti. Oni su prozreli srpskog gospodara muva, isprečili se nekadašnjim gradorušiteljima na putu uništavanja civilizacijskih vrednosti

Drugog dana pešačenja studenti iz Beograda stigli su do Novog Sada, gde ih je sačekalo na hiljade građana ovog grada. Reporterka „Vremena“ Katarina Stevanović bila je sa njima od početka. U Novi sad su se tokom večeri slivale kolone studenata iz čitave Srbije. Prva grupa studenata koja je stigla bila je iz Novog Pazara, a zatim su pristigle i druge kolone. Poslednja je stigla iz Beograda, koja je bila i najveća
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve