
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.
Reši tako neko da reaktivira štafetu mladosti, ali da se prenosi spontano i dobrovoljno, bez špalira policajaca koji je obezbeđuju na putu od negde do Stadiona JNA. Sve što je potrebno jesu raspoloženi ljudi, voljni da neku palicu prenesu par stotina ili hiljada metara i ostave je nekom ko će da je nosi dalje do krajnjeg odredišta, prema uputstvu zapisanom na njoj. Ostaviš je na vidnom mestu da je sledeći pokupi. Zvuči glupo i nerealno? Ili ne?
Tako nešto pokušala je grupa kanadskih entuzijasta (a kako drugačije da ih nazovemo) sa projektom Hičbot (vidi www.hitchbot.me, trivija je da je sajt registrovan kao crnogorski). Napravili su malog robota koji liči na desetogodišnjeg dečaka. Robot je mogao da javlja svoju poziciju, a bio je deo društvenog eksperimenta. Ostavili su ga na ulici sa uputstvom unutar kacige gde treba da putuje i onda ga prepustili dobrim ljudima da ga polako nose ili voze ka cilju, slikajući ga usput. Te slike su potom slali na Hičbotov veb-sajt od čega se pravio dnevnik njegovih putovanja. Krajnja destinacija poslednje, četvrte po redu avanture, bio je San Francisko, a krenuo je iz Bostona, dakle sa istočne na zapadnu obalu. Usput je imao da postigne nekoliko ciljeva: da se slika na Tajms skveru, da svrati u Vegas, Vašington, sluša uživo Nju Orleans džez, prisustvuje što većem broju sportskih utakmica i slično, ništa dramatično. Nažalost, stigao je samo do Filadelfije, gde su ga nepoznati vandali oštetili do nepopravljivosti. Vlasnici kažu da nemaju nameru da ih tuže ili traže jer su na neki način dobili odgovor na pitanje može li jedna ili par budala da upropasti trud i dobre namere stotina ljudi.
Šteta, dobro mu je krenulo, čak su ga neki fini ljudi provozali po moru. Hičbot je prethodno, bez problema, prešao Kanadu, Nemačku i Holandiju. Amerikom je putovao jedva dve nedelje i nije odmakao sa istočne obale.
Hičbot je bio u stanju da vodi jednostavan razgovor, pre svega da se obrati osobi koja mu priđe (dečjim glasom) sa molbom da ga poveze. Usput bi objasnio koji su ciljevi njegove misije za slučaj da dobrovoljac može da mu pomogne. Nagradio bi ga svetlucavim srcem na ekranu koji je imao na mestu lica. Tehnologija od koje je bio sačinjen nije bila naročito vredna, tako da su ga „junaci“ polomili iz čiste obesti, a ne zbog neke koristi. I bacili na put, tako da ga drugi lako nađu.
Hičbot je personifikacija, ako se tako može reći, nekog posta koji ljudi šire internetom, retvituju, šeruju. Samo što je materijalizovan. Da je stigao do San Franciska ispunjavajući usput svoje ciljeve, ulio bi nam nadu u ljude. Ovako, znamo da se dobre namere moraju paziti, kako na internetu tako i u realnom svetu. Jer ima nas željnih da sve upropastimo, iako od toga nemamo nikakvu korist. Samo pakost.
I sve to u vreme kada se sve ozbiljnije govori o mogućnosti da roboti počnu da upravljaju ljudima, čim im veštačka inteligencija dopusti. Neki ozbiljni naučnici pribojavaju se da bi to moglo da se dogodi brže nego što mislimo, sumnjajući da bi roboti mogli biti zli gospodari. Za sada su se ljudi pokazali kao okrutniji, čak i kada su im roboti sasvim bezazlene sluge. Naš društveni eksperiment sa štafetom po bivšoj Jugoslaviji bio bi kudikamo jeftiniji i jednostavniji, čak oslonjen na tradiciju. Hajde da makar zamislimo dokle bi stigla, uzimajući u obzir stavove komentatora na internetu.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve