

Komentar
Petnaest godina i još mesec dana požara
Petnaest godina ove vlasti se ogledaju u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere


Fertutma oko "belih listića" bila je klasična poziciona bitka UNUTAR vladajuće kaste i statusno te materijalno privilegovane elite društva
Prvo sam mislio da odolim, a onda sam se predomislio: kvragu, a zašto da odolim? Nije li, uostalom, logično tu stvar ispratiti do kraja, kad smo se već toliko zaplitali o nju u nedeljama i mesecima pre izbora? Radi se o famoznim „belim listićima“, naravno. Jedan od tih začičaglišenih listića možete videti na e–novinama, očigledno uslikanog mobilnim telefonom na nepoznatom glasačkom mestu: spisak sa dvanaest pre’sedničkih kandidata demonstrativno nezarezivanih ni za suvu šljivu, te dopisan trinaesti: Teofil forever. Flomasterom, velikim, štampanim latiničnim slovima. Simpatično, ne? Ovim putem srdačno pozdravljam građanina ili građanku zaslužne za to konceptualno likovno delo, i obećavam da ću ispuniti ukazano mi poverenje u skladu sa svojim mogućnostima. Uostalom, dobiti (najmanje) jedan glas na izborima za predsednika uopšte nije tako malo, s obzirom na činjenicu da se nisam ni kandidovao.
Ne, sasvim ozbiljno, hajde da vidimo šta smo ovde imali? Krenulo je, sećate se, od tvrdnje Srbijanke Turajlić da će na predstojećim izborima „pobediti nevažeći listići“, praćene njenim profesorijalno entuzijastičkim objašnjenjem kako će građani time kazniti nevaljalu političku klasu za njenu neodgovornost pa će ova, onako postiđena i dovedena u aprijatnost, morati da se uozbilji i postane odgovornija, iako radije ne bi, kad bi se ona pitala. Na to sam reagovao odlučno odričući suvislost te ideje i veoma sumnjajući u moguće blagotvorne domete te akcije, pri tome ne osporavajući ni lik i delo građanke Turajlić (i drugih koji će se toj ideji prikloniti) ni njihovo elementarno zakonsko pravo da čine sa svojim glasom šta hoće. U međuvremenu se stvar razvila onoliko, daleko prevazišavši uvaženu profesorku T. i moju malenkost: raspravljalo se o tome, preganjalo se i polemisalo onoliko, na sve strane, a najviše i najkvalitetnije, rekao bih, na sajtu Peščanika. U tim je javnim raspravama (neretko sa diletantski loše prikrivenim privatnim motivima) bilo i svakovrsnog histerisanja, zaprepašćujuće količine jalove sofistike i podosta niskih udaraca, ali bože moj, svako je tu ostavio nekakav trag o sebi, što je na kraju i koncu sasvim u redu.
Šta su, dakle, izbori doneli „belim listićima“, a odneli nekom drugom… bilo kom drugom? Jesu li, dakle, „pobedili“, i kako sada da živimo sa tom pobedom? Podaci govore da je nevažećih listića bilo nešto preko četiri odsto, u Beogradu nešto više, blizu pet odsto. Na prethodnim izborima (a i onim pre njih, uvek otprilike isto) nevažećih je listića bilo nešto preko dva odsto, u vreme kada nikakve „belolistićarske“ javno artikulisane ideje, kamoli kampanje, nije ni bilo. U taj se korpus „večito nevažećih“ mogu uvrstiti oni, recimo, politički luditi, koji misle da će tako artikulisati svoju generalnu političku neartikulisanost, te razni zbunjeni i slabo pismeni građani koji ne kapiraju kako se tačno glasa, šta se tu sme, a šta ne sme, ako želite da vam listić važi, tj. da se vaš glas broji. Otuda „belolistićari“ nemaju nikakvo pravo da taj tradicionalni procenat upisuju sebi u zaslugu, nego samo ono što je preko njega. A što čini oko dva odsto biračkog tela; u Beogradu nešto više, oko dva i po odsto (što je i očekivano, jer cela stvar od početka i jeste prevashodno bila zanimacija izvesnih slojeva „kruga dvojke“ i uže okoline). Koliko je to onda glasova-neglasova? Pa, samo oko polovine onih koje su osvojile sasvim opskurne Dveri, ili sasvim raspukli šešeljisti. To je mašala daleko ispod cenzusa, i na samoj granici onoga što se naziva „statistička greška“.
Gledano iz tog ugla, kampanja tobožnjeg kažnjavanja „otuđene političke kaste“ uskraćivanjem glasa doživela je spektakularan brodolom. Naime, verovati da će zla „politička klasa“ silno da se nasekira zbog toga što im je dva odsto građana (plus oni „večiti pacijenti“) crtalo Čiča Gliše ili „glasalo za Teofila“ naprosto je smehotresno, i u to ne bi poverovali ni mnogo manje inteligentni ljudi od ovih koji su se nametnuli za ideologe i portparole „belolistićarske“ stvari. Neke od njih, vidim, to ipak ne sprečava da „slave pobedu“, ali u tome su uverljivi taman koliko i Aleksandar Vučić dok radi to isto.
Ništa od gore rečenog, međutim, ne znači da učinak „belih listića“ uopšte ne postoji, ili da je insignifikantan. On je po svoj prilici nešto spustio rejting Preokreta na republičkim i ostalim izborima, a koji je bez toga mogao da pretekne Koštunicu, možda je nešto malo odmogao i Tadiću tj. DS-u, a daleko najvidljiviju štetu napravio je LDP-u & co. u Beogradu, tako što ih je za mrvičak ostavio izvan gradskog parlamenta. Već je sada jasno kako bi se to moglo odraziti na komociju Đilas-SPS vlasti.
Znam da ovde sledi dežurni prigovor: zašto govorim da je šteta učinjena baš tima-i-tima a ne nekima drugima, tj. svima, što je sanćim bila namera „belih“? Zato što je prejasno da je to tako: samo su intelektualci načelno i svetonazorno bliski takvim političkim opcijama stajali iza ideje i akcije „belih listića“, oni i niko drugi! I samo su glasači kojima su oni nekakav autoritet imali razloga da ih slede. Nešto nisam primetio Antonića, Kostu Čavoškog ili Matiju Bećkovića kako kukaju i vajkaju se da, sestro slatka, nema za koga da se glasa i da je najbolje precrtati listić, i tako pokazati svoje toj otuđenoj stranačkoj bandi…
Da rezimiramo. Akcija „belih listića“ bila je osvetnički pohod na demokrate (manje) i LDP (više) kojem su – što je od početka do kraja bilo posebno degutantno, neukusno i mučno – ton davali i glavnu reč vodili donedavni bitni ljudi tih istih stranaka: visoki funkcioneri, poslanici, neuspeli kandidati za poslanike, ili pak za državne funkcije, ministri i doministri etc. „Sociološki“ gledano, bila je to klasična poziciona bitka UNUTAR vladajuće kaste i statusno te materijalno privilegovane elite društva, kojoj su ganutljivo naivno asistirali i neki koji joj ne pripadaju. Konačni učinak poduhvata je mršav, mada je stanovita šteta ipak uspešno načinjena. Nada za veću štetu, doduše, još postoji: možda Toma Nikolić & co. ipak formiraju vladu? A ako od toga ne bude ništa, tjah, šta da se radi: „belci“ su učinili sve što su mogli, ali pučina/stoka ne sluša, to bre primitivno, ‘oće da glasa, pa to ti je…


Petnaest godina ove vlasti se ogledaju u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve