Naprednjački lament: Da sam Vučiću to što jesam, dobro bih razmislio

Da sam novinar kakvog tabloida ili ružičaste televizije, razmislio bih o nastavku daljnjeg klevetanja i vrijeđanja Đilasa, Marinke, Zelenovića, Ćute, Ponoša, Dobrice, Save… Tko zna, možda predsjednik u razgovoru sa publikom zaključi da je moje dosadašnje pregalaštvo protivno svemu za šta se zalaže. Da li bi u tom slučaju kuća u kojoj radim morala plaćati porez i poslovati bez državnih dotacija, a ja ostati bez posla i iz svog džepa plaćati maksimalne sudske kazne?

Da sam naprednjački paravojnik, izbrojio bih do deset unazad na starogrčkom prije nego što navučem fantomku i isučem bejzbolku. Jer što ako šef popriča sa demonstrantima i ostalim čija imena ne želim navoditi iz razumljivih razloga i kaže da se ljudi poput mene moraju privesti poznavanju prava? Treba li mi da i tu bijedu navlačim na vrat?

Da sam narodni poslanik sasvim je moguće da bih sljedeći put glasao po savijesti i zdravom razumu. Razlog je krajnje sebičan – kad predsjednik poslije susreta sa učesnicima nekog protesta obriše pod skupštinskom većinom, ispašće da sam od početka bio na njegovoj strani. Nas dvojica neobavještenih mučenika, sami protiv cijelog poslaničkog kluba i Ivice Dačića… Joj, ljudi, miline!

Da sam ministar u vladi Ane Brnabić, prestao bih ponavljati poput papagaja svaku šefovu riječ. Lako je njemu. On mrtav hladan porekne da je to ikad izgovorio, a ja  postanem grbav, kriv za sve, aljkavac i zgubidan koji ni o čemu nema pojma.

Da sam – na kraju – Aleksandar Vučić znam šta bih. Ne treba više niko pozivati  građane na drumove. Poslije svega što kažem u današnjem obraćanju, sutra bi ih lično organizirao i predvodio.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com