Sva su naša očekivanja izneverena

Srpski narod u Hrvatskoj, do donošenja Ustava Republike Hrvatske, 25. decembra 1990. godine, bio je suveren i konstitutivan. Ta konstitutivnost bila je zagarantovana još od sredine 19. vijeka, a potvrđena je više puta tokom 20. vijeka. Proglašenjem Srba za nacionalnu manjinu, uz ostalo, stvoren je razlog za izbijanje građanskog rata u Hrvatskoj. Nakon formiranja Republike Srpske Krajine (19. decembar 1991) došlo je do izdvajanja srpskog naroda iz Hrvatske, a oružani sukobi se nastavljaju. Na osnovu Vensovog plana, od početka 1992. godine, ovaj prostor nalazio se pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Iako je bio pod zaštitom Ujedinjenih nacija, hrvatske oružane snage vršile su permanentne napade na zaštićenu zonu do završnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ u toku maja i avgusta 1995. godine. Za vrijeme rata i u ovim akcijama iz Hrvatske je protjerano više od 400.000 Srba. Tako je na kraju ostvarena strategija one rigidne politike koja je išla za tim da broj Srba bude sveden na tri do četiri procenta. Najbolju potvrdu za ovu konstataciju daje posljednji popis stanovništva koji je provela Hrvatska 2011. godine. Prema tome popisu, Srba je bilo 186.633 sa tendencijom stalnog opadanja jer se uglavnom radi o povratnicima starije životne dobi.

Od završetka građanskog rata u Hrvatskoj, iako se na izborima mijenjala vlast, odnos prema Srbima nije se promijenio. Na osnovu diskriminatorskih zakona koje je donio Hrvatski sabor, nasilno su im oduzeta imovinska i sva druga građanska prava i pretvoreni su u građane drugog reda. Iako je Hrvatska potpisala više međunarodnih i bilateralnih sporazuma u kojima se obavezala da poštuje građanska prava svojih sugrađana srpske nacionalnosti, ona se toga nije pridržavala. Umjesto da uslijedi kazna, ona je nagrađena time što je postala punopravna članica EU. Protesti i peticije više od pola miliona izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske nisu naišli na razumijevanje međunarodne zajednice. Do povratka Srba nije došlo jer je bio selektivan i nije omogućavao da se vrate svi oni koji su imali tu želju. Uglavnom se vratila starija populacija, čija je smrtnost u otežanim uslovima življenja postala izraženija, a u posljednje vrijeme tendencija je da se Srbi u većem broju iz Hrvatske vraćaju u Srbiju nego obrnuto.

Ova je inicijativa u posljednje vrijeme dobila podršku UNHCR-a, što je bio još jedan hladan tuš za izbjegličku populaciju.

PROBLEMI: Hrvatska je jedina od bivših republika SFRJ ukinula stanarsko pravo i tako oštetila više od 30.000 nosilaca stanarskog prava. Godine 2003. donijela je Program stambenog zbrinjavanja, koji nikako ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava jer je to humanitarna a ne pravna kategorija.

Dovedeno je u pitanje raspolaganje imovinom jer oko 1000 vlasnika objekata ne mogu slobodno raspolagati svojim kućama u koje su useljeni privremeni korisnici. Što se same obnove tiče, protiv onih koji iz ekonomskih razloga još nisu u mogućnosti da se vrate u obnovljene kuće sudovi pokreću postupak radi vraćanja sredstava, i to sa zateznim kamatama uz nadoknadu parničnih troškova.

Više od 50.000 penzionera izbjeglih iz Hrvatske još uvijek očekuju isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija za period u kome nisu primali nikakve penzije po bilo kom osnovu. Mnogi penzioneri su oštećeni jer su uništeni dokazi o uplati doprinosa ili radnom stažu, pa su im sada penzije znatno umanjene.

Neriješeno je pitanje dinarske i devizne štednje za oko 10.000 štediša čiji su se štedni ulozi nalazili u Jugobanci. Svim građanima – osim izbjeglim Srbima – omogućeno je da podignu štedne uloge.

Vraćanje poljoprivrednog zemljišta za izbjegle i prognane Srbe predstavlja značajan problem. Na osnovu odluke sudova, država Hrvatska se upisuje kao vlasnik a brišu se raniji vlasnici. Osim toga, opštine i gradovi daju zemlju u zakup iako je to nezakonito.

Suđenje po optužnicama za ratne zločine i tajne optužnice su etnički motivisane i pristrasne, kao i česti pojedinačni napadi na Srbe, što sprečava povratak i unosi nesigurnost među one koji žive u Hrvatskoj.

Najbolniji problem su spora ekshumacija i identifikacija nestalih lica. Nedopustivo je da se u Hrvatskoj poslije 19 godina još uvijek nalazi 16 lokacija nastalih asanacijom terena poslije operacija „Bljesak“ i „Oluja“ tokom kojih je zakopano 238 žrtava. Poseban problem je spora identifikacija posmrtnih ostataka, koji se godinama nalaze na Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu.

U posljednje vrijeme problem predstavlja i donošenje Zakona o prebivalištu, prema kojem svi oni koji su uzeli državljanstvo druge države gube ranije prebivalište, što će dovesti do još veće konfuzije i stvoriti nove probleme.

SPORAZUM O NORMALIZACIJI ODNOSA: Republika Hrvatska godinama svjesno opstruiše realizaciju potpisanog Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR Jugoslavije od 23. avgusta 1996. godine. Ovaj Sporazum definisan je u 14 tačaka, od kojih se tri tačke – 7, 8 i 9 – odnose na statusna pitanja izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, odnosno Krajine, kako bi se ubrzao njihov povratak u zavičaj. Iako je tačno precizirano da će se obezbijediti siguran povratak u zavičaj, zatim da će se izvršiti pravična nadoknada za uništenu i opljačkanu privatnu imovinu, proglasiti opšta amnestija za učesnike oružanih sukoba od 1991. do 1995. godine, riješiti invalidsko-zdravstveno i penziono osiguranje, do toga nije došlo, što i jeste osnovni razlog veoma teškog položaja izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske.

U rješavanje ovih problema bila je uključena i Srbija zajedno sa drugim državama u regionu koje su nastale raspadom SFRJ. To je rezultiralo donošenjem Bečkog sporazuma o sukcesiji iz 2001. koji je ratifikovao Hrvatski sabor 2004. godine. U Aneksu G toga sporazuma stoji da će svim građanima biti zaštićena, vraćena ili kompenzovana njihova prava koja su imali na dan 31. decembra 1990. godine. Nažalost, ovaj dokumenat, kao i Sarajevska deklaracija iz 2005. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru. Iako je ova problematika bila prisutna i na dvije ministarske konferencije koje su održane 2010. i 2011. godine, ništa nije ispunjeno kada je riječ o našim pravima.

U posljednje vrijeme situaciju dodatno komplikuje tužba Hrvatske protiv Srbije za genocid i protivtužba Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Sve ovo stvara opravdanu bojazan kod izbjegličke populacije da će Srbija na putu prema EU ove probleme ostaviti po strani kako bi pridobila naklonost Hrvatske, koja je zatvorila Poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“ a da ne poštuje ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je sama donijela.

Prema tome, nažalost, još uvijek nema stalnog odgovarajućeg državnog tijela koje bi se bavilo primjenom Sporazuma o sukcesiji i zaštitom interesa naših prava. Bez pomoći Srbije nemoguće je doći do izvorne imovine ili osigurati barem pravednu nadoknadu. Srbija je trebala to pitanje podignuti i na nivo Ujedinjenih nacija jer su imovinska prava zagarantovana brojnim međunarodnim dokumentima čiji je potpisnik i Srbija, a i Hrvatska je kao članica EU obavezna da poštuje privatno vlasništvo, što ona stalno izbjegava.

PODRŠKA IZ SRBIJE: Ako govorimo o raspravi u Narodnoj skupštini Srbije o pitanju statusa izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, prvenstveno bi trebalo donijeti rezoluciju koja bi prezentovala veoma težak položaj izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, čija statusna pitanja Republika Hrvatska ni 19 godina poslije njihovog protjerivanja sa vjekovnih ognjišta nije riješila. U toj rezoluciji bi trebalo definisati statusna pitanja koja se odnose na Srbe u Hrvatskoj i uputiti je Evropskom parlamentu i Evropskoj uniji.

Prvo pitanje koje se odnosi na Srbe iz Hrvatske svakako je povratak oduzetih istorijskih prava a to je status konstitutivnog naroda kojeg su Srbi u svim donesenim ustavima Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata imali, a na osnovu odluke ZAVNOH-a kao najvećeg zakonodavnog tijela Hrvatske u Topuskom od 8. i 9. maja 1944. godine, kada je usvojena Rezolucija koja izjednačava prava hrvatskog i srpskog naroda. Uz povratak istorijskog prava Srba u Hrvatskoj na konstitutivnost i državotvornost, Srbima na području zapadnih dijelova Krajine pripada i pravo na političku autonomiju, jer su na tom području krajiški Srbi ne samo većinsko stanovništvo, već i vlasnici 1/3 zemljišta sadašnje teritorije Republike Hrvatske.

Drugo, takođe važno pitanje koje se odnosi na krajiške Srbe jeste da skupštinska Rezolucija najoštrije osudi hrvatske vojne operacije „Bljesak“ i „Oluju“ iz 1995. godine čime je izvršeno etničko čišćenje. U vrijeme tih akcija počinjeni su stravični zločini nad Srbima iz Krajine. Tada je ubijeno više od 2000 civila i uništeno oko 40.000 srpskih kuća, potpuno spaljeno 380 srpskih sela, te opljačkan i uništen gotovo najveći dio privatne imovine. Vrijednost uništene imovine i drugih potraživanja prelazi iznos od 30 milijardi evra.

Treće, rezolucija bi trebalo da stavi van snage nekoliko hiljada presuda protiv krajiških Srba koje su pravosudni organi Hrvatske osudili u odsustvu bez materijalnih dokaza. Uz to se i danas na osnovu zahtjeva hrvatskog pravosuđa na međunarodnim Interpolovim potjernicama nalazi oko 960 krajiških Srba i bivših starješina JNA kao ratnih zločinaca, a to je jedan od važnih razloga što nema većeg interesa za povratak u zavičaj.

Četvrto, u rezoluciji Skupštine Srbije neophodno je naglasiti činjenicu da je u građanskom ratu u Hrvatskoj život izgubilo oko 7000 krajiških Srba, od kojih je oko 3000 likvidirano na najmonstruozniji način, kao i da se oko 2000 njih još uvijek vode kao nestali. Zbog te činjenice Evropskom parlamentu i Evropskoj uniji mora se postaviti otvoreno pitanje: zašto tužilaštvo i pravosudni organi Hrvatske ne procesuiraju počinioce ratnih zločina nad Srbima u Hrvatskoj?

O svim navedenim problemima razgovarali su predstavnici Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske u Zagrebu 15. januara 2014. godine u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina sa predstavnicima relevantnih državnih institucija Republike Hrvatske. Sastanku je prisustvovao potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić, koji je i odgovorio na najveći dio postavljenih pitanja. Iz njegove diskusije treba izdvojiti sljedeće: Vlada Hrvatske ima razumijevanje i ulaže napore da se problemi rješavaju. Proći će još mnogo vremena dok se ovaj proces završi. Smatra da je stanarsko pravo političko pitanje, koje treba rješavati. Naveo je podatak da su se u Hrvatsku vratile 102.542 osobe i da su mnogi povratnici uzeli samo dokumenta. Zato se zalaže da se primjeni Zakon o boravištu kako bi se konačno utvrdilo koliko Hrvatska ima birača. Vlada će pokušati da pronađe rješenje kako bi svi oni koji žive izvan Hrvatske bili zadovoljni. Zaključeno je da su ovakvi sastanci korisni i da bi ovu praksu trebalo nastaviti, a u slučaju potrebe, predstavnici državnih institucija valjalo bi da posjete izbjeglice u Srbiji.

Nakon toga, u Beogradu su održana dva sastanka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba kojima su prisustvovali i predstavnici iz hrvatskih institucija u čijoj je nadležnosti ova problematika.

Na kraju možemo zaključiti da, nažalost, i pored svih naših nastojanja nije došlo do nekih vidljivijih rezultata i da su iznevjerena sva naša očekivanja. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da vrijeme prolazi, tako da se o nekom značajnijem povratku u ovom trenutku ne može govoriti.