
Filmologija
Sloboda pod plaštom iluzije
Milan Nikodijević: Zabranjeni bez zabrane Filmski centar Srbije
Milan Nikodijević: Zabranjeni bez zabrane Filmski centar Srbije
“Postavio sam stvar iz ugla: zašto zlo voli umetnost? Pitanje zašto su neki umetnici sarađivali sa nacistima na vlasti donekle možemo i da shvatimo jer odgovor je u njihovom oportunizmu, konformizmu, zbog toga što su želeli da izgrade karijere i nisu birali sredstva da stignu do cilja. Ali, ono o čemu mi manje znamo i iz istorije i iz literature jeste to zašto zlo voli umetnost. A izgleda da zlo baš voli umetnost, da želi da umetnost bude deo njegove misije uništenja”
Koliko god da se menjao, ipak neke stvari za Bruka ostaju konstanta, a jedna od njih je velika ljubav prema Šekspiru. On Šekspirovo delo oslobađa konvencije igranja u maniru istoricizma i postavlja pitanje koje su to vrednosti Šekspirovog dela koje su imanentne celoj ljudskoj kulturi
Dva američka dokumentarca sa dva suprotna ideološka pola, ali podjednako relevantno, bave se polom i rodom, pravom na abortus i drugim iznova vrućim pitanjima
Angel Olsen: Big Time (Jagjaguwar) Regina Spektor: Home, Before and After (Sire/Warner)
Zoran Dimić: Političke životinje i zveri. O Aristotelovom zasnivanju filozofije politike; Akademska knjiga, Novi Sad, 2022.
Povodom 40-godišnjice “najboljeg Yu albuma svih vremena” – jubileju o kome se ovih dana mnogo govori, a u susretu reizdanju te ploče – pred nama je sasvim neobičan susret starih znalaca. Pitanja postavlja jedan od prvih koji je onomad u zagrebačkoj štampi jasno i glasno pisao o VIS Idolima. Njegov sagovornik, međutim, suprotno od gotovo opšte saglasosti, to tako hvaljeno izdanje ne vidi u samom vrhu domaće muzičke istorije
Ovo je priča o burnom putu (punom krivina i prepreka) ka zvezdama, baš kao i priča o bolnoj samoemancipaciji, zloupotrebi, pohlepi onih vidno manje kreativnih, prolaznosti i poroznosti slave, manje ili više dragovoljnom prodavanju duše (manje ili više) đavolu
Tenesi Vilijams: Tramvaj zvan želja; režija Lenka Udovički; koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Teatra Ulysses sa Briona i festivala BELEF
Na kraju još jedne pozorišne sezone, nametnulo se uporedno “čitanje” triju predstava sa zajedničkim motivom kuće, stana, doma; kao mesta identiteta ili manipulacije njim, kao nestalne imovine i kao još nestalnije domovine
Jasno je da je Dijego de Brea hteo da postavi jednu modernu Antigonu. U tu svrhu glumci sa savremenim kostimima, imaju savremene geste koje treba da pokažu kako danas izgledaju i kako se ponašaju ljudi iz vlasti (Kreont), a kako savremeni buntovnici (Antigona). Ali to nismo dobili, jer Sofoklov tekst se opire ovakvom tumačenju i glavna žrtva tog opiranja, pored Kreonta, sama je Antigona
Tvorci Borgena bili su očigledno svesni da su u prve tri sezone u dobroj meri iscrpeli potencijal danskih “dvorskih” intriga, nadmetanja i pripetavanja, i da im je potreban neki širi pogled, a da istovremeno zadrže izvorni, domaći štih (“svetsko, a dansko”!). I pronašli su ga na najbolji mogući način. Njihova zlatna žila zove se – nafta, ali ne u arapskoj pustinji ili tako negde nego na – Grenlandu
Autor za biografskom građom o Godaru poseže samo onda kada je preko potrebno i nužno postaviti i osnažiti faktografski kontekstualni okvir, a u kome opet naglasak biva na onome što u žiži i srcu ima film
Mirne duše se može ustvrditi da je Trentinjan ne samo u vremenskom smislu nadživeo i prevazišao široke okvire francuskog Novog talasa
Dankan Mekmilan: Pluća; režija IvanVuković; Madlenianum, Zemun
“Mi ljudi se kroz vekove u emocionalnom smislu nismo mnogo promenili, usprkos tehnološkom napretku, koji nas je potpuno promenio u racionalnom smislu. To znači da su zli ljudi ostali zli na isti način, dobri dobri, glupi glupi, naivni naivni itd. Historija se ponavlja, a mi nismo ništa naučili mada nas latinska izreka uverava da Historia mater vitae est. Kao i ona o laži koja ima kratke noge. Baš obrnuto. Laž ima danas najduže noge otkako postoji”
Kada indi autori (s)krenu u mejnstrim, stvari mogu da krenu po zlu... Ali, ni to nije nužno
Sinan Gudžević: Bendžo u Grabu; Službeni glasnik, Beograd, 2020.
Šajzerbiterlemon su etnici grada. Toponime iz prirode zato ovde treba shvatiti samo uslovno: oni su metafizički pojmovi iz urbanog vokabulara. Ta, nekada davno, i bukvalno spoljašnja područja naših egzistencija, netaknuto naturalna i zastrašujuće neistražena, sada su istetovirana iznutra po našem biću, poput pećinskih crteža
Hoće li ubuduće biti moguće pozivati eks-jugoslovenska pozorišta da dođu na Pozorje, bilo u takmičarski program ili u Krugove? Možda bi poziv mogao glasiti ovako: “dođite da nas malko zabavite, a posle ćemo vam pokazati i prikazati kakva ste zapravo govna, što pojedinačno, što kolektivno”
Na planu izraza, ovo ipak u većoj meri jesu konvencionalni radovi o naoko nekonvencionalnim likovima (u, ako ćemo pošteno, dovoljno uobičajenoj misiji), što za neke možda može da bude povod za razočaranje; ipak, ima tu dosta toga da se pohvali i izdvoji
Wilco su jedan od ključnih “amerikana” bendova, začetnici ovog žanra autorske rok muzike. Njihov novi, dupli album, u širokom zamahu nudi presek stanja duhova u post-pandemijskoj Americi, zatečenoj na neželjenoj raskrsnici
Andreas Lukner: Martin Hajdeger: “Biće i vreme” (uvodni komentar); preveo Željko Radinković; Ultimatum.rs, Beograd, 2021.
Talentovani momci osvajaju divlje prostore Sjedinjenih Amerika, vraćajući sjaj pomalo zaboravljenim metropolama rokenrola. Njihovi osvrti na dušu i srce izgubljenog čovečanstva, iako se naizgled čine uzaludnim stvaralačkim trudom, pretvaraju ovog proleća autorsku muziku potencijalnih autsajdera u možda najuzbudljiviju zvučnu avanturu 2022.
Mimo funkcionalnosti koju niko pri zdravoj pameti ne bi trebalo da pokuša da ospori, Top Gan – Maverik prevashodno je rutinsko ostvarenje, uz podosta povoda da mu se pridoda i epitet suštinske rudimentarnosti
Bez regionalne i svetske dramske konkurencije, Pozorje kao da je osuđeno na glavinjanje između odavno istrošene hipereksploatacije šačice “naših večnih klasika” na jednoj strani, i već ubitačno dosadnog parazitiranja na mediokritetskoj hiperprodukciji šačice “naših mladih, progresivnih snaga”, mahom spisateljica i onih koji se tako osećaju, a koje već dobrano ne znaju kuda udaraju, ali se drže temeljnog kapitalističkog principa da se proizvodnja nipošto ne prekida sve dok konjuktura traje. A njima baš traje
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel
Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ
Ovaj režim pada jer su ustali ljudi koji imaju jasan politički stav, jasno razlikuju pravdu od nepravde, ali nisu organizovani aktivisti ili politički angažovani. Režim zna da su oni najveća opasnost po opstanak korumpiranog sistema jer su većina u ovom društvu. Zato baš njih moramo štititi po svaku cenu
U 87. godini života u Rijeci je preminuo Nikola Pilić, proslavljeni teniser, selektor i trener, čovek koji je utabao profesinonalni put Novaka Đokovića
Vučić je najavio novi zakon „Konačno svoj na svome“ kojim će biti omogućeno građanima da za nekoliko stotina evra legalizuju neuknjižene objekte. Iako će zakon važiti za sve, ostaje sumnja da će se najviše okoristiti naprednjački biznismeni sa hiljade novoizgrađenih i planiranih kvadrata
Otisak prsta i fotografija lica, neki su od novih zahteva za građane Srbije prilikom prelaska u neku državu Šengena, a po Sistemu ulaska i izlaska koji je uvela Evropska unija
Priča o Vučiću kao „superzvezdi u Kini“ ponovo je aktuelna, ovog puta zbog Dragana J. Vučićevića koji je obukao majicu sa brojem 577 – koji se na kineskom izgovara slično kao prezime predsednika Srbije. I Vučić je nedavno iz Kine govorio kako je „Vućići“ u toj zemlji praktično postao sinonim za Srbiju
Aleksandar Vučić navodno veoma brine za narod i njegove hipoteke, a zapravo se iza odluke o brzopoteznoj legalizacije objekata za 100 evra krije još štošta