Premijere – Putujuće pozorište Šopalović
O mitu i revoluciji
Jagoš Marković prati temu Simovićeve drame prikazujući nam točak istorije koji nemilosrdno melje, ali i ukazujući na fino i snažno prisustvo fatuma
Jagoš Marković prati temu Simovićeve drame prikazujući nam točak istorije koji nemilosrdno melje, ali i ukazujući na fino i snažno prisustvo fatuma


Đorđevićev prikaz gastabajterskih egzistencijalnih, kulturoloških, identitetskih i drugih muka i lutanja brzo i suvereno dobija punoću mudre i nadahnute kritike etosa kapitalizma i polemike sa aktuelnim trenutkom


"Danas više nema komunista sa kojima bi moglo da se pregovara. Danas se pregovori vode isključivo o poslu, i tačka. Ne mislim da bi politički filmovi koje sam napravio tokom karijere danas mogli biti snimljeni u Americi"


Među onim pločama koje su se mogle desiti samo jednom, ističe se album koji je pre četiri decenije postao svojevrsni vrhunac modernizma u rok muzici. Inspirisan afričkim pogledom na svet, ostavio je za sobom jedinstvenu veru u budućnost koja pripada svima
Selvedin Avdić, Kap veselja, Književna radionica Rašić, Beograd 2019.


Otac ne daje lake odgovore na teška pitanja. Ambivalentnost završnice je jedan od razloga koji će gledaoce naterati da o viđenom razmišljaju i nakon što napuste bioskop. Tipični holivudski hepiend, ma koliko ga priželjkivali, jednostavno ne pripada ovoj priči


"Imao sam situaciju da mi austrijski producent kaže: ‘Znate šta, ovaj vaš scenario nije dovoljno makedonski.’ Postoji tendencija da se filmovi prave tako da odslikavaju kulturu neke zemlje na način koji je neko zamislio. To je defakto rasizam. Zato se ja od samog početka bijem sa producentima, često bude krvi do kolena. Mnogo je lakše prodati egzotiku, ali kako ćeš onda da živiš sa sobom"


"Svi naši problemi kao vrste na planeti počeli su onog časa kad smo boga izvadili iz prirode i stavili tamo negde gore, na nebo. Tako smo ga udaljili od sebe, ali i od prirode, koju smo istog časa prestali da vidimo kao nešto što je sveto"


"Političko i intimno tu su u svakoj rečenici, ali suptilno. Južno voće sa kog tata skida nalepnice i stavlja mi ih na ruku kao sat došle su do nas tako što je uspostavljena trgovina, a to je posledica nekakve politike. Naša letovanja posledica su nekakve politike, kao što je i svaka knjiga politička jer je nastala u nekoj epohi, u određenim uslovima, društvenom uređenju... Tu bih ja govorila o političkim knjigama u užem i širem smislu. Jugoslav bi bila politička knjiga u širem smislu"
Premda nema spora da i ova knjiga stoji kao validan i dobrodošao doprinos ovdašnjoj misli o filmu, filmologiji i filmografiji, biće posebno zanimljivo pratiti njen susret sa čitaocima mimo strogo shvaćenih akademskih i esnafskih krugova


"Potrebno je mnogo vremena da se postane mladi umetnik. Danas sam mlađi nego kada sam imao trideset ili četrdeset godina. Sa trideset sam bio mator čovek – bio sam veoma ozbiljan jer sam želeo da budem ozbiljno shvaćen kao umetnik; to je ono što čovek želi kad ima trideset godina. Kada imate šezdeset godina kao što ja sada imam, vaše ambicije se više ne vezuju za spoljni svet"


Ovogodišnja dodela Gremi nagrada nedvosmisleno je potvrdila: najveće nove pop zvezde su žene koje su istovremeno i autori svoje muzike. Pre svih Bili Ajliš, koja je dobila sve što se moglo dobiti, ali i Lana Del Rej, koja nije dobila ništa, ali je napravila jedan od najboljih albuma godine. Da li je ponovo došlo vreme u kome se važni umetnički i društveni pomaci dešavaju na top listama


Odavno dokazani i prekaljeni Ejbel Ferara i Korneliju Porumboju u svojim novim filmovima ostaju u okvirima evropske arthaus poetike, ali i proširuju tematsko i stilsko polje svojih opusa


Dva viteza iz Verone, režija Mia Knežević, Šabačko narodno pozorište


"Ukoliko hoćeš da pišeš, moraš da shvatiš da će neko tvoju tragediju posmatrati kao šalu. Ukoliko to nisi spreman da prihvatiš, nemoj pisati. To dalje znači da ne možeš pisati bez empatije i ljubavi prema cijelom svijetu. No, sebe u toj priči moraš prestati doživljavati ozbiljno. Da citiram Vendersa: sve u ovom životu treba posmatrati ozbiljno osim sebe samoga"


"Ne verujem da je iko ko je odrastao devedesetih izbegao da ponese određenu vrstu traume zbog stvari koje su se dešavale, samo zavisi kako se odnosio prema njoj. Čovek se prilagodi na svašta, nije to problem. Problem je šta se dešava u čoveku kad živi takav život koji ga menja na ćelijskom nivou"


Država ovde ne postoji da garantuje primenu zakona i društvenog dogovora, već da legalizuje prisvajanje i zloupotrebu javnih resursa, MSU je samo jedan od njih


Alber Kami: Kaligula; režija Snežana Trišić; Narodno pozorište


Atelje 212 izašao je pred publiku s predstavom koju je publika volela i voleće je opet, i s glumicama koje igraju onako kako publika voli


O filmovima dveju autorki koje nisu dobile Oskara, ali raspolažu važnijim umetničkim adutima


Licem u lice (Forhøret), Kristofer Boe (scenario Kristofer Boe i Jakob Vajs), Miso film, 2019.


Ovo je vrhunski dizajniran, pametan, ali i uzbudljiv film, duhovit, krcat šarmantnim i/ili zanimljivim likovima, pun zgodnih rediteljskih rešenja, a uz to u dramaturškom smislu jasno utemeljen u krivudavom a ipak dovoljno zauzdano glavolomnom pristupu naraciji


Film Maše Nešković je po mnogo čemu atipičan za srpsku kinematografiju i može se, eventualno, po određenim podudarnostima u tonu i pristupu, dovesti u vezu sa debijem Mine Đukić, filmom Neposlušni


"Teško je očekivati da se masovno oslobađa zaključana energija u društvu koje je, kada se posmatra šira slika, duhovno dovedeno na rub egzistencije. Mladi se plaše da se u bilo kom smislu bave nečim što im ne donosi sigurnost, a velike ideje su uvek vrlo nesigurne"


Svaki put kada se menjaju društvena uređenja, prolaze tragična ratna i poratna vremena, ruše se vrednosti i grade nove, traži se jasna odluka, preživeti ili ne. Grad je ovde kontekst i nemi svedok, aktivni činilac koji istovremeno i trpi promenu i menja se, sam ističući svu tragediju glavnog lika


"Moja rečenica je laka zato što nisam oduševljen činjenicom da pišem. Potrebno je zaboraviti da si pisac, a u nekim slučajevima je, čak, poželjno zaboraviti i šta si želio da kažeš. Ta neopterećenost pomaže. A ono što zovemo stilom, to je samo muzika koju smo u stanju da čujemo. Ko nema sluha, nema ni stila"
Živojin Bata Kara-Pešić, Čegrtaljka, XX vek, Beograd 2019. (oprema knjige grupa "Škart")


„Izvinjavamo se svim građanima Srbije, vlasnicima RTS-a, što je ova osoba na tako visokoj, bitnoj funkciji“, naveo je deo zaposlenih u RTS-u govoreći o glavnoj urednici Informativnog programa RTS-a Bojani Mlađenović


Ako neko misli da takav ne postoji, ipak se vara. Beograđanin Ivan S. uspeo je da ugasi centralno grejanje, a njegova računica prilično je unosna. Tek iz nje se vidi koliko toplane umeju da budu skupe


Fotografije državnika sa prijema u Njujorku sa Donaldom Trampom izazvale su lavinu šala i sumnji na društvenim mrežama. Tvrdnja da su se slikali sa "kartonskom figurom" američkog predsednika potkrepljena je AI generisanom fotografijom. To međutim ne znači da se tako nešto nije zaista i dogodilo. Upadljiva sličnost objavljenih kadrova i dalje traži objašnjenje


Povodom smrti Biljane Plavšić, „Vreme“ objavljuje tekst Tamare Skrozze „Apsolutni prijatelji“ iz 2009. godine, nastao u vreme kada je Plavšić, posle izdržane kazne, puštena iz švedskog zatvora i vratila se u Beograd


Smrt zaposlene na Institutu za borbu protiv kuge u Irkutsku dobila je političku dimenziju zbog istorije sovjetskog programa biološkog oružja. Vašington je odmah reagovao