Filip Švarm, rođen u Karlovcu 1966. odrastao Korenici, Lika. Novinar „Vremena“ od 1992. Pisao o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ratnim zločinima, kriminalu i političkom životu. Od 1998. odgovorni urednik, a od 2020. glavni i odgovorni urednik „Vremena“. Autor jedanaest dugometražnih dokumentarnih filmova ili serijala. Za novinarski rad dobitnik je nagrada "Jug Grizelj", te NUNS-a i UNS-a.
Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj
Zbog čega je Vučića iznervirao susret Vladana Đokića i Marte Kos? Zašto je Srbija postala zemlja represije i dirigovane anarhije? U kakvoj prilici predsednik države može primiti rektora Beogradskog univerziteta
Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije
Šta je Brent Sadler obećao Igoru Božiću, a šta se desilo? Zbog čega se udar na Junajted mediju može smatrati operacijom pod kodnim imenom “Hiljadu rezova”? Ima li za bilo koju redakciju ičega goreg od toga da sama postane vest? Na koja pitanja ne odgovara nova uprava ove medijske grupacije i zašto? Na koga se kolege iz Junajted medije mogu osloniti u obrani novinarske slobode
Zbog čega je već dan nakon glasanja Vučić izgledao poput karikature trenera i kapitena Real Madrida u istoj osobi koja euforično slavi pobedu nad FK Mladost Lučani? Kako je na parcijalnim kvaziizborima režim zaklao vola radi kile rebara, a studentska parola “Niko nije umoran” dobila nastavak – “Niko nije poražen”
Zašto SNS nakon lokalnih izbora liči na firmu koja pravi banket prikrivajući neizbežni bankrot, a Vučić na njenog vlasnika zaduženog do grla kako bi još malo izigravo velikog gazdu
Šta sve spaja naprednjačke crnokapuljaše sa bandom Veljka Belivuka? Zbog čega u Beogradu gore lokali i automobili? I zašto bez batinaških fantomki i bejzbol palica Vučić više ne može da opstane na vlasti ni u mesnoj zajednici
Prisluškuju li vas? Bez brige – prisluškuju. Prikupljaju li vaše lične podatke? Nego šta. Prate? Sasvim moguće. Prete li vam? Kako je kada to osetite na sopstvenoj koži, pitajte Verana Matića
Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare
Ko su dobitnici, a ko gubitnici najavljene naprednjačke transformacije? Zašto će Ivica Dačić ubuduće biti kažnjen za svaki uspeh socijalista? Zbog čega batinaše čeka svetla budućnost? Da li i dalje imate snage da gledate Vučića, Batu Gašića, Brnabić, Jovanova, Vučevića i ostale? Kako je Srbija iz dana u dan sve dalje od normalnosti, pouzdanih i efikasnih javnih službi, građanskih prava i sloboda i svega ostalog što se u svakoj uređenoj državi odavno podrazumeva
Zašto su studentu Vukašinu Đinoviću i njegovoj majci „kobre“ oduzele karte na ulazu u pozorište? Zbog čega je smenjena Jelena Mirković, direktorka srednje škole u Loznici? Šta govori naprednjačko vređanja zaposlenih iz britanske ambasade u Aranđelovcu? I da li ste i vi postali građanin drugog reda
Koliko li mora biti srećan narod koji ne oplakuje kćeri, sinove i druge članove porodica zahvaljujući trenutnom raspoloženju šefa države? Ako je on sabran i racionalan, zar nije strah i pomisliti kakvo je tek njegovo okruženje? Zašto se iz aktualne seljačke bune vidi da je represija jedina politika režima? I da li je Jovanov pustio demona iz boce upoređujući Srbiju i Iran
Šta spaja Vučićev let u Kazahstan i obolelog Dačića? Ko i zašto tajno snima dolazak Peconija u advokatsku kancelariju Zdenka Tomanovića? I kuda vode Srbiju podivljale službe i naprednjačke paravojno/propagandne trupe
Kakve su veze ultralojalista u policiji sa podzemljem? Zašto Vučić nije siguran u sebe? Zbog čega se na sili može opstajati neko vreme, ali ne i vladati? Što pokazuje davljenje N1 i Nove S, a ima veze sa naprednjačkim biračkim telom? Kako je jedino čega se trebaju bojati studenti i pobunjeno društvo – sam strah
Zašto su naprednjački nasilnički eskadroni tri puta palili cvećaru „Imela“ Jovana Nenadića. Šta im je bio cilj? I zbog čega se ovo nedelo odnosi na sve građane Srbije
Zašto je trbušni ples specijalaca na revijalnom takmičenju u Dubaiju toliko važan sa Srbiju i slične autoritarne države? Biće da to i te kako ima veze sa medijskim i drugim slobodama
Zašto je Vučić znao ili je morao znati sve o svim korupcionaškim aferama i skandalima, ugrađivanjima, masnim krađama i drugim “državnim poslovima”, poput onog sa vutrom na “Jovanjici”? Kakva je tu njegova lična uloga? Zbog čega se on i ostali naprednjaci obračunavaju sa ustavno-pravnim poretkom zemlje? I da li će građane hapsiti ćaciji nalik na “ajsove” u Trampovoj Americi
U čemu su sličnosti i razlike razlika između klasične mafijaške porodice i mafijaške države? Kakvu ulogu oba slučaja igra Capo di tutti capi? I gde je tu Srbija
Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara
Zbog čega je Vučić ponižavao svoju disfunkcionalnu ministarsku porodicu, izazvavši mučninu koju je osetila čitava Srbija? Zašto mu zimovanje u Davosu nije leglo kao božićno veselje pod “Informerovom” šatrom? Hoće li ga javnost u direktnom TV prenosu gledati kako drži šetalicu sa natpisom “Raspiši izbore, kukavico”? I da li je kao šahista svestan da je u iznudici, gde nema dobrog poteza
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka
Zašto Vučić iz Abu Dabija kaže da će „blokaderi“ ako dođu na vlast „silovati žene“ i „jahati popove“? Zato da sablazni i odvuče pažnju od koncerta Ane Bekute u Čačku teškog 40 000 evra dok Čačani plaćaju hodanje trotoarom
“Ključno je da se rešenje za NIS postigne u prvom kvartalu 2026. godine, posebno imajući u vidu širi geopolitički kontekst. Početak 2026. već je obeležen geopolitičkim potresima u Iranu i Venecueli. Obe zemlje su naftne sile i članice OPEC-a, ali su ograničene u slobodnoj prodaji nafte usled OFAC-ovih sankcija. Geopolitičke tenzije sa ovakvim zemljama imaju značajan uticaj na cene nafte i sirovina, pa postoji realan rizik da treće zemlje snose posledice”
Ali jok. Vučić se hvali da je Srbija nezavisna i suverena država. Ako je tako, zašto je obećao da će se odreći Mrdića zatraži li to Venecijanska komisija? Zar Skupština nije izglasala sporne zakone, a on potpisao? No, tu nije kraj. Niko zapravo ne zna hoće li vlast zaista prihvatiti preporuke Venecijanske komisije, kada i kako? Ovdje sve može biti i ništa ne mora da znači.
NOVI SIMBOL SRBIJE
U ovom pravcu, najbolji simbol Srbije je Milan Radoičić. Narodna banka ga ‘ladno može štampati na novčanici.
O čemu se radi? U septembru 2024, kod sela Banjska na sjeveru Kosova došlo je do oružanog sukoba između kosovske policije i Radoičićeve paravojne grupe. Poginula su tri čovjeka – albanski policajac i dvojica Srba. Nedugo potom, Radoičić je upao u dvorište manastira Banjska, gdje je snimljen iz drona: maskirna uniforma i šešir, satelitski telefon u jednoj, automatska puška u drugoj ruci.
Najveći dio ove paravojne grupe prebacio se u Srbiju zahvaljujući stranom faktoru koji nije želio eskalaciju na Kosovu. Ipak, ne svi. Ovih dana su dvojica Srba u Prištini osuđena na doživotnu robiju, a treći na trideset godina zatvora. Razlog – učešće u sukobu kod Banjske.
Što se tiče Radoičića, on se nekoliko dana po dolasku u Beograd smilovao i dobrovoljno javio pravosudnim organima. Policiji koja mlati studentice i srednjoškolce nije ni palo na pamet da ga privede.
Uglavnom, Radoičić je priznao da stoji iza cijeloga slučaja Banjska. Rekao je i da je lično obezbjedio oružje za svoju grupu. Potom se odšetao u sumornu naprednjačku Srbiju. Tu zida kućerine, vrti biznise, prave mu bakljade, oslovljavaju sa “komandante”, obiđe po koje selo pred lokalne izbore i, uopće, veliki je Srbin i heroj. Niko tko ima mrvicu vlasti ni ne pomišlja da ga je potrebno upoznati s poznanijem prava.
Ali što je sa Srbima na Kosovu koji su poslije Radičićeve paravojne ekskurzije u najgorem položaju poslije 1999? Ništa. Čemu se mogu nadati trojica osuđenih Srba? Za sada – ničemu. I kakav je odnos vlasti spram Srba nakon Banjske? Čitalac zna – nikakav.
Ništa od ovog naprednjacima nije važno. Bitno je da Vučić svoje političke protivnike maže blatom optužujući ih da šuruju sa Kurtijem i Zapadom, prodajući im Kosovo za prstohvat vlasti. Radoičić je – rečeno je već – heroj, pošto se još od devedesetih zna da, gdje god su srpski radikali, tamo više nema Srba. Ostaju samo njihovi grobovi.
AUTOREFLEKSIJA I STIVEN SIGAL
Poput Radoičića i Vučić je paravojni komandant, samo daleko veće, brojnije i bogatije naprednjačko-batinaške vojske. Samoreklamerstvo im je najjače i najefikasnije oružje. Bazira se na zastrašivanju, prijetnjama i dehumanizaciji “onog drugog”, čime unaprijed dobivaju bar pola bitke. Jer tko im smije tako opasnim i moćnim stati na crtu?
Zato stalno moraju biti u centru pažnje, a njihova riječ zadnja. Inače... Pa, neće prezati ni od čega. Upravo sve ovo spaja Radoičića, Vučića i Arkana.
Predsjednik Srbije se zato hvali da je mlađi od Vladana Đokića, što bi rektora beogradskog univerziteta trebalo predstaviti kao klecavog starca. No, tko je zaista star za čovjeka od pedeset i šest godina? Đokić to sigurno nije – stariji je od Vučića tek sedam godina.
Pa dalje. Napadajući rektora zbog susreta sa Martom Kos, šef države i svakog ćacija ponaosob nije izdržao da ne upadne u autorefleksiju.
Eto, veli on, Đokić se “odaziva pozivu svakog, važnog i nevažnog”. Pa ako je itko stekao toliko “bratova”, bitnih i nebitnih, onda je to Vučić. Među njima se našao i kancelar Olaf Šolc, u trenucima kada su čitava Njemačka i Evropska unija znali da ga čeka težak izborni poraz. Tu je i Stiven Sigal, američki glumac u akcionim B filmovima...
Vučić zamjera Đokiću i “da neće da razgovora s onima koji drugačije misle, već jedino sa onima koji mu naređuju šta da radi i koji će da mu pomognu da se dočepa fotelje”. Opa bato! Zar je šef države ikada imao sučeljavanje sa bilo kojim neistomišljenikom; zar ne viče i na najpitomije novinare ako mu se ne svidi postavljeno pitanje?
Kad je u pitanju “naređivanje”, Vučić stalno ponavlja da mu niko iz inostranstva ništa ne može naturiti. Ovo je standardna fraza velikog broja političara, posebno onih autoritarnih. Međutim, valja primijetiti i još nešto. A to je Vučićeva umiljatost i servilnost u inostranstvu. Dakle, dijametralno suprotno ponašanje nego kod kuće.
Poput folk pjevača koji reklamira 327. oproštajni koncert (ovaj put majke mi), tako i Vučić najavljuje svoje obraćanje 6. maja. Publiku mami najavom da bi mogao saopćiti datum parlamentarnih i, moguće, predsjedničkih izbora. Možda hoće, a možda i neće. Bar mu pompezne izjave nisu strane, niti njihovo zaboravljanje.
Padne li 6. maja neki datum, to je Vučićeva poruka njegovom biračkom tijelu da je toliko moćan da izbore može raspisati kad god mu se ćefne. Ostanu li i dalje nagovještaji, nikom ništa – predsjednik mora paziti na Srbiju i čuvati je u ovom teškom globalnom trenutku.
Ukratko – standardni program, ista set lista. Svi u Srbiji znaju da će Vučić raspisati izbore isključivo kada procjeni da najbolje stoje on i njegova partija, nipošto u interesu naroda i države.
ČARŠIJSKI ŽIVOT I SMRT
Međutim, jedan dio političke čaršije sve ovo ponajviše zanima iz sitnosopstveničkih interesa. Posebno su narajcani na studente. O njima govore kao o amorfnoj masi. A sa druge strane – jelte – političke partije imaju ideološko izgrađeno članstvo i aktiviste, sve u njima pršti od unutarstranačke demokracije. Ma kako da ne...
Ista ta čaršija puca i od muke što studenti neće da objave imena sa svoje liste. To je postalo neke vrsta društvene igre: špekulira se tko je kandidat, a tko “vetiran”. Na osnovu različitih glasina ovaj dio javnosti nerijetko je zgrožen ovim ili onim pojedincem na listi, pa uzdignuta čela putuje pravo u uvređenu pasivnost.
Ispada da je u tom kontekstu bolje da opstane Vučićev status quo nego da čistuncima spadne moralna temperatura. Uostalom, kao da su ikad do sada izučavali partijske liste. Njih još nije objavila nijedna politička partija. A kada je u pitanju opozicija, ona i dalje nije na čistu u kakvoj će se formi pojaviti na izborima. Ili možda neće?
Bez obzira na to kada će raspisati izbore, Vučićev najjači adut su moguće podjele, spletke i podvale kojim se može anestezirati antirežimsko biračko tijelo i spriječiti njegovo širenje. Zato je dobro što studenti kriju svoju listu. I to kako od naprednjačkih siledžija i “Informera” tako i od poganog dijela čaršije.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
title: 'Staro srpsko paravojno samoreklamerstvo',
pubdate: '2026-04-29 23:17:02',
authors: authors,
sections: "Vreme",
tags: "Aleksandar Vučić,Milan Radoičić,Željko Ražnatović Arkan",
access_level: access_level,
article_type: "news",
reader_type: reader_type
};
(function (d, s) {
var sf = d.createElement(s);
sf.type = 'text/javascript';
sf.async = true;
sf.src = (('https:' == d.location.protocol)
? 'https://d7d3cf2e81d293050033-3dfc0615b0fd7b49143049256703bfce.ssl.cf1.rackcdn.com'
: 'http://t.contentinsights.com') + '/stf.js';
var t = d.getElementsByTagName(s)[0];
t.parentNode.insertBefore(sf, t);
})(document, 'script');
dataLayer.push({
'event': 'Pageview',
'pagePath': url,
'pageTitle': 'Staro srpsko paravojno samoreklamerstvo',
'pageContent': '
Prvomajski praznici su stigli. Kakva li je ova situacija, onako politički gledano?
Pa, nema se baš bogzna što reći... Riječju – mrcvarenje. Kako naroda, tako i države.
Nedugo nakon pada nadstrešnice režim je izgubio legitimnost. Pokazali su pred ljudima tko su i što su. Sve poslije toga je samo golo održavanje na vlasti. U početku je bilo zamajavanje i podmićivanje, danas zastrašivanje i represija.
Uglavnom, vlast se nikad nije suočila sa posljedicama svog djelovanja. Uvijek im je neko drugi kriv: jednom je to Zapad koji financira i vodi studente da ruše zemlju, drugi put su studenti jer protestima onemogućavaju zapadna ulaganja.
Može i ovako. Režim tvrdi da čuva zakonitost. Kažu i da im je cilj pridruživanje Evropskoj uniji. Pa kad je tako, što donesoste “Mrdićeve zakone”? Pogotovo kad su vas i domaća struka i Brisel upozoravali da to ne radite?
Ali jok. Vučić se hvali da je Srbija nezavisna i suverena država. Ako je tako, zašto je obećao da će se odreći Mrdića zatraži li to Venecijanska komisija? Zar Skupština nije izglasala sporne zakone, a on potpisao? No, tu nije kraj. Niko zapravo ne zna hoće li vlast zaista prihvatiti preporuke Venecijanske komisije, kada i kako? Ovdje sve može biti i ništa ne mora da znači.
NOVI SIMBOL SRBIJE
U ovom pravcu, najbolji simbol Srbije je Milan Radoičić. Narodna banka ga ‘ladno može štampati na novčanici.
O čemu se radi? U septembru 2024, kod sela Banjska na sjeveru Kosova došlo je do oružanog sukoba između kosovske policije i Radoičićeve paravojne grupe. Poginula su tri čovjeka – albanski policajac i dvojica Srba. Nedugo potom, Radoičić je upao u dvorište manastira Banjska, gdje je snimljen iz drona: maskirna uniforma i šešir, satelitski telefon u jednoj, automatska puška u drugoj ruci.
Najveći dio ove paravojne grupe prebacio se u Srbiju zahvaljujući stranom faktoru koji nije želio eskalaciju na Kosovu. Ipak, ne svi. Ovih dana su dvojica Srba u Prištini osuđena na doživotnu robiju, a treći na trideset godina zatvora. Razlog – učešće u sukobu kod Banjske.
Što se tiče Radoičića, on se nekoliko dana po dolasku u Beograd smilovao i dobrovoljno javio pravosudnim organima. Policiji koja mlati studentice i srednjoškolce nije ni palo na pamet da ga privede.
Uglavnom, Radoičić je priznao da stoji iza cijeloga slučaja Banjska. Rekao je i da je lično obezbjedio oružje za svoju grupu. Potom se odšetao u sumornu naprednjačku Srbiju. Tu zida kućerine, vrti biznise, prave mu bakljade, oslovljavaju sa “komandante”, obiđe po koje selo pred lokalne izbore i, uopće, veliki je Srbin i heroj. Niko tko ima mrvicu vlasti ni ne pomišlja da ga je potrebno upoznati s poznanijem prava.
Ali što je sa Srbima na Kosovu koji su poslije Radičićeve paravojne ekskurzije u najgorem položaju poslije 1999? Ništa. Čemu se mogu nadati trojica osuđenih Srba? Za sada – ničemu. I kakav je odnos vlasti spram Srba nakon Banjske? Čitalac zna – nikakav.
Ništa od ovog naprednjacima nije važno. Bitno je da Vučić svoje političke protivnike maže blatom optužujući ih da šuruju sa Kurtijem i Zapadom, prodajući im Kosovo za prstohvat vlasti. Radoičić je – rečeno je već – heroj, pošto se još od devedesetih zna da, gdje god su srpski radikali, tamo više nema Srba. Ostaju samo njihovi grobovi.
AUTOREFLEKSIJA I STIVEN SIGAL
Poput Radoičića i Vučić je paravojni komandant, samo daleko veće, brojnije i bogatije naprednjačko-batinaške vojske. Samoreklamerstvo im je najjače i najefikasnije oružje. Bazira se na zastrašivanju, prijetnjama i dehumanizaciji “onog drugog”, čime unaprijed dobivaju bar pola bitke. Jer tko im smije tako opasnim i moćnim stati na crtu?
Zato stalno moraju biti u centru pažnje, a njihova riječ zadnja. Inače... Pa, neće prezati ni od čega. Upravo sve ovo spaja Radoičića, Vučića i Arkana.
Predsjednik Srbije se zato hvali da je mlađi od Vladana Đokića, što bi rektora beogradskog univerziteta trebalo predstaviti kao klecavog starca. No, tko je zaista star za čovjeka od pedeset i šest godina? Đokić to sigurno nije – stariji je od Vučića tek sedam godina.
Pa dalje. Napadajući rektora zbog susreta sa Martom Kos, šef države i svakog ćacija ponaosob nije izdržao da ne upadne u autorefleksiju.
Eto, veli on, Đokić se “odaziva pozivu svakog, važnog i nevažnog”. Pa ako je itko stekao toliko “bratova”, bitnih i nebitnih, onda je to Vučić. Među njima se našao i kancelar Olaf Šolc, u trenucima kada su čitava Njemačka i Evropska unija znali da ga čeka težak izborni poraz. Tu je i Stiven Sigal, američki glumac u akcionim B filmovima...
Vučić zamjera Đokiću i “da neće da razgovora s onima koji drugačije misle, već jedino sa onima koji mu naređuju šta da radi i koji će da mu pomognu da se dočepa fotelje”. Opa bato! Zar je šef države ikada imao sučeljavanje sa bilo kojim neistomišljenikom; zar ne viče i na najpitomije novinare ako mu se ne svidi postavljeno pitanje?
Kad je u pitanju “naređivanje”, Vučić stalno ponavlja da mu niko iz inostranstva ništa ne može naturiti. Ovo je standardna fraza velikog broja političara, posebno onih autoritarnih. Međutim, valja primijetiti i još nešto. A to je Vučićeva umiljatost i servilnost u inostranstvu. Dakle, dijametralno suprotno ponašanje nego kod kuće.
Poput folk pjevača koji reklamira 327. oproštajni koncert (ovaj put majke mi), tako i Vučić najavljuje svoje obraćanje 6. maja. Publiku mami najavom da bi mogao saopćiti datum parlamentarnih i, moguće, predsjedničkih izbora. Možda hoće, a možda i neće. Bar mu pompezne izjave nisu strane, niti njihovo zaboravljanje.
Padne li 6. maja neki datum, to je Vučićeva poruka njegovom biračkom tijelu da je toliko moćan da izbore može raspisati kad god mu se ćefne. Ostanu li i dalje nagovještaji, nikom ništa – predsjednik mora paziti na Srbiju i čuvati je u ovom teškom globalnom trenutku.
Ukratko – standardni program, ista set lista. Svi u Srbiji znaju da će Vučić raspisati izbore isključivo kada procjeni da najbolje stoje on i njegova partija, nipošto u interesu naroda i države.
ČARŠIJSKI ŽIVOT I SMRT
Međutim, jedan dio političke čaršije sve ovo ponajviše zanima iz sitnosopstveničkih interesa. Posebno su narajcani na studente. O njima govore kao o amorfnoj masi. A sa druge strane – jelte – političke partije imaju ideološko izgrađeno članstvo i aktiviste, sve u njima pršti od unutarstranačke demokracije. Ma kako da ne...
Ista ta čaršija puca i od muke što studenti neće da objave imena sa svoje liste. To je postalo neke vrsta društvene igre: špekulira se tko je kandidat, a tko “vetiran”. Na osnovu različitih glasina ovaj dio javnosti nerijetko je zgrožen ovim ili onim pojedincem na listi, pa uzdignuta čela putuje pravo u uvređenu pasivnost.
Ispada da je u tom kontekstu bolje da opstane Vučićev status quo nego da čistuncima spadne moralna temperatura. Uostalom, kao da su ikad do sada izučavali partijske liste. Njih još nije objavila nijedna politička partija. A kada je u pitanju opozicija, ona i dalje nije na čistu u kakvoj će se formi pojaviti na izborima. Ili možda neće?
Bez obzira na to kada će raspisati izbore, Vučićev najjači adut su moguće podjele, spletke i podvale kojim se može anestezirati antirežimsko biračko tijelo i spriječiti njegovo širenje. Zato je dobro što studenti kriju svoju listu. I to kako od naprednjačkih siledžija i “Informera” tako i od poganog dijela čaršije.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
'pageDate': '2026-04-29 23:17:02',
'pageAuthor': authors,
'visitorType': visitor_type,
});
console.log(post_id);
console.log('Pushed');
});
