Dame i gospodo, Leonard Koen, režija Donald Briten i Don Oven; Elroj protiv Los Anđelesa, režija Frančesko Cipel; Vrtoglavica Kim Novak, režija Aleksandar O. Filipi; Srce kuca dva dva, režija Ivan Mandić
Nedavno je ovdašnju knjižarsku ponudu obogatio i srpski prevod autofikcijskog romana Evrotreš vrsnog švajcarskog autora Kristijana Krahta (u izdanju kuće “Imprimatur”), a jedna od odrednica kojima se može pojasniti to delo jezikolomna je nemačka sintagma Vergangenheitsbewältigung kojom se ukazuje na književno zahvatanje prošlosti. Istina, ta strogozvučeća kovanica isprva je označavala odnos prema “bagažu” Holokausta, ali se značenje proširilo, te se rečeni motiv sada upotrebljava i u autofikcijskom nastojanja da se prihvati i “samo” porodična prošlost. Značajan deo filmova koje nam je donelo ovoprolećno izdanje Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, mogu se označiti ovom rečju.
foto: promo…
Na Beldocsu je ovog maja prikazan i sada već dobrano klasični film Dame i gospodo, Leonard Koen iz 1965. godine, autora Donalda Britena i Dona Ovena, prikazan unutar celine kanadske filmske dokumentaristike. Ovaj film, iza koga stoji državna kuća “The National Film Board of Canada”, oduševljava ambicioznošću i kreativnošću, baš kao i raznovrsnošću izraza. Faktografski jasno i pregledno, ovo delo predočava popkulturni fenomen praktično “u hodu”, to jest u ranijoj fazi nastajanja. U samo 45 minuta besprekornog dokumentarističkog rada, autori su, bez daljnjeg, uspeli da Koena približe gledaocima, a da ga, pritom, nijednog trena ne objašnjavaju. Sve to je urađeno montažno i stilski ambiciozno, mahom u formi (tada i nadalje) veoma popularnih i rabljenih filmskih žurnala, sa sve visokoparnom i blago posprdnom audio-naracijom koja uspeva da na površinu istera i samoironiju kao važan “začin” i adut u Koenovom građenju vlastite javne persone i mita koji je već tada uveliko nastajao.
foto: promo…
Zadivljujuću ambicioznost srećemo u takođe biografskom ali baš svežem dokumentarcu Elroj protiv Los Anđelesa, koji prati ambivalentan, ali za film i bolje razumevanje stvaralaštva veoma ilustrativan odnos velikog pisca Džejmsa Elroja prema rodnom Los Anđelesu, gradu koji je napustio, koji otvoreno prezire, a koji ga i dalje, u poznim godinama, nadahnjuje i “na odloženo” oblikuje. Elroj je pisac koji nikada nije otišao iz tog grada što ga je neretko stavljao u naslove svojih dela (na primer Losanđeleski kvartet), a ovaj film jetko pojašnjava značajan deo tog višesmislenog odnosa koji do danas prožima Elrojevo stvaralaštvo. Elroj je u Los Anđelesu stasavao u veoma vibrantnom, poratnom trenutku, njegovu mladost je obeležilo i nikada do kraja razrešeno gnusno ubistvo majke, što će se u velikoj meri “rimovati” s potonjom žanrovskom, motivskom i tematskom biti njegovog književnog dela. Elroj protiv Los Anđelesa režirao je italijanski autor Frančesk Cipel (reditelj zapaženog ostvarenja Friedkin Uncut), svestan da Elrojevo delo i njegovu ličnost krase poriv za kontroverzom i provokacijom. Film ushićuje montažnom akrobatikom, uz pratnju veoma bogate baštine noir filma i žive svirke italijanskog benda “Calibro 35”, u pulsirajućim dab varijacima na neodžez i druge retro teme.
Nažalost, nešto potpuno drugačije (pa i kvalitativno drugačije) stiglo je do nas u vidu opet biografskog dokumentarca Vrtoglavica Kim Novak švajcarskog i američkog autora Aleksandra O. Filipija, koji se istrajno bavi biografskim dokumentarcima o filmskim stvaraocima, uključujuići i već pomenutog Vilijama Fridkina. Filipi je (u odnosu na Cipela) ovde u osetno konvencionalnijem izdanju, te je njegov film mahom tradicionalistički omaž poznatoj glumici (znanoj uglavnom po dvostrukoj roli u Vrtoglavici Alfreda Hičkoka). U osnovi reč je o blefu na temu (samo)preispitivanja, te je, u krajnjem zbiru, reč o otvorenoj i veoma iritatnoj odi samoljublju i nepopravljivom solipsizmu glavne akterke.
Francuskog slikaru i pesniku Anriju Mišou pripisuje se ona čuvena izjava da “neki ljudi naprosto ne znaju da nacrtaju čoveka (čovekovu figuru), pa nacrtaju Čiča Glišu i to onda proglase metafizikom”. To vickasto opažanje ovde može da posluži kao anamneza onoga što pred kamerama radi Kim Novak, a što joj bespogovorno dopušta sam Filipi. Novak zapada i ostaje u vrtlogu samoljubive logoreje, bespovratno, ako ne i isključivo zagledana u sopstveni pupak, a osim toga ne može da odoli zovu površne i plošne autoteoretizacije svega i svačega, te onda, posledično, Vrtoglavica Kim Novak – ispovest glumice ograničenih mogućnosti, ali i profesionalnih dometa – ostaje zamorna i iritantna tirada o vlastitoj potrazi za smislom. Na kraju filma sama Kim Novak ostaje, čak i pred najdobronamernijim gledaocima, tek uparađena i nalickana verzija čiča Gliše.
Znatno povoljniji utisak ostavlja srpski reportažni dokumentarni film Srce kuca dva dva autora Ivana Mandića (autora jednako uspelog dokumentarca Voli vas vaša Sexy Maja od pre nekoliko godina). Mandić se ovde nadahnuto i nimalo cinično bavi fenomenom diskografske kuće “Diskos” iz Aleksandrovca, koja je u ovih nekoliko decenija postojanja i borbe za opstanak u društvu gotovo umrle i sahranjene diskografije napravila pun krug od skromnijih početaka čak i sa geografske margine (iz takozvane dubine teritorija, u poređenju sa “vlastelom” – beogradskim PGP-om i zagrebačkim “Jugotonom”), do ponovne borbe za puki opstanak na istoj toj margini, a usled drastično promenjenih i diskografskih i društvenih okolnosti. Sve to Mandić uspeva da predoči pregledno i nenametljivo, uz lekovit humor i nehinjeno razumevanje popularne kulture, njenih mogućnosti, dometa, kao i ograničenja, a onda i pozicije aleksandrovačkog “Diskosa”. Priča o “Diskosu” je krcata implikacijama, a Mandić to dobro oseća i prepoznaje, mapira i slaže u formu ovog svog stominutnog filma. Njegovi probrani akteri, ponajpre izvođači Jasna Kočijašević, Milanče Radosavljević (sa prirodnim stendap žarom i brzom komičarskom reakcijom), Dragan Pantić Smederevac, kao i sadašnji vlasnik (a nekada “direktor” tog diskografskog preduzeća), znaju kako to da ispripovedaju. Uz sve pomenuto, Srce kuca dva dva se dotiče i donekle efemernijih istorijskih crtica – poput one o svojevremenom partijski dirigovanom lovu na veštice preko oporezovanja šunda i kiča, pri čemu je, u tom lovu, stradavala i jedna nesporno osobena i važna pojava poput Mice Trofrtaljke. Tu se pokazuje i etičnost ove filmske priče i njenih autora, koji nedvosmisleno staju u odbranu margine i marginalizovanih.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Bolje vreme će doći i to je naša izabrana odluka, ali mi nemamo luksuz da to vreme čekamo. Moramo neprekidno da ga pozivamo i to je Reflektor u Srboleku. Adresa na koju pozivamo bolje vreme da dođe, da se upoznamo. Ako mu se dopadnemo, možda i ostane”
Umetnost ne može da postoji bez konteksta, ona mora da komunicira sa vremenom u kome nastaje. Odavno nije dovoljno da umetnik sedi u nekom ateljeu, u kuli od slonovače i pravi nekakve forme, već je potrebno da umetnik ipak bude javni govornik, da promoviše izvesne vrednosti, vrednosni sistem koji je vezan za humanizam. Kroz umetnički jezik, naravno – mi nismo političari, ali umetnost svakako nikad nije bila apolitična, ona je oduvek imala svoj politički aspekt
Za mene je najbitnije da se uvek bavim stvarima koje volim, koje me zanimaju. Mislim da je to jako velika privilegija, naročito ako tome dodam i stalna putovanja, turneje i zanimljive ljude koje srećem. Naravno, sve to ima svoju cenu. Živim skromno, ali slobodno
Minja Bogavac, direktorka „Reflektor teatra“, za novi broj „Vremena“ priča o progonu tog angažovanog pozorišta i kako su rešili da naprave svoj prostor
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Ovogodišnji, 19. Međunarodni filmski festival dokumentarnog filma Beldocs, ponudio je više od sto filmova različitih vidova i metraža. Za čitaoce “Vremena” izdvajamo ostvarenja koje bi valjalo videti