Knjiga Igora Velića, saobraćajnog inženjera, aktiviste i bicikliste iz Bora postavlja pitanje čiji su „naši“ gradovi, ko tu zida, ko njima jurca i zašto smo dopustili da budemo proterani. Velićeva knjiga je i omaž baki i gradu Boru, ali i „malom čoveku“ koji je potisnut na rub.
Celu knjigu u pdf-u možete besplatno preuzeti ovde. Uz odobrenje autora, slede odlomci:
***
Živimo u sistemu koji nas je naučio da je borba za prostor jedini realan odgovor na život; ne zato što smo divlji, nego zato što smo predugo ostavljeni na milost i nemilost „eliti“, koja nam je prvo oduzela dostojanstvo, pa onda i prostor u kojem bismo to dostojanstvo živeli.
Kada god posmatram vozača koji ulazi u raskrsnicu kao da osvaja teritoriju, ne vidim samo agresiju i bezobzirnost. Vidim čoveka pritisnutog kreditima, neizvesnim poslom, podozrenjem prema institucijama koje ga lažu i iskorišćavaju. Taj mrak iza njegovih očiju staje u retrovizor.
On vozi brzo jer mu je život izmakao kontroli, pa pomoću četiri točka pokušava da povrati osećaj moći. On ubrzava jer se oseća usporeno u svemu drugom. On seče traku jer se plaši da će ga neko preteći u životu. (…)
Osećaj nemoći
Naš saobraćajni sistem radi na pogon egzistencijalne anksioznosti. Čitava država klizi kao automobil bez kočnica, a mi, pojedinci, pokušavamo da preživimo hvatajući volan što čvršće i pritiskajući gas što žešće. Nasilje na ulici samo je produžena ruka nasilja nad našim životima. Agresija nije karakter – agresija je posledica. (…)
Naša politička „elita“ godinama proizvodi osećanje nemoći. Nisu samo plate male, mala je i mogućnost da utičemo na sopstveni grad, na način na koji se ulice oblikuju, na to kako deca idu u školu, kako osobe sa invaliditetom prelaze ulicu.
To sistemsko ponižavanje postalo je duboka društvena trauma. A trauma ima naviku da progovara tamo gde je najmanje očekujemo: u trubi na semaforu, u bahatom parkiranju, u nervoznom trzanju volana kao da time želimo da ispravimo sve nepravde ovog sveta.
Politička apatija se prelila u saobraćajnu agresiju. Onaj koji te izgurava iz trake samo ponavlja ono što gleda svakog dana: jači ima prednost, slabiji ćuti i trpi.
Srbija ne strada zbog „nekulture u saobraćaju“, kako se često kaže u medijima. Srbija strada zbog toga što joj se neprestano šalje poruka da pravila postoje samo za slabe, dok moćni prolaze kroz život kao kroz crveno svetlo, bez posledica i kazni. Kada društveni sistem normalizuje bezakonje, saobraćaj ga samo verno preslika.
O našem stradanju u saobraćaju govori i činjenica da smo prvi u Evropi po broju smrtno stradalih na milion stanovnika! (…)
Bes je dozvoljen
Saobraćaj je prostor u kome se potisnuti bes oslobađa jer je jedino tu „društveno dozvoljen“. U tržnom centru ne smeš da vičeš. U kancelariji ne smeš da psuješ. Ispred stranog investitora za kog motaš kablove povijaš glavu i kičmu. Na ulici kao da smeš sve dok god se gasiraš.
Zigmunt Bauman je pisao o tome kako savremeni život stvara krhke identitete. Krhak identitet u saobraćaju reaguje nasilno jer je jedino u brzini siguran, jedino u konfliktu vidljiv. (…)
Naša svakodnevica je iscrpljenost. Iscrpljen čovek vozi drugačije od odmornog. Iscrpljen čovek prelazi ulicu sa više straha. Iscrpljen čovek klizi u agresiju lakše nego što misli. (…)
Kapitalizam koji nas melje na poslu istom agresijom upravlja i našim kretanjem. Današnji radnik nema pravo na prostor, nema pravo ni na odmor. Njegovo kretanje je samo produžetak njegovog rada: ubrzano, fragmentirano, nesigurno.
Saobraćaj je psihološka topografija društvene eksploatacije. Sve što osećamo, oseća i ulica. (…)
Vraćanje prostora čoveku
Urbana poetika nije samo estetika. To je politička borba.
Da bi grad bio poetičan, on mora biti pravedan. Ulica mora biti dostupna onome koji hoda, a ne samo onome koji juri. Prostor mora pripadati deci, starima, radnicima, sanjarima, a ne samo investitorima i menadžerima prostora.
Poetika grada je zapravo borba da grad ponovo pripadne narodu, da se prostor vrati čoveku.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!