Kruševačko pozorište obeležava 80 godina premijerom predstave „Ljubav u cirkusu“ po pripovetkama Ive Andrića reditelj Nebojša Bradić opisuje kao "alternativni pogled na život u umetnosti i slobodu izbora“
Kruševačko pozorište ove godine obeležava 80 godina od osnivanja a proslava počinje u nedelju 29. marta izložbom Beskrajna priča o svojim važnim momentima i – premijerom.
Za jubilej je izabrana predstava Ljubav u cirkusu u režiji Nebojše Bradića.
Ljubav u cirkusu
Predstava Ljubav u cirkusu nastala je po motivima Andrićevih pripovedakaLjubavi i Cirkus, kroz umetničko preplitanje likova, situacija i motiva iz drugih Andrićevih pripovedaka, kao i iz romana Na Drini ćuprija. Tekst komada dramatizovao je Nebojša Bradić uz saradnika Branislava Nedića.
Iz Kruševačkog pozorišta naglašavaju da je ovo prvo izvođenje pomenutih Andrićevih priča kroz savremeni pozorišni izraz, u kojem se ljubav, sudbina i čarolija cirkusa prepliću u snažnoj scenskoj metafori.
Branislav Nedić, direktor Kruševačkog pozorišta, podseća da su on i Nebojša dramatizovali i Prokletu avliju, čuvenu predstavu tog pozorišta, pa se nametnulo da i sad postave na scenu još jednog Andrića.
Na početku je bila Prokleta avlija
Nebojša Bradić kaže za „Vreme“ da je stigao do Andrića kad je otkrio načine kako da od nizova rečenica na belom papiru, mrtve stvari, pravi živo pozorište.
Foto: Marija JankovićNebojša Bradić
„Na početku je bila Prokleta avlija, na kraju Kuća na osami. U njegovom delu sam otkrivao kako, kroz realističko pripovedanje, i najfantastičnija pojava može da deluje stvarno i uverljivo. U ovoj, svojoj poslednjoj knjizi, Andrić pokazuje koliko je moćna njegova kreativna veština. Priča je bila i ostala prostor u kome se, u svoj složenosti, rekonstruišu životi njegovih ličnosti. Dovoljne su mi bile dve pripovetke: Ljubavi i Cirkus, pa da pokrenem pozorišni narativ koji spajaju dvoje pripovedača, koji su istovremeno i glavni akteri sopstvenih pripovesti.“
Bradić kaže da „svako od njih, a uz njih još tuce drugih karaktera, donosi nešto od ličnosti pisca. I kao što je Goja iz Razgovora sa Gojom, maskirani Andrićev dvojnik, tako i igračica Etelka nosi nešto od složene autorove ličnosti, jedan alternativni pogled na život u umetnosti i slobodu izbora“.
Dramaturška beleška
U dramaturškoj belešci u programu predstave piše da „dramatizovati Andrićevo delo znači prevesti u glas ono što je pisano kao unutrašnji šum, kao sporo taloženje vremena. To je težak, ali upravo zato i izazovan zadatak — i za dramaturga i za reditelja. Andrić u pozorištu nije datost, već osvajanje.
Još 1934. godine njegova proza prvi put prelazi prag scene. Anikina vremena postaju Anikina uzbuna u dramatizaciji i režiji Borivoja Jevtića. Publika i kritika nisu bile naklonjene — kao da je scena tada odbila da primi ono što joj je doneto prerano, ili na način koji nije umeo da sačuva unutrašnji ritam Andrićevog sveta.
Vreme je, međutim, nastavilo da radi u korist tog susreta. Godine 1978. Gradimir Mirković ponovo dramatizuje Anikina vremena i postavlja ih na scenu Narodnog pozorišta Bosanske krajine u Banjoj Luci. A onda, decenijama kasnije, dolazi i jedna od najuspelijih pozorišnih verzija: Ana Đorđević u predstavi Anika i njena vremena (2017, Srpsko narodno pozorište) pronalazi meru između proznog tkiva i scenskog života — kao da je konačno uhvaćen pravi ton između pripovedanja i igre.
Sličnu sudbinu ima i Prokleta avlija, delo koje kao da samo traži više glasova i više oblika. Od prve dramatizacije Jovana Ćirilova 1962. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, preko verzija u Nišu (1979) i Zenici (1981), pa sve do onoga što će se pokazati kao prelomno — dramatizacije i režije Nebojša Bradić u Kruševačkom pozorištu 1999. godine. Ta predstava nije samo postavka teksta, već autorski čin koji je nagrađen Sterijinom nagradom, potvrđujući da Andrić može da živi na sceni onda kada se čita kao pozorište, a ne samo kao literatura. Bradić se tom tekstu vraća 2011. godine, u regionalnoj koprodukciji, kao da jednom pronađena scenska forma nastavlja da se razvija.
Na Drini ćuprija takođe pronalazi svoje scenske oblike — od postavke Jovana Putnika u Zenici 1978, preko rediteljskih čitanja Nikite Milivojevića u inostranstvu, do interpretacije Kokana Mladenovića u Srpskom narodnom pozorištu 2016. godine. Svaka od njih pokušava da na sceni obuhvati ono što je u romanu protok vremena, istorije i ljudskih sudbina — gotovo nemoguć zadatak, ali upravo zato pozorišno izazovan.
I drugi Andrićevi svetovi nastavljaju da se otvaraju u pozorištu: Travnička hronika postaje Konzulska vremena u adaptaciji i režiji Ljubiše Ristića (2009), dok Oliver Frljić kroz autorski projekat Pismo iz 1920. godine (2011) traži savremeni odjek Andrićevih tema. Iste godine, Nebojša Bradić u Kragujevcu gradi predstavu Noć u kafani Titanik, oslanjajući se na pripovetke kao na mozaik scenskog materijala.“
Najnoviji Andrić
Najnovija u tom nizu Andrićevih proza na sceni je Ljubav u cirkusu Kruševačkog pozorišta.
Bradić potpisuje i scenografiju i izbor muzike, Marina Medenica uradila je kostime, Dijana Marojević zadužena je za scenski govor, dramaturg je Jovan Ristić.
Glume Nataša Marković, Nikola Cvetković, Bojan Veljović, Nebojša Vranić, Dejan Tončić, Ema Petrović, Nikola Rakić, Biljana Nikolić, Maša Mišić, Filip Milićević, Ivan Ćirić, Ivan Blagojević, Stevan Zdravić i Predrag Milenković.
Iz Kruševačkog pozorišta najavljuju da će do kraja godine otvoriti i Malu noćnu scenu „Marko Živić“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Bolje vreme će doći i to je naša izabrana odluka, ali mi nemamo luksuz da to vreme čekamo. Moramo neprekidno da ga pozivamo i to je Reflektor u Srboleku. Adresa na koju pozivamo bolje vreme da dođe, da se upoznamo. Ako mu se dopadnemo, možda i ostane”
Umetnost ne može da postoji bez konteksta, ona mora da komunicira sa vremenom u kome nastaje. Odavno nije dovoljno da umetnik sedi u nekom ateljeu, u kuli od slonovače i pravi nekakve forme, već je potrebno da umetnik ipak bude javni govornik, da promoviše izvesne vrednosti, vrednosni sistem koji je vezan za humanizam. Kroz umetnički jezik, naravno – mi nismo političari, ali umetnost svakako nikad nije bila apolitična, ona je oduvek imala svoj politički aspekt
Za mene je najbitnije da se uvek bavim stvarima koje volim, koje me zanimaju. Mislim da je to jako velika privilegija, naročito ako tome dodam i stalna putovanja, turneje i zanimljive ljude koje srećem. Naravno, sve to ima svoju cenu. Živim skromno, ali slobodno
Minja Bogavac, direktorka „Reflektor teatra“, za novi broj „Vremena“ priča o progonu tog angažovanog pozorišta i kako su rešili da naprave svoj prostor
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.