
Komentar
Imperijalna logika i kolektivna hipnoza
Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?

U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra
Subota u Novom Sadu bila je najpre – dostojanstvena. Pomen kakav su zaslužili sugrađani na koje su pale tone betona dok su bezazleno čekali voz, ćaskali ili pušili cigarete pod nadstrešnicom.
Svaki čovek, svako dete koje se u subotu našlo na komemoraciji moglo je da se nađe pod tom nadstrešnicom pre godinu dana u prokletih 11:52. Sada ih okuplja osećaj da je život u Srbiji jeftiniji od par miliona evra koji se mogu ukrasti na ovom ili onom tenderu.
Ogroman skup, moćan. Tada je i tišina upečatljivija. A kada se govorilo, rečeno je sve što treba. I onda se narod razišao.
Društvene mreže i, u velikoj meri, mediji bili su pak fiksirani na pogrešnu stvar – koliko je tačno bilo ljudi? Je li to mnogo ili malo? Šta će ta masa da uradi?
Da izbegnem naknadnu pamet, pre mesec dana sam na televiziji upitan da li očekujem da skup u Novom Sadu „ispravi neke greške iz prošlosti“. Mislilo se valjda na tlapnje o „protraćenoj energiji“ 15. marta ili 28. juna.
„Tada očekujem jedan ogroman skup za koji ćemo videti da li će proteći mirno. Ali ništa više ili manje od toga“, rekao sam.
Kod nas se skupovi – a evo, ni komemoracije nisu izuzete! – posmatraju kao okupljanje vojnih legija. Kao, ako velikaši dovedu dovoljno pešadije na bojno polje, onda se neka tvrđava može uzeti na juriš. Onda će pasti režim.
To nikada i nigde nije tako išlo.
MUP je saopštilo da je na komemoraciji bilo 39.000 ljudi. Dosadašnje iskustvo nas uči da to valja množiti barem sa dva.
Srećom po pedantne, imamo Arhiv javnih skupova, grupu entuzijasta koji broje skupove maltene bez greške. Njihova procena biće najmerodavnija. Jer, uvek je bilo i biće, da ljudi uvećavaju svoje skupove, a umanjuju tuđe.
Ali, kažem, u ovom slučaju sve je to promašeno, iako su mapetovci na Informeru ceo božji dan prikazivali slike iz drona (snimajući mesto odakle su ljudi već otišli u šetnju) i vikali „pukli su, pukli su“.
Koliko je tačno ljudi došlo na pomen? Dovoljno da bude impresivan i dostojanstven, najveći skup u istoriji Novog Sada, i to uprkos jeftinim ometanjima poput ukidanja železničkog prevoza.
Brojke sa ulice su važne, one šalju poruku snage, ohrabruju neutralne, a kolebaju političke protivnike. Ali više nisu toliko bitne iz dva razloga.
Prvo, prebrojavanje je završeno kada su studenti okupili 325.000 ljudi u Beogradu – dva do tri puta više nego Petog oktobra i šest puta više nego što je Vučićev režim ikada okupio sa sve autobusima i korbačima.
Od tada je jasno koga ima više. Pogotovo na kojoj strani ima više slobodnih ljudi. Samo dokon čovek se bavi novim dokazivanjem aksioma.
Drugo i najvažnije, borba čiji je okidač bila smrt pod betonom odavno je prešla na drugi teren, jedini mogući protiv vlasti koja ne zna za sram i odgovornost, koja je rešila da se kandžama drži za sims moći dok god može.
Naime, na teren kakvih-takvih izbora na kojima će nastupiti tzv. studentska lista. Tu se traže kapacitet pluća, čelična volja, temeljan nevidljiv rad, tabananje po selima, ubeđivanje na slavama i po kafanama, požrtvovana kontrola izbora, sedenje na kutijama.
Sve vrlo različito od impresioniranja brojkama na ulicama.
Zato je dobro što je Novi Sad video ogromnu, dostojanstvenu komemoraciju. I što je niko nije ukaljao tako što bi tog dana glumio revoluciju.

Da li je moguće da smo, posle hiljada godina imperijalnih poduhvata, sada, odjednom, toliko iznenađeni američkim upadom u Venecuelu, da ne možemo da dođemo do daha?

Predsednik SAD Donald Tramp naredio je vojni napad na suverenu Venecuelu i otmicu njenog predsednika Nikolasa Madura. Neka se pripremi Gustavo Petro u Kolumbiji

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno
Intervju: Nenad Lajbenšperger, ličnost godine 2025.
Nemam prava da ćutim na nepravdu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve