Rouzovi, režija Džej Rouč, uloge Olivija Kolman i Benedikt Kamberbač
Čak i sada, kada je očigledno da je Holivud, “Fabrika snova”, u velikoj krizi – pre svega u krizi ideja – teško je bez njega. Jer, naravno, sve je već viđeno, bar sve ono što se smatra komercijalnim i komunikativnim. Nije ključna umetnička vizija već zarada, tako da filmski stvaraoci najčešće odlučuju da ostanu na sredini puta, da ne reskiraju previše, što nas vodi do beskonačnih variranja i prerada postojećeg, bez istinske svežine potrebne za suštinsku razliku u onosu na već viđeno. No, ne mora svaki film da bude prevratnički – iskustvo nas uči da se može uživati i u poznatom. Kada ponestane ideja (a to je u Holivudu – i ne samo u Holivudu – već hronično stanje), spas se (čitaj: laka zarada) traži u starim, proverenim naslovima. Tako smo na repertoaru dobili i Rouzove, novu filmsku adaptaciju Rata Rouzovih, knjige Vorena Adlera s početka osamdesetih, koja je 1989. već pretočena u uspešan i voljen film u režiji Denija Devita, s Majklom Daglasom i Ketlin Tarner u glavnim ulogama. Zašto onda nova verzija? Zato što nešto mora da se snima i gleda.
...…
Imajući sve to u vidu, Rouzovi su savim pristojan film. Za početak, uposlena je zaista kvalitetna ekipa. Da krenemo od udarnih glumaca: Olivija Kolman i Benedikt Kamberbač zanimljiv su izbor. Očekivano, njih dvoje su u Rouzovima sjajni, ali su istovremeno i prilično neočekivan izbor za jednu ljubavnu priču, pa makar i crnohumornu. Olivija Kolman je poznata po sposobnosti da nosi film i nijansira emocije – ovde balansira između pritajene agresivnost i britkog humora, a Kamberbač u priču unosi energiju i intenzitet koji podsećaju na njegovu prethodne saradnje sa velikim režiserima, kao što su Ves Anderson, Džejn Kempion ili Stiven Spilberg. Njihovo uparivanje je, reklo bi se, pomalo neočekivano, ali i osvežavajuće: dva različita senzibiliteta koja, kada se isprepletu, mogu stvoriti dovoljno snažnu silu da pronesu publiku kroz slojeve emocija, ironije i crnog humora. Sa njima nema greške.
Film je režirao Džej Rouč, proslavljen komedijama Ostin Pauers (radio je na sva tri dela), Njeni roditelji, Upoznajte Fokerove, Večera za idiote, Glasajte za mene, kao i biografskim dramama Trambo i One su bombe. Njegov stil je prepoznatljiv po spoju komedije i detaljno građenih likova, kao i sposobnosti da čak i u satiričnim situacijama publiku drži zainteresovanom za sudbinu svakog aktera. Scenario novog filma potpisuje Toni Meknamara, scenarista Lantimosovih hvaljenih i nagrađivanih Jadnih stvorenja i Miljenice (koja je Oliviji Kolman donela nagradu Oskar za najbolju glumicu). Meknamara ume da utka mračni humor i apsurd u filmske priče koje uspevaju da se postave kritički prema društvenim normama, posebno kada su u pitanju teme ljubavi i poverenja, a istovremeno da poseduju pitkost dopadljivu široj piblici izvan festivalskih krugova.
Sporedna glumačka ekipa je zaista raskošna i sastavljena od proverenih komičara: tu su pre svih Endi Samberg (u ulozi advokata koju je u prvoj adaptaciji odigrao Devito) i Kejt Makinon (koja je vremenom od izuzetno iritantne pojave izrasla u zanimljivu komičarku), kao i Alison Dženi – još jedna oskarovka – ovde do izvesne mere protraćena u ulozi koja joj ne daje dovoljno prostora da pokaže šta sve može. Njihove scene i scene drugih epizodista, a galerija likova je bogata, često deluju kao mini-priče unutar veće narativne strukture, te publici pružaju trenutke relaksacije, ali i iznenađenja, što je važno u crnohumornim filmovima ovog tipa.
Prema tome… Rouzovi svakako nisu bez aduta. Kolman i Kamberbač su dvojac iz sna, film je uz to, barem na momente, zabavan, a pravo je osveženje videti naslov namenjen odrasloj publici u eri u kojoj multiplekse pune superjunaci i kompjuterski generisane živuljke. Film je, naravno, “osavremenjen” i prilagođen senzibilitetu 2025. godine. To znači više sarkazma, više ironije, više referenci na “otvorene” brakove i, naravno, više političke korektnosti. Da li je zbog toga utisak bolji u odnosu na prvu adaptaciju? Nipošto. Devitova verzija je sočnija i potentnija, sa krajem koji je – što je za posebnu pohvalu – dosegnuo do tragičnog.
Roučova verzija na mahove deluje usiljeno i, kako odmiče, polako gubi gas. Nije, dakle, reč o lošem filmu, daleko od toga, ali suštinski je nepotreban, mogli smo bez njega, kao i bez još nekoliko naslova koji su trenutno na repertoaru (Besonov Drakula: Večna ljubav, Blerov Toksični osvetnik). Ali, ako ćemo iskreno, isto to možemo reći za 90 odsto ponude u današnjim bioskopima. Holivud se vrti ukrug, poput psa u poteri za vlastitim repom, a blagajne se u poslednje vrene napune taman koliko treba da opravdaju sledeći reciklažni projekat. U ovom slučaju možda je najzanimljivije to kako Rouzovi reflektuju savremeni Holivud. Film pokazuje, gotovo nenamerno, koliko je industrija zaglavljena u reciklaži i kako se ideje često pokreću više zbog poslovne logike nego zbog kreativne potrebe. Nove adaptacije starih klasika, prerade i nastavci više nisu retkost – oni su sada pravilo. Publika je, opet, uhvaćena između nostalgije i potrebe da vidi nešto novo, a filmovi poput Rouzovih pokušavajući da zadovolje i stare fanove i novu generaciju. Sedeti na dve stolice nije nimalo lako.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Sekretarka za kulturu Jelena Medaković smatra da bi sledeći Fest trebalo odžati u februaru, a da Bitef festival nema pravnih osnova da se održi ove godine. Istovremeno, Miloš Lolić za decembar priprema gerilski Bitef
Dve predstave su otkazane iz ovogodišnjeg plana Narodnog pozorišta, „sada je preko noći sve uništeno“ kažu reditelj Liješević i dramaturg Šili, plate su primljene na osnovu plaćenog odsustva iako ga niko od zaposlenih nije koristio...
Narodna biblioteka Srbije i vd. upravnica Narodne biblioteke Srbije Jasmina Ninkov oštro demantuju informaciju kojom je predstavljeno javnosti da je Jasmina Ninkov na čelu i Narodne biblioteke Srbije i Biblioteke grada Beograda
Neki tegovi, neki okovi kojima smo okovani pre 30, 40 godina još uvek nas stežu i šta god pokušavali da uradimo, stalno se vraćamo, kao pas koji je vezan za lanac pa u momentu kada već pomisli da je slobodan, da će moći dalje da potrči, trgne ga lanac i on shvata da je još vezan, da ne može dalje, da se od slobode nalazi još dalje nego što je bio
Posle raznih otkazivanja, zabrana i bojkota, u, nadam se, poslednjoj sezoni nedavača budžeta za kulturu, naš najstariji i najveći džez festival, beogradski, oglasio se tek pred samo održavanje, bez uobičajene institucionalne pompe ušminkanih korisnika državnog novca. Kasni start i slabije finansiranje svakako su među važnijim razlozima obuhvatne oseke 41. izdanja BJF, ali nije sve loše: manje stranih izveštača, izostanak pratećih aktivnosti (foto-izložbe, promocije izdanja...), manje šankova za donekle proređenu publiku, ali i trajanje svedeno na četiri dana, pri čemu dve od tih večeri nisu bile preopterećene ponoćnim koncertima. Vrhunaca za pamćenje kao i uvek, a i neke pouke su tu
Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Ko je od nas ikada pogledao svih 250 imena poslaničkih kandidata na listi za koju želi da glasa? Iako to nigde nije rečeno, jasno je da će studentska lista biti švedski sto. Ako je ikom bitno, moj glas imaju, sve i da mi se 249 imena ne dopadne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!