Veterani su svesni toga da je sistem pogrešan i nepravedan. Zato se poturaju gde god studentima i građanima preti opasnost od fizičkog nasilja. Kao neka vrsta obezbeđenja, kad policija koju narod plaća nema hrabrosti za to. Zarad budućnosti ove zemlje
„Otadžbina je Pravda, Uprava, Sloboda, Sigurnost i Blagodet (…) A je li pravda kad se za tu otadžbinu jedni isti krvave nekoliko ratova, dok drugi iste te ratove iskorišćuju?“ (Dragiša Vasić)
Povodom sjajnog teksta „Revolucionarni preobražaj ratnih veterana“ (portal Vreme, 11. avgust 2025), autora Ivana Milenkovića, ratni veterani u Srbiji oduševljeni su što im, i pored medijske vidljivosti kao grupe na skoro svim televizijskim kanalima, „Vreme“ opet, mislim drugi put, posvećuje zaseban članak, ne samo posle devet meseci podržavanja borbe za ispunjenje studentskih zahteva, već i posle tri decenije njihovog realnog postojanja po okončanju čak četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Pola miliona Srbije
To je ona grupa od skoro pola miliona građana Srbije koju, posle vojnih evidentičara, niko nije primećivao i koja praktično, kao takva, posle ratova nije smela ni da postoji, jer „Srbija nije ni učestvovala u ratovima“. To su oni ljudi koji su tokom 90-ih godina, kao vojni obveznici JNA i Vojske Jugoslavije, kao pripadnici rezervnog sastava, pozivani na vojne vežbe a završavali na ratištima: od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova i Metohije i granice sa Albanijom.
Oni nisu bili aktivni pripadnici ni vojnog ni policijskog aparata države, već ljudi najrazličitijih zanimanja i obrazovnih profila koji su služili vojsku, jer je tako moralo, i koji su joj posle služili u rezervnom sastavu, jer je tako moralo, bez nadoknade, i bez ličnog interesa, samo za opštu stvar. Obećavano im je da će im vreme provedeno na „vojnoj vežbi/ratu“ ući u radni staž, čak dvostruko, status borca ili „veterana“, kao što priliči u svakoj ozbiljnoj državi, beneficiran staž i štošta drugo, ali zaboravlja se da je to obećavala klasa ljudi koja je upravo nikla na beneficijama i privilegijama učesnika prethodnog rata, Drugog svetskog, isključivo u redovima revolucionarne vojske i vlasti koju je na vlast u Beogradu, i pored svih zasluga, ipak instalirao Kremlj.
Ta vlast u narednih pola veka u Srbiji, kao delu socijalističke Jugoslavije, nije imala nikakvih primedbi na totalitarno jednopartijsko društvo, štaviše, pevala mu je pesme, a kad je totalitarizam pao u Evropi, 1989, vrhovni pojam svoje borbe, radničku klasu, vlast u Srbiji zamenila je za pojam srpstva, kao dugotrajniji resurs za eksploataciju, a radničku klasu je bukvalno uništila. Kapitalisti, pre donošenja neophodnih i čvrstih zakona o promeni društveno-ekonomskog uređenja (poput zakona u Kneževini Srbiji, 1835-1838, kad je ukinut turski feudalizam a uveden domaći kapitalizam) postali su oni sami, članovi partije na vlasti i njenih službi. Čak su i partiji, za svaki slučaj, promenili ime i izmislili opozicione stranke po svom ukusu.
Pet vrednosti
Svih pet vrednosti koje je pre sto godina Dragiša Vasić u svojim „Rekonvalescentima“ definisao kao otadžbinu, „Pravda, Uprava, Sloboda, Sigurnost i Blagodet“, oni su bukvalno izvrnuli naopačke. U društvu Neslobode, bez pravde, sigurnosti i blagodeti, za pola miliona ljudi koji su ratovali braneći Jugoslaviju i Srbiju, nije bilo mesta ni u državnom šematizmu, kao pojmu, a kamoli bilo kakvih privilegija za taj ionako nepostojeći pojam.
To ne znači da se u društvu laži i naopakih vrednosti nije ponekad pojavljivao i poneki „ratni veteran“, čak i kao narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, ali on je sa pravim veteranom imao sličnosti i veze kao Karađorđev ustanik iz 1804. sa rusko-japanskim ratom 1905. godine.
Niko od veterana ratova (1991-1999) u Srbiji nije otišao u rat dobrovoljno niti učestvovao u bilo kakvoj drugoj jedinici (paravojnoj) osim regularne vojske JNA i kasnije Vojske Jugoslavije. Išao je da brani državu, Jugoslaviju (1991/1992) i Srbiju (1999), a ne naciju i nekakvo ideološko „komunističko-četničko srpstvo“. Sastav regularne vojske u Srbiji uvek je bio višenacionalan i takav je i danas nacionalni sastav ratnih veterana.
Malo ko je od ratnih veterana poverovao da je većina političkih stranaka poniklih kao gljive, bez staleške ideologije i strukture, stvarno opoziciona, i malo ko se uopšte bavio politikom na takvoj političkoj sceni. Naposletku, videli su da je stvarne opozicionare i reformiste ova vlast bukvalno ubijala, bez obzira na pobedu na izborima i funkciju koju obavljaju. I upravo takav stav ratnih veterana govori više o njihovoj političkoj inteligenciji nego o „nesnađenosti i apolitičnosti“.
A onda su se pojavili studenti
A onda su se, posle 35 godina, pojavili studenti i njihova platforma iza koje je stala ogromna većina mislećih i pravdoljubivih građana Srbije. Među prvima koji su izašli da ih zaštite svojim telima od naopake vlasti i njenih batinaša stali su i veterani. Spontano. Bez poziva. Bez bilo kakvog ličnog ili grupnog interesa, izašli su da zaštite decu i njihovu budućnost. Izašli su da zaštite budućnost ove države.
Svaki vojni rezervista sa iskustvom u ratu, ratni veteran, po definiciji zna i obučen je za sve što svaki vojnik treba da zna, i u građanskom ratu i na frontu, i zna uživo kako sve to izgleda, iz ličnog iskustva. Hrabrost je dokazao na najstrašnijim mestima.
Veterani ne traže za sebe ništa, čak ni publicitet, čak ni priznanje statusa posle toliko godina, veterani samo podržavaju studente i građane u borbi za pravedan politički sistem umesto sistema kakav je napravila aktuelna vlast. Smatraju i svesni su da je taj sistem i sve u vezi s njim pogrešno i nepravedno. Podržavaju zahteve da Srbiju treba očistiti od takvog političkog sistema, vratiti državu građanima, vratiti institucije građanima i potpuno promeniti kulturni i vrednosni obrazac prema platformi koju su ponudili studenti. Pozivaju hrabre činovnike da budu hrabriji, kao što su i sami bili hrabri vojnici.
Veterani prvi put vide političku snagu za koju su spremni da žrtvuju i svoje živote ‒ iako studenti nisu politička stranka ‒ da bi se uspostavila normalna država za sve njene građane. Za sada se ti „sredovečni, pomalo trbušasti muškarci obučeni u sivomaslinastu jednoobraznu odeću i s crvenim ili zelenim beretkama na glavi“ poturaju gde god bi studentima i građanima pretila opasnost od fizičkog nasilja. Kao neka vrsta obezbeđenja, kad za takav stav nije hrabra policija, koju narod plaća upravo za to.
Ne traže ništa za sebe lično i grupno osim da pobedi pravedna strana i da se uspostavi normalna država. Sami sipaju gorivo, jedu od novca iz svog džepa, sami plaćaju gorivo za kola u koja se naguraju po petorica ili eventualno za kombi na putu do nekog grada.
Nijedan veteran nije bio pripadnik bilo kakve paravojne formacije, već isključivo regularne vojske, i niko nije bio aktivno vojno, policijsko ili građansko lice na službi u vojsci ili policiji, već isključivo rezervisti koji su odslužili regularni vojni rok i posle toga pozivani na vežbe i u ratove, a nisu imali privilegiju da te pozive izbegnu. Zbog toga oni traže regularnu državu, a ne paradržavu kojom vladaju Nepravednici i kojoj nema mesta ni u čijoj Budućnosti.
Njima nije potreban revolucionarni preobražaj svesti, oni žele istinu i da, zajedno sa studentima i građanima, izvuku ovo društvo iz laži na koje su, možda, nekad sami naseli, ali se sami, izvesno je, nisu ni o šta lično ogrešili. Da jesu, ne bi sada bili tu gde jesu, uz građane i decu, s pogledom kojim mogu svakom da pogledaju u oči.
Veliki letnji popust na „Vreme“!Samo kliknite ovde, odaberite pretplatu i podržite redakciju u nezavisnom radu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srpski književnik, reditelj i glumac Vladimir Vulević objašnjava kako se našao u filmu Angele Šanalek „Moja žena plače“ koji se prikazuje u glavnom programu Berlinala
U svakoj oblasti društvenog života, ordenje, unapređenja i nagrade dobili su oni koji su, kao pri krštenju, okrenuli leđa oltaru, iskoračili levom nogom i tri puta pljunuli Nečastivog. U ovom slučaju, dobitnici su se odrekli svakog prava na kritiku režima, stekli neku sinekuru i zavetovali se na vernost
Od ukupno 762 upisana javna tužioca u birački spisak, glasalo je 740. Od njih, samo 6 je izjavilo prigovore zbog navodnih nepravilnosti u sprovođenju izbora
Kako su se zakonodavci širom Evrope nosili sa pitanjima definisanja psihoterapije, edukacijom psihoterapeuta i licencama? Kakvo je stanje u Nemačkoj, a kakvo u drugim evropskim zemljama? Šta Srbija iz toga može da nauči? Šta nas čeka u tom polju
U Beograd konačno stiže Brent Sadler koga na N1 i Nova TV očekuju kao glavnog cenzora. Da li su dani profesionalnog novinarstva na televizijama koje kidaju živce Vučiću odbrojani
Zašto su naprednjački nasilnički eskadroni tri puta palili cvećaru „Imela“ Jovana Nenadića. Šta im je bio cilj? I zbog čega se ovo nedelo odnosi na sve građane Srbije
Aleksandar Vučić nudi da Srbija uđe u EU i bez prava veta. Takva trgovina – geopolitički interes EU za interes režima da večno vlada – bila bi pogubna po građane Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!