
PR
Lidl ove sezone otkupio oko 5.000 tona lubenice iz Srbije
Lidl Srbija je i ovog leta ostao veran podršci domaćim proizvođačima, partnerski investirajući u kvalitet i razvoj srpskih proizvoda, naročito voća i povrća
La Almudena kraj Madrida najveće je groblje u Zapadnoj Evropi. Na njemu je pokopano oko pet miliona ljudi, približno isti broj kao što ih živi u Madridu. Ima i svoju autobusku liniju sa nekoliko stanica
“Ako voliš da šetaš po grobljima, mora da ti nešto fali. Zna se, pobogu, za šta groblja služe”, većinsko je mišljenje ljudi. Ne moraju to ni da mi kažu da bih znao da tako misle. Bilo kako bilo, ja volim tamo da zađem. Uvek se nešto nauči. Kada sam u Madridu, to radim u Nikolininom društvu, koja, za razliku od mene koji idem samo da bih razgledao, radi i ozbiljna istraživanja na temu onoga što tamo vidimo. Onaj deo istorije i ambijenta prošlih vremena koji nije zapisan u knjigama ili sačuvan u muzejima nalazi se na grobljima, uklesan u kamen, ostavljen uz nadgrobne ploče, na spomenicima i predmetima simbolično položenim u tišini, koje ostavljaju različiti ljudi iz najrazličitijih pobuda. Neka vrsta interaktivnih muzeja. Na kraju krajeva, o jednom se društvu jednako može naučiti kroz način njegovog tugovanja, kao što se to može naučiti kroz način radovanja.
Ovoga puta otišli smo da posetimo groblje La Almudena, najveće madridsko groblje koje na površini od 120 hektara predstavlja verovatno i najveće groblje u Zapadnoj Evropi. Na njemu je pokopano oko pet miliona ljudi, približno isti broj kao što danas živi u Madridu: političari, pisci, toreadori, anarhisti, fudbaleri, demokrate, zabavni pevači, fašisti, komunisti, bankari, katolici, ateisti, monarhisti… sve što je jednom savremenom društvu za funkcionisanje neophodno. Ima ovaj nekropolis i svoj autobus. Linija 110 saobraća kroz samo groblje na kome, među spomenicima i nadgrobnim pločama, staje na nekoliko stanica. Naročito vikendom, ovaj autobus pun je doteranih i zlatom okićenim madridskih bakica koje dolaze da od prašine i zaborava očiste nadgrobne ploče svojih najmilijih.
Namera nam je da obiđemo glavne tačke na groblju, a posebno nas zanima Civilno groblje i panteon posvećen Plavoj diviziji. Svesni smo da bi na tolikom prostranstvu sve više od toga bio bonus. Nebo je nestvarno plavo, onako kako samo u Madridu može da bude, posledica toga što je Madrid prestonica sa najvišom nadmorskom visinom u Evropi. Lutamo. Ni uz pomoć navigacije nije lako snaći se pošto smo kao u lavirintu u kome sve liči jedno na drugo. U električnom autu, tiho poput duha, pojavljuje se grobljanski čuvar koji nas opominje što Nikolinina keruša Žuži nije na povocu. Koristimo to što je zastao kako bismo ga pitali kako do civilnog groblja. Ljubazno i rutinski vadi papirnu mapu i objašnjava nam da moramo izaći sa katoličkog, preći ulicu i tamo ćemo naići na civilno groblje. Poklanja nam mapu, ponavlja da pas mora biti vezan i tiho, kao što se i pojavio, nestaje među spomenicima. “Civili” dele sudbinu samoubica koji su vekovima bili sahranjivani izvan groblja. Ekskomunikacija (lat. isključenje iz zajednice) nije podrazumevala isključenje nevernika iz zajednice samo za života već i nakon smrti. Vremena su se promenila i to više nije praksa, ali su tzv. “katoličko” i “civilno” groblje i dalje fizički odvojeni.
Sledimo uputstva koja smo dobili i nakon desetak minuta izlazimo sa groblja, prelazimo ulicu i ulazimo na civilno groblje. Sa samog ulaza prvo na šta mi pada pogled jeste Marksov portret na zidu prekoputa ulaza pored koga dominira ljubičasta boja, dominantna boja zastave Španske Republike. Na svega par metara od ulaza, u jednom ograđenom delu nailazimo na grob Dolores Ibaruri “La Pasionarije”. Na velikoj beloj kamenoj ploči u donjem desnom uglu jasno, crnim slovima, stoji “DOLORES IBARRURI, PASIONARIA, 1895 – 1989”. Pamtim iz medija kako je njena nadgrobna ploča više puta bila predmet već folklornog desničarskog skrnavljenja levičarskih simbola. U ograđenom delu nalazi se još jedna, mnogo manja, nadgrobna ploča pesnika Markosa Ane. Pored toga što su sahranjeni u istom ograđenom delu, skreće mi pažnju i što se njegova nadgrobna ploča ugraviranim tekstom obraća Pasionarinoj: “Hvala Dolores i neka nas tvoj primer zauvek prati”. Nije mi poznato otkud tolika postuhmna bliskot između ovo dvoje komunista. Za života ih je spajao aktivizam u KP Španije, koliko mi je poznato, bliskost sa Beogradom i Jugoslavijom, ali ne i nešto više od toga. Pasionarija je, nakon što su Jugoslavija i Sovjetski Savez popravili svoje odnose, nebrojeno puta bila u Jugoslaviji kod Tita. U Jugoslaviji je i letovala sa porodicom. Markos Ana je, s druge strane, održavao bliske odnose sa jugoslovenskim interbrigadistima. U Beogradu je bio nakon Frankove smrti 1976. kada je učestvovao na tribini “Nedelja Španije”, posvećenoj postfrankističkoj Španiji, koja je održana u Studentskom kulturnom centru. Udruženje španskih boraca pokušalo je 2016. godine da dovede tada već devedesetšestogodišnjeg Markosa Anu u Beograd na svoj godišnji skup koji se održava u oktobru. Zbog zdravlja je odbio, ali je poslao video-poruku u kojoj se obratio članovima udruženja. Narednog meseca je umro. Nije mi dobro poznat njegov opus, ali mi je utisak i emocija pesme Recite mi kako izgleda drvo ovog bivšeg zarobljenika koji je proveo više od 20 godina u Frankovim zatvorima, koju sam nekada negde pročitao, ostala urezana u pamćenju “…Svetlost brave i pesma moje ruže/ 22 godine, već zaboravljam/ dimenzije stvari/ njihov miris, aromu./ Naslućujem more,/ polja, šume./ Kažem šume,/ a zaboravio sam geometriju stabla./ Govorim da bih kazao/ da su me godine zaboravile./ Moram da prekinem/ Čujem korake čuvara”.
Na civilnom groblju sahranjena su i druga značajna imena španske istorije i politike poput Pabla Iglesijasa, osnivača Španske socijalističke radničke partije (PSOE), jedne od danas najuticajnijih španskih političkih partija, Fransiska Pi i Margalja, predsednika Vlade prve španske Republike.
Loše smo organizovali našu pešačku rutu pa se sada, da bismo došli do spomenika Plavim divizijama, moramo vratiti putem kojim smo došli. Ovaj spomenik koji se nalazi na samom ulazu u katoličko groblje, na mestu gde je pokopan španski mainstream druge polovine 20. veka, posvećen je Špancima koji su se borili i poginuli na Hitlerovoj strani od 1941. do 1943, uglavnom na Istočnom frontu. Njih oko četrdeset i sedam hiljada dobrovoljno se prijavilo kako bi pružili podršku vojsci Vermahta usled ideološke bliskosti ali i osećaja duga koji je Frankov režim ispoljavao prema Hitlerovoj Nemačkoj zbog pomoći koju je dobio tokom Španskog građanskog rata (1936–1939). Estetski tipičan spomenik frankističke Španije koji kombinuje elemente monumentalnosti, katoličanstva i nacionalnog jedinstva bio je takođe meta raznih, u ovom slučaju, ultralevičarskih i anarhističkih pokreta koji su ga u više navrata oštetili. Takođe je danas mesto okupljanja raznih poklonika fašističke prošlosti Španije koji ga posećuju na, za njih, važne datume. Privlači pažnju, urezan u spomenik, nad katoličkim krstom, profil čuvenog nemačkog šlema stahlhelm, koji su koristili i pripadnici Plave divizije. Nad spomenikom se “vijori” metalna španska zastava iz tzv. predustavnog perioda (1978), sa orlom Svetog Jovana, zvanična zastava iz vremena frankizma. Položenog cveća oko spomenika ne manjka. Učešće španskih dobrovoljaca na strani Hitlerove vojske u Sovjetskom Savezu bio je nakon Drugog svetskog rata jedan od glavnih argumenata saveznika za međunarodnu izolaciju Španije. Franko je neubedljivo argumentovao da je smisao Plavih divizija zapravo bio njegov doprinos borbi protiv komunizma, a ne pomoć Hitleru.
Ovaj nekropolis ima i svog gradonačelnika. Tu odmah, poviše, na blago uzvišenom mestu, pokopan je Enrike Tjerno Galvan bez drugih grobova u neposrednom okruženju, tako da svakome bude jasno kako nije reč o tek još jednom gradonačelniku, već o čoveku koji je nečim veoma važnim zadužio svoj rodni grad. Gradonačelnik Madrida bio je od 1979. do 1986, periodu velikog rasta postfrankističke Španije. Kao što su za nazadna vremena potrebni krivci, tako su i za napredna potrebni zaslužni građani. Kao da se istorijski procesi ne bi bez baš tih pojedinaca odigrali. Da li bi? Tako je ovaj socijalistički gradonačelnik u sećanju velikog broja Španaca ostao upamćen kao čovek zahvaljujući čijim je reformama Madrid za svega nekoliko godina postao prestonica koja je ponovo mogla da stane rame uz rame sa najznačajnijim evropskim prestonicama, status koji je tokom četiri decenije bio izgubio.
Gladni smo. Hodanje počinje da uzima danak. Pogled mi prelazi preko vrhova čempresa kojim obiluju mediteranska groblja i pada na spomenik toreadoru poznatom kao “El Jijo” (“El Yiyo”). Ovog savremenog gladijatora ovekovečenog u bronzi, kome na desnoj ruci podignutoj u vis stoji golub, usmrtio je bik 1985. na koridi u jednom madridskom kraju prepolovivši mu srce. Imao je 21 godinu.
Ne razumem nikako one koji slave smrt toreadora. Ali naročito ih ne razumem ako nakon toga pojedu pljeskavicu. S druge strane, pripadam generaciji koja je odrastala razvijajući mnogo bliže odnose sa kućnim ljubimcima nego što je to bio slučaj sa starijim generacijama. Verovatno su, nesvesno, svoju ulogu u doživljavanju životinja kao bića sličnih nama imale i holivudske produkcije uz koje smo odrastali a u kojima su životinje glavni junaci. Strani su mi, dakle, i oni koji ushićeno skaču dok matador sabljom probada iznurenu životinju kojoj već uveliko lipti krv iz usta. U ovu zabavu, koja je nekakvim čudom opstala do današnjih dana, utkan je DNK antičkih igara čiju suštinu čine borba i žrtva. Veliki su danas pritisci od strane organizacija za zaštitu prava životinja da se koride ukinu. Verovatno će pre ili kasnije u tome uspeti pošto se mlađe generacije Španaca sve manje interesuju za tauromahiju. Pljeskavice će se, međutim, i nakon toga jednako trošiti.
Lidl Srbija je i ovog leta ostao veran podršci domaćim proizvođačima, partnerski investirajući u kvalitet i razvoj srpskih proizvoda, naročito voća i povrća
Da li ideja umetnika može da ima veći značaj od njegovog rada? Naravno da može. Da li sve to možemo zvati umetnošću? Takođe – da, ako tako želimo. A da li je pozorišna predstava umetnost ili društveni čin? E, o tome nećemo misliti isto
Dela arhitekata Alvara Size i Eduarda Sota de More portreti su modernog Porta i priča o međusobnom uvažavanju i prijateljstvu
Stripski prvenac Sare Novaković britkim stilom i iskrenim jezikom obraća se mlađoj čitalačkoj publici pružajući jedinstveni uvid u toksične veze i autodestrukciju
Procene govore da u Srbiji oko 800.000 životinja živi na ulici, a najugroženije su mačke. Zato je kompanija Lidl donirala tonu hrane i grickalica za mačke udruženju za spasavanje životinja Animal Rescue Serbia (ARS)
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve