
Nova knjiga
Gojko Božović: Srpska proza je nastajala negde između epoha
Zbirka eseja Gojka Božovića „Negde između epoha“ otkriva da je srpska moderna proza unazad sedamdeset godina nastajala upravo na društvenim i epohalnim granicama
Kad biste pitali one koji su odrastali u vremenima “novog talasa”, svako bi znao da vam kaže da je Piko Stančić bio faca po nečemu. Bilo kao pouzdani bubnjar u nekoliko važnih bendova, bilo kao producent koji je nepogrešivo stilizovao zvuk naših grupa tako da dosegnu svetski nivo, bilo prosto kao faca čiji talenat se nije mogao tako lako definisati
Jer Piko Stančić je bio sve to i ponešto više.
Kao sin poznatog slikara nadrealiste Miljenka Stančića i dizajnerke Melite Abramović – imao je ozbiljan dar i za vizuelne artističke delatnosti, kojima se bavio kao autor omota i kasnije likovni umetnik. Kao lep momak, prilično svestan ulice, bio je preodređen da odigra neku važnu, pomalo opasnu filmsku ulogu, te za nju dobije nagradu – i to mu se dogodilo u ozbiljnom melodramskom delu “Ljubica” (1978, režija Krešimir Golik), gde je veliki ekran delio sa Božidarkom Frajt. Kao neko ko je umeo da promisli ono što radi – svojim savetima je uticao na mnoge grupe, čak i više nego što bi one to priznale.
Trag koji je za sobom ostavila ova neobična muzička ličnost dubok je, čak neizbrisiv. Jugoslovenska rok muzika bi ostala uskraćena za nekoliko remek-dela da se Ivan Piko Stančić nije u njoj pojavio. Posebno se istakao osamdesetih godina kao bitan akter new wave scene: u svojstvu producenta odlučujuće je pomogao da se oblikuju, ili je sam oblikovao, ključna izdanja grupa “Film” (njegov matični sastav, u kome je bio i bubnjar: Film u Kulušiću – Live, Zona sumraka, Sva čuda svijeta), “Prljavo kazalište” (debi LP, Crno–bijeli svijet, Zlatne godine), “Idoli” (mini LP), “Električni orgazam” (Les chansones populaires, Distorzija, Braćo i sestre, Letim, sanjam, dišem), “Psihomodo Pop” (Godina zmaja, Tko je ubio Mickey Mousea?), a sarađivao je i sa bendovima “Aerodrom”, “Xenia”, “Stidljive ljubičice” i drugima. Većina gorenavedenih naslova danas se smatra klasicima jugo-rok kulture, bez kojih se ona ne može ni zamisliti.
Svima njima Piko Stančić je udahnuo muzičku viziju koja im je dala identitet i omogućila da samostalno žive. Trik se sastojao u tome što je ulozi producenta pristupao kao umetnik. U obavljanju svoje misije on se prilagođavao ideji koju su muzičari imali, ulazio je u nju i pokušavao da je što jasnije artikuliše. Tako je na svim pomenutim pločama zapravo nastupao kao kustos koji nas upoznaje sa muzičarima čije su pesme kroz njegov producentski, snimateljski, a često i aranžerski rad – postajale kristalno jasne pop strukture čijoj se neprolaznoj vrednosti i danas divimo. Prepoznajući stil koji im najviše odgovara, on je kao savršeni audio-krojač do najsitnijih detalja krojio žanrovsko odelo koje leži baš tom bendu. Umeo je da prepozna hit potencijal i tamo gde ga drugi nisu videli – mnoge hitove je baš Piko učinio hitovima i zato je bio toliko cenjen saradnik.
Osim što je bio prijatelj i saveznik umetnicima, Piko Stančić je i sam bio muzičar, te se njegov bubnjarski rad nikako ne može odvojiti od producentskog rada. Tražen je bio još kao klinac, početkom sedamdesetih, te su se o njegove usluge od ranih dana otimali Drago Mlinarec (“Grupa 220”), Husein Hasanefendić (“Parni valjak”), kao i Dado Topić (“Time”). Bio je na glasu kao majstor svog instrumenta, svestan zvučne celine benda i sposoban da joj sam doprinese svojom slobodoumnošću.
U jednom davnom intervjuu Piko Stančić je izjavio da nikad nije uzimao da radi nešto za šta nije imao emocije, te da su one glavni razlog iz kog radi. Koliko god bio tražen, on na svojoj internoj slavi i istorijskom značaju nikad nije zaradio previše novca. Zaslužene nagrade i društvena priznanja došli su mnogo kasnije.
Rođen je u malenom Dalju, na granici Hrvatske i Srbije. Živeo je i radio u Zagrebu. Preminuo je povučeno, na ostrvu Braču, posle duže bolesti koja mu je oduzela sećanje. Ali svi mi koji smo slušali moderne bendove iz ovih krajeva u poslednjih pola veka ne možemo da ga zaboravimo. Ono najvažnije što je Piko Stančić uspeo da udahne našoj rok muzici bili su samosvest i samopoštovanje, a to je više nego dovoljno za jedan mali pisani spomenik.
Zbirka eseja Gojka Božovića „Negde između epoha“ otkriva da je srpska moderna proza unazad sedamdeset godina nastajala upravo na društvenim i epohalnim granicama
Ukrali su nam vojsku, ukrali su nam emociju, rekao je Aleksandar Radić komentarišući najnoviju vojnu paradu u Beogradu, i setio se dokumentarnog filma „Parada“ Dušana Makavejeva iz vremena kad je svega toga bilo
Sa dve nagrade, za Vesnu Smiljanić Rangelov i Luku Tilingera, izdavačka kuća „Službeni glasnik“ pobednik je ovogodišnjeg izbora za nagradu „Neven“
Radove tri umetnika izabrala je galerija Novembar da, kao jedina iz Srbije, predstavi ovdašnju umetnost na poznatom sajmu umetnosti ArtAtina u Grčkoj
Izdavači traže od Beogradskog sajma knjiga da promeni termin Sajma knjiga kako ne bi obuhvatao 1. novembar. Kažu da Sajam knjiga u tom terminu nije moguć
Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve