
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Mnogo je načina na koje se filozofija može upregnuti u karuce čitavog društva: filozofe je jeftino školovati, dobili bismo nova radna mesta, a društvo bi, dugoročno, osetilo lekovite učinke mišljenja. Uz to, kao disciplina koja podučava tome kako se misli, filozofija obrazuje slobodne građane s kičmom i integritetom – dva nova ministra u rekonstruisanoj vladi, za prosvetu i informisanje, filozofi po obrazovanju, izuzeci su koji potvrđuju pravilo
Ko god je sačuvao nešto razboritosti morao je osetiti kako mu se ledi krv u žilama nakon što je obelodanjen predlog Vlade da se obrazuje Radna grupa za izmene Zakona o visokom obrazovanju. Tu Radnu grupu predvodio bi novi ministar prosvete Dejan Vuk Stanković, (donedavna vedeta “Pinka”), a u njoj bi, u toj grupi, pored viđenih, beskrupuloznih esenesovskih kadrova, trebalo da sedi i rektor Vladan Đokić – dakle, kako već nedeljama ponavljaju predstavnici režima, terorista, kriminalac kojeg bi valjalo uhapsiti, idiot i strani plaćenik. Inače, rektor Đokić o toj okolnosti nije ni bio obavešten (da ne bude nesporazuma: bio je obavešten da je kriminalac i da ga valja uhapsiti, nego ga nisu obavestili da hoće da menjaju Zakon).
FILOZOFIJA, SVET I MI
Dakle, posle 13 godina zanemarivanja obrazovanja – a ta se nebriga može uporediti s pokušajem da se srpski obrazovni sistem uništi – u jeku studentske i profesorske pobune protiv režima, dosetio se taj režim da bi mogao da izmeni Zakon o visokom obrazovanju. Pomislio bi čovek – koji je poslednjih šest meseci, odnosno 13 godina, proveo na obližnjem Jupiteru – da je pritisak urodio plodom, da su se ljudi, eto, dozvali pameti i sada, posle više od decenije, kreću ispočetka. Izmenjeni bi Zakon, dakle, posle duge javne rasprave, angažovanja desetina stručnjaka – pravnika, profesora koji se bave problemom visokog obrazovanja, filozofa, sociologa, pedagoga, ekonomista – uporednog proučavanja iskustava iz drugih zemalja, pomnog preispitivanja učinaka Bolonjskog sistema, uredio oblasti koje dosadašnji nije uredio, obavezao bi državu na duplo veće izdatke za univerzitet nego do sada, insistirao na ojačavanju kadra i pooštravanju kriterijuma za izbor u zvanja, smanjio bi obaveze profesorima i oslobodio ih besmislenih birokratskih radnji, što znači – povećao vreme za naučnoistraživački rad, zapretio bi izbacivanjem sa univerziteta u slučaju falsifikovanja radova, reformisao institute vezane za univerzitet, a posebnu pažnju bi obratio humanističkim naukama, koje u poslednjih dvadesetak godina jedva preživljavaju.
Zadržaćemo se samo na poslednjoj stavci. Da li je potrebno spasavati ono što ne pokazuje dovoljno vitalnosti da samo preživi sadašnji trenutak? Dakle, čemu filozofija, klasične nauke (grčki, latinski), arheologija, etnologija, istorija umetnosti, raznorazne književnosti? Zar nije lakše to saseći, “silan” novac koji se izdvaja za te discipline utrošiti pametnije, a privatnim fakultetima i privatnim akademijama – koji su, inače, poznati po tome što neguju humanističke nauke – prepustiti da u tržišnoj utakmici reše tu stvar? Pre nego što damo nekakav odgovor vratimo se na Radnu grupu i izmene Zakona o univerzitetu.
Prethodni je pasus bio, naravno, mračna šala. Od esenesovske vlasti – kojoj su civilizacijske vrednosti nepoznat teren – ni u najluđim spekulacijama ne može se očekivati da povede brigu o univerzitetu. Naprotiv, esenesovski Zakon o visokom obrazovanju značio bi razaranje univerziteta. A sasvim je izvesno da bi se na udaru izmenjenog Zakona našle, pre svega, humanističke discipline. Utoliko bi se novi Zakon, na jednoj ravni, “pronašao” u mnjenju po kojem bi se filozofija, klasična filologija i ostale zgubidanske discipline mogle udaljiti s državnih fakulteta bez štete po društvo, a na radost budžeta (i esenesovaca).
Civilizacijsko iskustvo, kao i (neočekivane?) tendencije, pre svega u Evropi, pokazuju, međutim, nešto sasvim drugo. Zadržaćemo se, kratko, samo na filozofiji. Potpuno su zapanjujući podaci koliko zemlje poput Francuske, Nemačke ili male Slovenije ulažu u filozofske fakultete. Recimo, jedna multinacionalna firma sa sedištem u Francuskoj uputila je francuskoj Vladi predlog po kojem sugeriše dodatna ulaganja u filozofiju jer je kompanija primetila, između ostalog, da su filozofi izuzetni radnici. Taj predlog bio je propraćen i izdašnim finansijskim aranžmanom, a valja podsetiti da je francuski obrazovni sistem, kada je o filozofiji reč, najrazvijeniji na svetu. Dalje, neverovatno je koliko Mercedes izdvaja za filozofske institute u Nemačkoj (Institut za filozofiju tehnike, na primer), a Slovenija – zahvaljujući pametnoj obrazovnoj i kulturnoj politici – nema nikakve probleme sa zapošljavanjem filozofa (o tome da ima jednu od uzbudljivijih evropskih filozofskih scena da i ne govorimo).
Izmenjeni Zakon bi, recimo, mogao da uoči potrebu za filozofima u drugim oblastima: filozofija mašinstva (ne pravi samo čovek mašine, već i mašine oblikuju čoveka), filozofija medicine (zašto lekari ne bi obratili pažnju na to šta je bolest, osim što bolesti automatski leče), filozofija geografije (šta je prostor, objektivna kategorija ili subjektivni uslov čulnosti), filozofija biologije (dakle, šta je život), što bi bilo mnogo delotvornije od mrtvih etika.
Mnogo je načina na koje se najbeskorisnija od svih beskorisnih disciplina može upregnuti u karuce čitavog društva: filozofe je jeftino školovati, dobili bismo nova radna mesta, a društvo bi, dugoročno, osetilo lekovite učinke mišljenja. Uz to, kao disciplina koja podučava tome kako se misli, filozofija obrazuje slobodne građane s kičmom i integritetom – dva nova ministra u rekonstruisanoj vladi, za prosvetu i informisanje, filozofi po obrazovanju, izuzeci su koji potvrđuju pravilo.
BORBA ZA STUDENTE
Boris Pendelj, profesor na još jednom “beskorisnom” odeljenju – Odeljenju za klasične nauke – kaže da se sa sadašnjim ministrom prosvete susreo tokom poslednjeg akreditacionog ciklusa 2020. godine. “Bio sam upravnik Odeljenja za klasične nauke, a aktuelni ministar prosvete, kao filozof, bio je tada na čelu recenzentske komisije Nacionalnog akreditacionog tela za studijske programe na sva tri nivoa studija na mome odeljenju. Svi programi, uz nekolike primedbe i sugestije, bili su odobreni. Da li ćemo ‘saradnju’ nastaviti u istom smeru? U to baš nisam uveren. Više bismo voleli da svoga ministra i dalje samo (ne) gledamo na televizijama jarkih boja i uzavrele sreće.”
Već godinama je smanjeno interesovanje za upis na Odeljenje za klasične nauke Filozofskoga fakulteta. Profesor Pendelj ipak kaže da je, iako smanjeno, interesovanje postojano, te sugeriše da se pogleda kako stvari stoje ne samo na osnovnim, već i na master studijima. “Na taj nivo studija gotovo redovno dolaze studenti sa drugih odeljenja matičnog fakulteta, kao i sa teološkog, Filološkog… I za doktorske studije vlada velika zainteresovanost. Iz navedenog lako je zaključiti da stariji, zreliji studenti bolje uviđaju značaj klasičnih nauka. Odnedavno imamo i takozvani nefilološki master – Antička kultura i klasično nasleđe. Predznanje klasičnih jezika se ne traži, predmeti su zanimljivi, raznoliki, i ne bi trebalo da čudi što je broj upisanih studenata zavidan. I na taj način se borimo da ‘opstanemo na tržištu’.”
Profesor napominje da je situacija slična na gotovo svim odeljenjima Filozofskog fakulteta: “Stanje nije mnogo bolje ni na filozofiji, arheologiji, istoriji umetnosti, etnologiji. Sve te discipline važne su za očuvanje i razumevanje naše (lokalne i nacionalne) kulture i istorije – one govore i o nama, što u jednoj ozbiljnoj državi ne bi smelo da se zanemari”. Pendelj dalje objašnjava da je prevaga danas na strani ‘novih’ nauka, koje na egzaktniji način pristupaju pitanjima kojima su se nekada bavile humanističke nauke. Na Filozofskom fakultetu, u stvari, smanjeno je interesovanje za sve studijske grupe, sem psihologije, a ta činjenica delimično je posledica i povećanog interesovanja za još novije nauke (političke, organizacione…).
“Da malo ‘relaksiramo’: na primer, razumevanjem ljudske duše milenijumima se na naučnom nivou bavila filozofija, pa se i za svakodnevne self–help potrebe čitao stoički filozof Seneka, taj veliki life coach antičkog sveta”, kaže profesor Pendelj.
IZOŠTRAVANJE MISLI
No, da li se humanističke discipline smeju prepustiti tržištu? Grubo rečeno, osnovni kriterijum tržišta je zarada. Neki od fakulteta uspevaju da zarade dovoljno novca da bi bili samoodrživi, ali naravno da se arheologija, recimo, ne može meriti s pravima, medicinom ili elektrotehnikom. Da li to znači da ih treba pustiti niz vodu? Kao protivtežu, profesor Boris Pendelj navodi podatak da u Srbiji nastavu latinskog jezika u srednjim školama svake godine pohađa gotovo 40.000 đaka.
Konačno, a čemu služe klasične nauke?
“Slično pitanje postavio je Jovan Turoman kada je, pre tačno 150 godina, bio postavljen za profesora klasične filologije na istorijsko-filološkom odseku Filosofskog fakulteta Velike škole. Svoju pristupnu besedu nazvao je ‘Šta vredi izučavati klasične jezike i literaturu’”, objašnjava Pendelj , navodeći dalje da je Turoman, na jednom mestu, desetak godina ranije, napisao je da je klasična nastava imala i ima ‘protivnika kod svih naroda’. Period neposredno nakon Drugog svetskog rata obeležile su spolja nametnute personalne promene, otpuštanja, premeštanja, a potom i odlasci iz zemlje. “Lako nije bilo ni u drugoj polovini prošloga veka. Naime, klasična filologija, majka svih filologija, na Filozofskom fakultetu u Beogradu preimenovana je u klasične nauke kako ne bi, u dva maha, ispala i bila prebačena na Filološki fakultet, i time uglavnom svedena na servisiranje nastavničkog kadra, gotovo redovno onog latinskog.” Nasuprot navedenom, završava Pendelj, veoma preciznu “dijagnozu” o mestu i potrebi za učenjem klasičnih jezika u savremenom poretku znanja postavio je akademik Aleksandar Loma: “Osim čisto naučnog interesa koji se sastoji u ostvarivanju neposrednog pristupa ranim razdobljima istorije, za učenje starih jezika mogu se navesti najmanje još dva druga razloga”, napisao je akademik Loma. “Jedan je osposobljavanje da se doživi izvorna lepota klasičnih književnih dela. Drugi argument (…) glasi da učenje jezika uopšte, a posebno grčkog i latinskog, služi izoštravanju i preciziranju mišljenja učenika. (…) No, mogli bismo reći i da se radi o humanističkoj univerzaliji, jer nisu mnogo drukčiji razlozi iz kojih su stari Vavilonjani u svojim školama učili sumerski vekovima nakon što je izumro, niti oni iz kojih i danas obrazovani Indijci uče sanskrit, iako taj jezik nije u živoj govornoj upotrebi već dobrih dve i po hiljade godina.”
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Napadi na lokale, na ljude koji sede u kafanama, upadi u školska dvorišta… Sve je to deo sistemskog zastrašivanja pobunjenog društva. U zemlji u kojoj institucije ne rade u interesu građana, ostaje samo da verujemo jedni drugima i da se međusobno čuvamo
Kada smo razumeli da se situacija znatno smirila, ljudima smo, rasterećeni, rekli da mogu da idu. Izašli su iz zgrade i posle samo par minuta nastao je pravi stampedo. Utrčali su nazad na fakultet, policija ih je jurila. Veterani su bili ispred zgrade i sprečavali ulazak policije. Tada sam izašao i rekao policiji da nije pozvana, da nema potrebe da ulazi, da je situacija pod kontrolom. Sve u svemu, događaji su bili tako dramatični da je vrlo lako moglo doći do mnogo ozbiljnijih posledica
Vučić je u kampanji u kojoj proba različite poruke i pristupe jer se podrška umanjila, a njegov legitimitet je doveden u pitanje. I još gore, polako prestaje njegova kontrola ulice – što je bila sve vreme njegova osnovna prednost u odnosu na političke protivnike i pobunjene građane
Hajka protiv Vulevića krenula je početkom godine preko opskurnih državnih tabloida, a nastavio ju je Aleksandar Vučić. Pozivajući se na pisanje opskurnog lista “Tabloid” – koji javno proziva u svakoj prilici – predsednik Srbije je na televiziji “Prva” rekao da se “ne plaši ni onih generala u policiji koji su likvidirali vođe zemunskog kriminalnog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, a koji se ‘tajno sastaju’ sa Draganom Bjelogrlićem”. Kakvi su to bili tajni sastanci kada se zna da su Bjelogrlić i Vulević venčani kumovi
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve