Peta gimnazija se umiriti ne može

Vučić je zgrožen zbog „terora koji đaci Pete beogradske gimnazije u Beogradu sprovode nad vršiocem dužnosti direktora te škole Dankom Nešović“. Za njega je to jedno od „najjezivijih svedočanstava srpske današnjice.“

Au, čovječe – gimnazijalci, pa još teroristi. Kakav li su zločinački akt izveli? Pa, izviždali v.d. direktoricu. Zašto je do toga došlo, Vučić ne pita. Još manje zbog čega su učenici i ogromna većina profesora revoltirani postavljanjem i ponašanjem Nešković

Da se i ateisti prekrste

Dostojna najrigidnijih naprednjačkih povjerenika, v.d. direktorica sigurno puca od ponosa. Njenim slučajem bavi se predsjednik države – lično. Istina, nenadležan je, uz nju i njega samo su tri člana nastavničkog kolegija Pete gimnazije, ali nema veze. Jer Vučić kliče – „pristojna Srbija će pobediti!“

Opa, već neko vrijeme nije potezao ovu frazu. Što ona znači, po svoj prilici najbliže je formulirao mitropolit kruševački, David. Za njega su pobunjeni studenti – „srpske ustaše“. Kada ovako nešto odvali crkveni velikodostojnik, najtvrđem ljevičaru i ateisti dođe da se prekrsti.

Dakle, studenti se spremaju na genocid nad vlastitim narodom poput ustaškog od 1941. do1945. A mitropolit David je stup tradicije, vjere, patriotizma i „pristojne Srbije“. Zato mu se i živo fućka što je svojom krajnje prostačkom i bijednom izjavom nepojmljivo uvrijedio cjelokupni srpski narod, a posebno one koji su stradali u ustaškom genocidu i teroru.

No, za razliku od đaka Pete gimnazije, Vučić se još nije oglasio o izjavi mitropolita Davida. Valjda mu tu ništa nije jezivo.

Mir, brate, mir

U Vučićevu „pristojnu Srbiju“ spadaju i poricanje genocida u Srebrenici, zaogrtanje zastavom u Ujedinjenim nacijama, Svesrpski sabor, Deklaracija o srpskom jedinstvu i drugo prazno srbovanje. Također, tu su i svađalačke poruke „onima“ u Sarajevu, Zagrebu, Prištini i, sa vremena na vrijeme, međunarodnoj zajednici. Sve to skupa bilo je dobro za rejting, a Srbima van Srbije kako bude.

Položaj srpske zajednice na Kosovu i presuda Miloradu Dodiku u Bosni i Hercegovini pokazali su domet takve politike. Na zajedničkom obraćanju u Banjaluci, Vučiću i predsjednik Republike Srpske falilo je samo da u duetu zapjevaju „Mir, brate, mir“. Naime, pošto su sve isprobali, konačno im je pred očima puklo rješenje – dijalog. Kako li ga se samo ranije ne sjetiše?

Poput naprednjačkih glavara, Vučić i Dodik drže jedan drugog za grlo. Ako zalegne za kolegu iz RS, Vučić od potencijalnog rješenja regionalnih problema postaje njihov dio. Ukoliko pusti Dodika niz vodu, ona će odnijeti i njegovu ambiciju o neprikosnovenom lideru „srpskog sveta.“

Na kraju su obojica velikih Srba, suverenista i div-patriota „jačih od sudbine“ spala na milost stranaca. Gledajući iz tog ugla, nije ni čudno što se Vučić bavi Petom beogradskom gimnazijom. A ni nju umiriti ne može.