„Ne postoji konkurs, poput ovog FCS-a, gde se u komisije pozivaju književnici, pozorišni autori, distributeri, glumci, umesto eksperata iz kinematografije. To vam je kao da za fudbalskog selektora angažujete ljubitelje fudbala“, kaže poznati reditelj, jedan od 55 u čijem sufinansiranju država ove godine neće učestvovati
Dragojević je, naime, među 55 odbijenih na pomenutom konkursu, pored Zdravka Šotre, Srdana Golubovića, Ivana Ikića, Radoša Bajića, dakle među autorima čiji se filmovi već poslovično odbijaju na konkursima FCS-a.
„Pre svega, čestitam kolegama koji su dobili na ovom konkursu. Pod dva, kada konkurišete, prihvatili ste okolnosti koje postavlja Filmski centar. I tu je nesportski žaliti se na bilo šta“, kaže Srđan Dragojević.
Stručnost i ukus
Najnoviji konkurs je povod da se podsetimo ranijih odluka komisija FCS-a.
„U svetlu toga da postoji 40 izabranih projekata od raznih komisija koji stoje jer ne uspevaju da dobiju na fondovima regiona i Evrope, očigledno je
da komisije FCS-a nemaju ideju koji filmovi imaju univerzalne vrednosti i potencijal. Tu je već pitanje i stručnosti i ukusa ljudi koji se selektuju za komisije. U komisijama najmanje je reditelja i scenarista, dok preovlađuju ljudi iz profesija koje ne umeju nužno da pročitaju scenario i procene vrednost budućeg projekta“, kaže Dragojević.
Objašnjava da „ne postoji konkurs, poput ovog našeg, gde se u komisije pozivaju književnici, pozorišni autori, distributeri, glumci, umesto eksperata iz kinematografije. To vam je kao da za fudbalskog selektora vi angažujete odbojkaške trenere, novinare, ljubitelje fudbala. Nas, eksperte u našem poslu niko ne zove da budemo selektori Ninove nagrade i Sterijinog pozorja. Izbor članova komisije Filmskog centra svedoče o tome da su u njima najčešći ’ginekolozi koji ne znaju posao ali – vole da pogledaju“.
„Major i Helena“
Dragojević kaže da se zbog toga i ne treba čuditi zašto „naši filmovi ne ulaze u programe A festivala – komisije Filmskog centra to brižljivo, godinama, osujećuju.“
„Ovde se radi o jednom provincijalnom ukusu, nedostatku širine i jednostavno, o manjkavosti obrazovanja. Moguće, i o bazičnoj zlobi koja eliminiše sve što bi moglo da se nađe u Kanu, Berlinu i Veneciji. Videli ste obrazloženje projekta Major i Helena sa kojim sam konkurisao. Imam deset kompanija u Evropi koje bi želele da sarađuju na toj, izuzetno važnoj i zanimljivoj priči, uključujući i Wild Bunch, poznatu francusku kompaniju. Samim tim, taj projekat je suviše ozbiljan – kako bilo koji mediokritet ima herca da ga izabere? To u Srbiji, jednostavno, ne biva.“
Major i Helena je istinita priča, piše u obrazloženju komisije, koja nas vodi kroz turbulentne decenije od Titove smrti do ubistva premijera Zorana Đinđića, prateći životni put penzionisanog majora Vojske Srbije Helene Vuković, oca četvoro dece, i jedinog visokog oficira bilo koje vojske u svetu koji je promenio pol. Komisija je puna hvale za Dragojevićev projekat, podsećaju da je on uvažavan i daleko van naših granica, ali ga ipak odbijaju „zbog ograničenih budžetskih sredstava i produkcione obimnosti filma“.
Srđan Dragojević podseća da su i on i „Srdan Golubović ovom veku došli najdalje što se tiče festivalskog uspeha naših filmova. Sa tim smo stekli jednu stigmu nepodobnih, potencijalno suviše uspešnih. Kako da dozvole nama da uspemo ponovo – kako će se onda osećati ovi manje uspešni i talentovani? U Srbiji, sve što štrči, mora se saseći, preventivno.“
Nivo vlasnika pečenjare
Opet, po ko zna koji put, javno ponavlja da „ništa ne pomaže apel svih naših autorskih asocijacija da one predlažu eksperte za ove komisije. Nas ima 560 autorki i autora, tu su svi koji nešto znače u kinematografiji. Ali, Filmski centar će, ipak, izabrati nekog glumca iz Crne Gore da odlučuje o tome ko će prestavljati srpski film. Dva distributera u komisiji od pet članova? Oni znaju šta je scenario? To je već, oprostite, Monti Pajton. To je već nivo vlasnika pečenjare za direktora EPS-a, seksualne radnice za prosvetnu inspektorku. A tome mora doći kraj ako želimo da naša kinematografija ostvaruje zasluženi uspeh, prema broju talentovanih autorki i autora po čemu smo u prednosti u regionu.“
Ali, kaže, treba uvek izvući i neko dobro iz svega.
„Ja sam u ime autora koje predstavlja UFUS AFA zaštita i nudio Filmskom centru okrugli sto gde bi se otvoreno diskutovali problemi naše kinematografije. Bez bežanja od tema kao što su poništeni konkurs Filmskog centra za eminentne reditelje, koji je poništen jer je Vučić zahtevao od Jelene Trivan (tadašnje direktorke FCS) da kazni Gorana Markovića i ne dozvoli mu snimanje filma o Radovanu Karadžiću. Vidite, imate komisiju u kojoj su zaista eksperti, Miloš Pavlović, dekan FDU koji je onako zablistao na RTS.u pre neko veće, pa dekan Novosadske akademije, ali Upravni odbor FCS-a može da poništi takav izbor po nalogu tiranina sa vrha.“
Šta studenti da očekuju
Dragojević podseća da su tada među dobitnicima bili i Želimir Žilnik i on. Žalili smo se sudu, apsolutno se ništa nije pomerilo dve godine – neka ovo bude i opomena studentima vezano za ’dirigovanu brzinu pravosuđa’. Slučaj traje godinama, a sudije valjda imaju instrukcije da autori pomru od starosti pre no što nađu pravdu.“
„Paradigmatična je čitava ova stvar – i studenti mogu da očekuju, na osnovu ovog primera da će napadači nad njima, možda, ako imaju više sreće sa pravosuđem od nas, napadači biti pred sudom za tri godine.“
Iz filma „Lepa sela lepo gore“
Međutim, sve ovo, kaže, „otvara brojna zanimljiva pitanja, a demokratski dijalog o njima može da pomogne našoj kinematografiji. Recimo, zašto Filmski centar nije fond a ne – vladina agencija? Da je fond, upliv politike ne bi ni bio tema. Ne bi se dogodilo da se Filmskom centru nametne besmislen konkurs za ’nacionalne teme’. Jer, šta su, dođavola, nacionalne teme? Lepa sela lepo gore nikada ne bi bila izabrana na takvom konkursu. Ako neko želi da ulazi u zonu patriotskog kiča neka to rade Vlada i Ministarstvo kulture a ne da se novac određen za kinematografiju baca na neki filmski Expo“.
Poziv Ivanu Karlu
Kaže da u izradi Statuta filmskog centra nikada nisu ni učestvovala strukovna udruženja, i opet se vraća na problem izbora članova komisije.
„Po tom statutu za svaki konkurs morate tražiti pet članova komisije i onda zvati ljude za koje niko u našoj profesiji nikada nije čuo? Umesto da odredite jednog dokazanog autora, kao što je Srđan Karanović koji ne želi više da se bavi snimanjem filma ali koji je naše nacionalno blago u pravom smislu reči, da odlučuje, recimo, sam, dve godine o scenarijima na konkursu. To radi Danska i zbog toga je usledio bum njihove kinematografije. Mislim da smo kao društvo na jednoj prekretnici i svi mi, autorke i autori smatramo da sistem mora da počne da funkcioniše.“
„Ovo što sam naveo je samo nekolicina od brojnih ideja koje naša strukovna udruženja imaju. Zato i stoji naš poziv na dijalog ali suštinski, ne formalan i iznuđen. Mislim da je Ivan Karl (aktuelni direktor FCS-a) osoba koja sve ovo razume i neko ko bi se uključio i dao podršku ovakvoj diskusiji i nalaženju rešenja za dobrobit struke.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Upozorenjem nadležnima da zidanje podzemne garaže na Svetosavskom platou ugrožava pet miliona bibliotečke građe, zaposleni u Narodnoj biblioteci Srbije obeležili su 193.rođendan ove jedinstvene ustanove u državi
Najnoviji konkurs Ministarstva kulture za otkup knjiga obuhvata izdanja koja su objavljena prošle i ove godine, iako budžet za tu namenu nije udvostručen. Takođe, smeju da konkurišu samo knjige na ćirilici
"Vreme" saznaje da, kao i Fest, i ovogodišnji Martovski festival neće moći da se održi u zakazanom terminu. Razlog je isti: Skupština grada nije obavila svoj deo posla
Učestvovati na Pesmi za Evroviziju i javno, na nacionalnom programu, pokazati svoj stav kao znak protesta, rizikovati da će tvoja pesma zbog toga dobiti manje glasova, kao i da ćeš sutra snositi posledice na poslu, možda je čak i jači gest nego odustati
“Veliki Danilo Kiš jednom je prigodom napisao kako ne želi živjeti u miru sa čitavim svijetom, već sa samim sobom, a to je negdje okvirno i moja deviza, s tim da bih ja još samo nadodao kako bi se vjerojatno već odavno predao da imam kome. Shodno tomu, da li će crkveni mehanizam na ovim prostorima postati nešto više od križarskog pohoda na slobodu duha, te da li će političke strukture ovdje biti ikad više nešto drugo od, načelno, kriminalnih, mene ne opterećuje odviše, ali sam siguran da doprinositi njihovu porazu, svaki dan u svakom pogledu, i te kako ima smisla – mišlju i djelima”
Zašto su đački zvižduci najjezivije svedočanstvo, a nazivanje studenata „srpskim ustašama“ – nisu. I zbog čega Vučić i Diodik posle „Jači smo od sudbine“ u duetu pevaju „Mir, brate, mir“ uzdajući se milost stranaca
„Češljanje“ nevladinih organizacija je obračun sa kritičarima režima. Da nije, tužilac bi prvo pokucao na vrata Ane Brnabić koja je bila udarna igla USAID-a. Ovi koje „češljaju“ su za Anu treća liga
Mlad i pametan svet pokuljao je na ulice i sa sobom poneo duhovitost. Humor je važan za oslobađanje od straha, ali ne samo to – on je supstancijalno politički
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!