Ako postoji neki razlog zahvaljujući kome molbe deluju, to mora biti prvenstveno otvorenost. Više nego većina drugih vrsta izraza, molba ostavlja utisak ličnog kontakta i kao da uspostavlja odnos dublji od čisto profesionalnog. Pošto ih većina ljudi izbegava, molbe deluju kao trenutak kontakta s unutrašnjim svetom druge osobe, s njenim tankoćutnijim i tajnovitijim aspektima, a na to većina ljudi reaguje pažnjom, brigom, saosećajnošću
...Aleksandar Dimitrijević
Nije teško izneti nepobitne naučne argumente za to da ne možemo sami, da su nam podrška, podučavanje ili poistovećenje neophodni za opstanak i razvoj. Sve može postati komplikovano kad ovo teorijsko znanje treba da primenimo u svojim svakodnevnim emocionalnim i socijalnim životima.
Priznanje da ne možemo sve sami, da su nam drugi neophodni i da ponekad moramo da molimo za pomoć može biti preveliki izazov za nečiji pristup osećanjima. Mnogi ljudi su vaspitani ili su sami sebe pokušavali da očeliče tako da nikad ne pokažu ranjivost (ili, najstrašnije od svega, zaplaču pred drugima), da sve mogu sami i da je molba isto što i gubitak dostojanstva. Zato nečija prenaglašena samostalnost, posebno u detinjstvu i mladosti, kada za tako nešto ne možemo biti spremni, najverovatnije predstavlja odbrambenu formaciju pred ranjivošću. Sve je ovo velika šteta pošto bez spremnosti na rizik ranjivosti teško može doći do istinskog susreta i sa umetničkim delom a kamoli sa drugom osobom.
Sličan slučaj može biti i s ljudima previše ponosnim da bi zamolili za pomoć ili uslugu (nema nikakvih problema sa samim ponosom sve dok ga nema previše). Koliko god im moglo prijati da primaju i ispunjavaju molbe drugih ljudi, oni će radije prećutati da im nešto treba i živeti bez toga, koliko god da je potreba intenzivna ili će molbu pretvoriti u zahtev, naređenje ili ucenu – bilo šta što ostavlja utisak moći i kontrole.
Samo deo moći molbe leži u njenoj potencijalnoj višeznačnosti; ona zvuči kao izraz pristojnosti, pa je koristimo da “pokrije” različite druge poruke. Jer, da se ne zavaravamo, molba može zapravo da bude izraz ironije, pretnje (da li se još neko seća “… detence, molim ti se…”?), zavođenja, ubeđivanja, zabrane, pretnje… To je jedan od razloga zašto i rutinsko “molim Vas” mora pažljivo da se analizira u zavisnosti od konteksta i tona.
Kad je molba samo i jedino molba, ona može biti vrlo efikasno sredstvo saradnje. Skoro svi bolje primamo molbu nego naređenje – to jest, ne potrošimo radni dan na ventiliranje besa koji nismo smeli da otvoreno ispoljimo. Molba može da nam da osećaj da je zadatak posebno važan i da na njega obratimo posebnu pažnju. Može i da učini da poverujemo kako smo šefu ili saradniku posebno bliski ili u nas ima posebno visoko poverenje ili smo pouzdaniji od ostalih članova tima, pa ćemo se dodatno potruditi. Konačno, zbog molbe možemo steći utisak da je druga osoba osetljiva ili lično zainteresovana, da osetimo veću bliskost s njom i radimo posebno motivisano ne bismo li tako izrazili brigu i podršku.
Važno je, međutim, i to da molbe funkcionišu u hijerarhijski organizovanim odnosima samo pod uslovom da ne sme biti doživljena kao znak slabosti. Onaj kome je molba upućena mora osećati da će dalje ponašanje voditi svojim logičnim posledicama (nekim oblicima nagrade ili kazne), jedino možda u intenzivnijem obliku. Ali, ako, na primer, dete oseti da iza roditeljskih molbi ne stoji spremnost da budu dosledno primenjene vaspitne mere, čitav proces brzo gubi svaki smisao i molbe postaju uzaludne i beskorisne.
Ako postoji neki razlog zahvaljujući kome molbe deluju, to mora biti prvenstveno otvorenost. Više nego većina drugih vrsta izraza, molba ostavlja utisak ličnog kontakta i kao da uspostavlja odnos dublji od čisto profesionalnog. Pošto ih većina ljudi izbegava, molbe deluju kao trenutak kontakta s unutrašnjim svetom druge osobe, s njenim tankoćutnijim i tajnovitijim aspektima, a na to većina ljudi reaguje pažnjom, brigom, saosećajnošću.
Za većinu ljudi ovo je kao jak podsticaj. Posao, na primer, sad više nije samo bezlični izvor zadataka i obaveza, već me dodir nečije unutrašnje motivacije pokreće na to da pružim više, da se potrudim da ne razočaram, koncentracija mi je oštrija, rutina može nestati. A ako me za specifičnu pomoć mole roditelji ili učitelji, to čak mogu doživeti kao momenat inicijacije u svet odraslih.
Drugi mogući razlog zašto molba deluje jeste to što donosi osećaj posebnosti. Sad kad sam izdvojen iz grupe, bilo radne ili prijateljske, tim posebnim poverenjem, moraću da odgovorim posebnom odgovornošću. Ili: ako poverujem da neko sa mnom komunicira naročito pažljivo, ne mogu na to da uzvratim šljampavo obavljenim poslom, prenebregavanjem nečijeg senzibiliteta ili nepromišljenim odavanjem tajne.
Poseban problem predstavljaju neispunjive molbe. Mala deca mogu biti istinski očajna što se njihove maštarije ne mogu ostvariti ni uz pomoć odraslih, a neki problemi nisu rešivi i neke bolesti nisu izlečive uprkos svoj dobroj volji kojom odrasle osobe mogu biti okružene. Ovo može dovesti do tuge ili čak očaja na obema stranama, a onoga kome molba nije uslišena i do gneva, sumnjičavosti ili potpunog gubitka poverenja u ljude.
Postoje, međutim, i neke molbe koje je bolje ne ispuniti. To se može odnositi i na njihov kvalitet i na kvantitet. Ako nekome ispunimo baš svaku molbu, to može da vodi jedino razmaženosti i očekivanju da će u svim budućim odnosima sve “padati s neba”. Razvoj zahteva izvesnu dozu frustracije i postavljanja granica da bi mogla biti izgrađena samostalnost, pa stara psihoanalitička formula “Rado bih Vam pomogao da ne znam da Vi sve to možete sami” može biti od koristi u komunikaciji s decom, ali i ponekom odraslom osobom i to ne samo pacijentima.
Najdosadnije i najupornije su molbe koje pišemo bezlično, institucijama, odnosno nepoznatim osobama koje se u njih nikad neće udubiti. “Molim gornji naslov da mi odobri…” trebalo je da nas nasmeje u televizijskom programu socijalističke nam države. Ali sve, nažalost, može da naraste i do onog stepena otuđenja koji je proročki najavio izrazito marljivi službenik nekog osiguravajućeg društva Franc Kafka, i do očaja usled toga što ono što vas tišti ni do koga ne dopire, a sve su institucije izmišljene samo zato da bi vama imao ko da pomogne, posebno one iz domena zdravstva i socijalne zaštite. Sistem je, naravno, izrazito vešto smišljen, pa vi ne možete ni da pogodite kod koga je vaša molba završila, na koga da budete besni, kome da se žalite, pa lako završite s užasnim osećanjem bespomoćnosti.
Slična je priča i sa peticijama. Skoro svako od nas ih je potpisao bezbroj i verovatno nijedna nikad ništa nije promenila. Sama reč na latinskom ne znači ništa više nego “molba”, samo što je ona sada uredno napisana i mnogo nas je podrži svojim potpisima (elektronskim, poslednjih godina). Nevolja je u tome što sama potreba za peticijama pokazuje da sistem ne funkcioniše ili jedva čeka da napravi poslednjih par koraka ka diktaturi, pa najverovatnije neće obratiti pažnju ni na molbu s više potpisa. Ovo je verovatno najtačnije ako su u pitanje peticije vezane za zaštitu ljudskih prava, jer gde je to ugroženo obično milosti i nedoumica nema.
Nekada bi molbe bile neophodne, ali nema načina da budu izražene. Bebe bi stalno morale da mole, jedino što ne umeju svoju muku da pretoče u reči. Kao što one mogu samo da plaču, kućni ljubimci i druge životinje cvile ne bi li nam pokazali da im treba naša pomoć, a nama je neophodna ne samo velikodušnost, već i posebne veštine da bismo mogli da razaberemo šta se konkretno “molbom” traži da hitno učinimo.
Suprotna je situacija sa bogovima. Nema verovatno nijedne zajednice na planeti u kojoj ne postoji neki oblik molitve, grupnog ili individualnog pokušaja da se nađe uteha ili smirenje, umilostive bogovi ili nastavi dijalog sa preminulima. Da li ovo ima smisao koji prevazilazi nivo psihološkog, to jeste da li neko te molitve čuje i njima se bavi, zavisi od toga u šta verujete i teško da je iko ikoga ubedio da promeni stav (čak i kad računate čitaoce Prima Levija).
Posebno je neobična surevnjivost osoba koje se usrdno mole. Zbunjujuće je često uverenje da se samo mi molimo “pravilno” a svi ostali nepropisno, pa, samim tim, s naše tačke gledišta, uzalud. Ponegde su uvedene zabrane na molitvu s ljudima koji se mole drugačije, potcrtane detaljno razvijenim ritualima, kao da bogovi obraćaju pažnju na to kako ko prekršta prste, da li kleči, ka kojoj se strani sveta okreće.
Konačno, ostaje i zagonetka zašto pripadnici takozvanih religija otkrovenja mole svoje bogove za neku konkretnu pomoć. Ideja božjeg promisla (da, imenica je muškog rada i ne može se odnositi na ljude, uprkos sve češćoj upotrebi, poput “nešto promišljam”… ili “… njihova promišljanja …”) znači da, recimo, hrišćani veruju da je njihov Bog ne samo sve stvorio i pokrenuo, već i da je pre trenutka alfa znao kako će se odvijati svaki detalj svakog zapleta sve do trenutka omega (kako važe pesnik, “Već sve je prebrojano u celom”). Moliti ga, dakle, za ozdravljenje, pobedu u bici ili uspeh na ispitu ne samo da je potpuno bespredmetno, pošto je to sve odlučeno još pre početka vremena, već i u suprotnosti sa delovima najosnovnije molitve (“… neka bude volja Tvoja…”).
Molbe dotiču unutrašnje glasove i mogu da ih menjaju. Ipak, dejstvo im je, nažalost, ograničeno, pa ne trebalo gajiti preveliki optimizam da će one fundamentalno promeniti odnose u koje akteri nisu ušli s dovoljno blagosti. Svako od nas treba da uradi ono sto može – da skupi hrabrosti za rizik usrdne molbe i da otvori srce za nesebičnost prema onima koji na nas pokušavaju da se oslone.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!