img
Loader
Beograd, 37°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

In memoriam: Sinéad O’Connor (1966–2023)

Ništa nije moglo da se uporedi s njom

16. avgust 2023, 21:44 Dragan Ambrozić
foto: ap
Na dodeli Gremi nagrada 1989.
Copied

Spot za pesmu “Nothing Compares 2 U”, u kome na kraju Sinéad O’Connor plače netremice gledajući u kameru, jedan je od najpoznatijih spotova u pop muzici svih vremena. Kadar je skoro celim trajanjem snimka fiksiran na lice mlade devojke niz koje polako kreću da liju suze dok peva o izgubljenoj ljubavi. Kasnije smo saznali da su suze bile stvarne. Kao što je i sve ostalo u antikarijeri Sinéad Marie Bernadette O’Connor bilo stvarno

Za revolucionare u oblasti pop muzike nema milosti. Nije to rokenrol, koga uvek prave neposlušni i to im se toleriše. U pop muzici se igra po strogim, pisanim i nepisanim pravilima. Ako ih ne slediš – onda zaista ne postojiš.

Sinéad nije znala da sledi druga pravila osim onih koja je srce diktiralo. U cirkusu pop kulture, njen jedini problem bio je što nije pristajala ni na kakva nametnuta ograničenja i po tom je ona autentičan rokenrol heroj. U alternativnim krugovima uvek je imala respekt zbog beskompromisnosti kojom je branila svoje stavove, a i mainstream publika je uvažavala njen veliki talenat, koliko god bio rasut po neujednačenoj diskografiji, sastavljenoj od desetak značajnih i manje značajnih albuma, objavljenih između 1987. i 2014, često dosežući milionske tiraže. Ipak, izopštena je iz javnosti i “kanselovana” više nego iko u skorašnjoj istoriji popularne kulture, zbog svojih stalnih medijskih konfrontacija sa svetom društvene mimikrije kojim smo večno okruženi.

Ona je neumorno govorila neprijatne istine, što se mnogima nije dopadalo da čuju, posebno kad ih izgovora neka muzička ličnost od formata – jer, “šta se ona meša” – bile su to njene reakcije i komentari na činjenicu da je katolička crkva širom sveta počinila gnusne zločine prema nezbrinutoj deci, da su žene surovo iskorišćavane u industriji zabave, te da su hrišćani i belci većinom skloni rasizmu prema narodima druge boje kože i veroispovesti. Uvredljivo? Ali, da li je neistinito?

Naravno, kad je žena otpadnik, teško će se naći bilo ko da je romantizuje, a svakako ne na isti način na koji su romantizovani otpadnici muškarci. Oni se slave kao deo mitologije, jer su hrabro išli protiv uvreženih shvatanja, izloženi nerazumevanju okoline – a ženama ostaje samo nerazumevanje okoline, ženama se hrabrost ne računa kao poen… Njihovo mesto u mitologiji do sad nije postojalo, no i to se menja. Ceo svet je primetio kad je preminula Sinéad O’Connor, pop zvezda koja nije imala veliki hit već tri decenije, ali je imala hrabrosti više nego muškarci, pa i da odustane od karijere koja bi je kompromitovala kao ličnost.

Svaka žena koja je uspela nešto u poslovnom životu, uspela je to da učini tek kad je prihvatila muška pravila igre. Patrijarhat, pritom, nije samo set društvenih vrednosti i zakona koji se moraju slediti, nego i ekonomski sistem zasnovan na eksploataciji žene kao resursa. Nigde to nije očiglednije nego na estradi, i posebno u muzičkom biznisu.

Sinéad je taj deo instinktivno prozrela. I negirala. Posvetila se razobličavanju svega onog što je prikrivalo tu jednostavnu istinu. Borba joj je bila nametnuta i morala je da je vodi da bi opstala kao osoba kakva jeste, trideset godina. To je podrazumevalo da se posveti muzici kao muzici, a ne velikoj pop karijeri koja joj se nudila i za koju je nedvosmisleno imala talenta (što mnogi muškarci nisu mogli da shvate – zašto odbiti veliku lovu?). Njeno javno traženje sebe bilo je deo te borbe – kroz razna imena koja je sebi davala i razne religije kojima je pripadala, ona nikom nije htela da prepusti pravo da joj određuje put (što mnogi muškarci nisu mogli da shvate – zašto se ne skrasi na jednom mestu konačno?). Najzad, kroz česte promene mišljenja i demantovanje sebe, uzimala je slobodu da ne bude rob bilo kakvoj predvidljivosti (što mnogi muškarci tek nisu mogli da shvate – nestabilna je, šta očekivati od nje?).

Istorijska istina je sledeća: Sinéad je bila fantastična pevačica. Možda i najbolja u svojoj generaciji. Imala je autorsku moć skrivenu u vokalu, koji je pesmama davao natprirodni kvalitet.

“Protestni sam pevač”, govorila je za sebe.

U toj rečenici je skrivena tačna definicija njenog mesta u muzici.

ŽIVOT BEZ PREDAJE

foto: ap
…

Sinéad O’Connor sahranjena je prošle nedelje u Breju, Irska, uz povorku od nekoliko hiljada ljudi, uključujući predsednika i neke od najuglednijih muzičara njene zemlje, konačno prihvaćena kao Jovanka Orleanka masovne kulture. Sa njom je sahranjeno sećanje na pop muziku osamdesetih, kad joj je dat moderan oblik, inovacija još uvek bila moguća i potrebna, a reč umetnika imala moć da utiče na društvena shvatanja. U to vreme još je bilo neke nade, čak i u kulturnom mejnstrimu.

U Breju se sećaju kako je bez mnogo pompe pomagala beskućnicima, ovisnicima, bolesnima, svakom kome je bila potrebna pomoć. Nije očekivala ništa zauzvrat, a obavljala je anđeoski posao. Jer anđeoski je kad radiš nešto iz srca i samo zato.

Pošto je postupala anđeoski, pripadala je istovremeno svim religijama, dosledno svojoj nedoslednosti. Bila je zauvek katolik po vaspitanju, a pocepala je papinu sliku pred TV kamerama; tražeći svoj mir otkrila je bliskost sa rastafarijancima, ali nije im nikad pristupila; na kraju je utehu našla kao muslimanka. U toku života tri puta je menjala čak i ime, jer joj nijedno nije sasvim odgovaralo (Magda Davitt, Shuhada’ Sadaqat). Sve je, dakle, uradila da ne bude strpana ni u jednu egzistencijalnu kategoriju – očigledno joj se svaka činila kao zatvor.

Često su mi kao organizatoru koncerata govorili za nekog umetnika da je “lud” i da ne znaju kako ću izaći na kraj sa njim. Skoro uvek bi se ispostavilo da baš sa tako obeleženim – nisam imao nikakvih problema. Uglavnom se radilo o preosetljivim ljudima izloženim pritisku javnog nastupa, kojima je samo bilo potrebno da ih neko sasluša, i onda bi to vraćali svetu najbolje što su umeli – sa scene.

Slutim da je takva priča bila i sa Sinéad. Nju samo niko nije saslušao.

Njema pesma posvećena Peteru Gabrielu, bivšoj ljubavi, zove se “Thank You for Hearing Me”.

Ako je Sinéad i bila pomalo luda, to je zato što u njeno vreme nije bilo moguće biti žena kakva jesi i ostati sasvim normalna. U njenom ličnom slučaju, tragično detinjstvo i tinejdžerske godine obeležili su je dovoljno da se nikad ne oporavi do kraja, te je njena ličnost zauvek nosila frakturu. Nikad sasvim sigurna u sebe, jer ju je majka zlostavljala, a otac rano otišao, te je ljubav bila samo slučajni posetilac u njenom bivstvovanju, Sinéad je živela životom koji je sve vreme govorio “upomoć!” – znajući da pomoći ne može biti.

U to spadaju i njena četiri braka i još nekoliko veza, sve odreda sa javnim ličnostima. Takođe i četvoro rođene dece. Ona očigledno nikad nije odustajala od zaljubljivanja, kroz sve životne promene. Uprkos javnom maltretmanu koji ju je pratio sve vreme, Sinéad je verovala da ljubavi mora negde biti, i to je čini jednom od najromantičnijih ličnosti u istoriji popularne muzike. Zato nam se srce toliko i steže na pomisao da je umrla. Zato svi mislimo da smo je možda i mi izdali.

Svi su izgledi da je samoubistvo njenog sedamnaestogodišnjeg sina Shanea, januara 2022, konačno otvorilo mrak ponora pred ovom napaćenom dušom. Nikad nećemo saznati.

Imao sam priliku da gledam njen nastup u beogradskom Sava centru 2009. Bio je nedorečen. Ali je takođe bio sirov i stvaran, ni za trunku isfabrikovan, kao što pop koncerti često umeju da budu. Sinéad O’Connor je bila to što jeste.

U stvari, Sinéad se sve vreme borila samo za sebe i svoju priliku da bude ono što jeste, što je najveća borba svih vremena. U njoj smo uvek sami, kao što je i ona uvek bila sama. Sama je bila i u stanu kad je umrla.

I to je nekako prirodno, jer i tako niko nije mogao da se poredi s njom.

Tagovi:

Muzika Sinéad O’Connor Nothing Compares 2 U šined okonor sinaed O’Connor irska pevačica pop Thank You for Hearing Me Peter Gabriel
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Analiza

27.jul 2026. Sonja Ćirić

Slučaj „Atelje 212“: Zašto je smenjena Gordana Goncić

Skupština grada Beograda je, sve po zakonu, imenovala Ljubišu Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Zašto je, međutim, smenjena Gordana Goncić

Baština

26.jul 2026. S. Ć.

Narodni muzej Zrenjanin: Ne zaboravimo na centar tekstilne industrije

Kako bi sačuvao tragove nekadašnjeg centra tekstilne industrije, Narodni muzej Zrenjanin preduzeo akciju prikupljanja uspomena na velike fabrike kojih više nema

Kadrovi

26.jul 2026. S. Ć.

Lazar Jovanov nasledio Ljubišu Ristića u KPGT-u

Umesto Ljubiše Ristića koji je postavljen u „Atelje 212“, v.d. direktora Pozorišta KPGT je Lazar Jovanov, glumac i reditelj poznat po ulogama u ovom kolektivu

Festival

25.jul 2026. S. Ć.

Kad iz betona progovore drvo, bubice, crvi, i ostala oteta priroda

Dvodnevni Festival eko književnosti u Beogradu predstavlja knjige koje istražuju posledice devastacije sveta oko nas, pokušavajući da ga spasu

Kadrovi

25.jul 2026. S. Ć.

Glumci „Ateljea 212“: Radujemo se što će nam Ljuša Ristić „pomoći“

Javnost unisono osuđuje imenovanje Ljubiše Ristića za v.d. direktora „Ateljea 212“. Glumci ovog pozorišta kažu da se „raduju“ što će im on „pomoći“

Komentar
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Predsednik Srbije Aleklsandar Vučić sa uzdignutom pesnicom ispred transparenta

Komentar

I naš predsednik je sirotinja

Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu

Nemanja Rujević
Paunović

Pregled nedelje

Nepodnošljiva lakoća bezosjećajne gluposti

Zašto ministarka Snežana Paunović još nije smenjena? Šta to govori o njoj, režimu i Srbiji

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1855
Poslednje izdanje

Srbija pred raspletom

Kako se kuje Studentska lista Pretplati se
Intervju: Miroslav Aleksić

Nijedan glas ne sme da se baci

Odmazda vlasti: Primer iz života

Pojedinac protiv režimskog sadizma

Rat na Bliskom istoku

Ormuz kao atomska bomba

DUH VREMENA: Devet decenija od ubistva Federika Garsije Lorke, pesnika bez groba (2)

Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure