Da li je moguće da se niko tokom skoro 25 godina otkako se pojavilo izdanje “Dosijea”, a sve ističući vrednost rukopisa Miroslavljevog jevanđelja za srpsku kulturu, nije upitao kako to da je fototipsko izdanje najznačajnije knjige naše kulture uradila privatna izdavačka kuća, a ne država? Zašto se država odrekla prihoda koji bi imala od ovog izdanja? Ako je rukopis objavljen u Johanesburgu, kako znamo koliki mu je tiraž, i da li se i po kojoj ceni prodaje u svetu a sve bez kontrole države
Ovih dana, na konferenciji za štampu koju su povodom digitalizacije Miroslavljevog jevanđelja u Medija centru održali Veljko Topalović i Boško Savković iz Autorske izdavačke zadruge “Dosije”, i u pojedinim dnevnim listovima, pominju se moje ime i Ministarstvo kulture na čijem čelu sam bila od 1994. do 1998. godine. Topalović i Savković pominju zloupotrebe oko trošenja novca izdvojenog za finansiranje fototipskog izdanja Miroslavljevog jevanđelja i njegovu zabranu od strane Ministarstva kulture. Prvu optužbu, budući da je potpuno neosnovana i gotovo smešna zbog nepoznavanja tehnologije finansiranja, neću komentarisati, već ću je prepustiti proceni i odluci suda.
Kad je reč o drugoj optužbi, da je fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanđelja bilo zabranjeno, na čemu su sve vreme pomenuti autori gradili svoj marketing, da bih javnosti koja je najčešće na strani autora, doživljavajući ih kao žrtve režima i borce za kulturno nasleđe, bolje objasnila, poslužiću se hronologijom događanja vezanih za pomenuti rukopis.
Priča počinje pre skoro trideset godina. Grupa “entuzijasta” vođena različitim motivima (koje možemo samo da naslućujemo) odlučila je da objavi fototipsko izdanje jedne od najlepših rukopisnih knjiga, Miroslavljevog jevanđelja, nastalog krajem 12. veka, najstarijeg ćiriličnog rukopisa stare srpske književnosti. Rukopis je 1979. godine proglašen za kulturno dobro od izuzetnog značaja. Znači, za početak je trebalo savladati samo jedan problem: dobijanje odobrenja za korišćenje naziva, imena i lika kulturnog dobra od izuzetnog značaja u komercijalne svrhe, odnosno dobijanje odobrenja za objavljivanje fototipskog izdanja Miroslavljevog jevanđelja.
Tadašnje Ministarstvo kulture, očigledno “preozbiljno” shvativši svoju ulogu i sam zakon o kulturnim dobrima, tu saglasnost nije dalo. Pre svega, iz sasvim pragmatičnih razloga. Taj zadatak bio je već poveren nacionalnim institucijama kulture, Narodnom muzeju u Beogradu i Narodnoj biblioteci Srbije, kao institucijama od nacionalnog značaja koje su odgovorne za čuvanje kulturnih dobara. Inače, po članu 73. stav 2. Zakona o kulturnim dobrima, Ministarstvo nadležno za poslove kulture odobrava da se naziv, ime i lik kulturnog dobra od izuzetnog značaja može koristiti u komercijalne svrhe.
Kako je pomenuta Izdavačka zadruga došla do fotokopije rukopisa? Prevarom. Obratili su se Narodnom muzeju u Beogradu, ali, poučeni iskustvom sa Ministarstvom, sa drugačijim tekstom. Iz molbe Narodnom muzeju vidi se da je izdavač tražio da mu se omogući, uz naknadu, snimanje arhivske građe o istorijatu Jevanđelja i korišćenje postojećih slajdova inicijala. Citiraću ga:
“Obaveštavamo vas da pripremamo za štampu publikaciju posvećenu Miroslavljevom jevanđelju i njegovoj neobičnoj istoriji u poslednjih sto godina. Knjiga će biti opremljena odgovarajućim kritičkim naučnim aparatom…” Prema tome, Izdavačka zadruga uopšte nije tražila dozvolu za snimanje Miroslavljevog jevanđelja, niti je od Narodnog muzeja tu dozvolu dobila, već samo za korišćenje postojeće dokumentacije u vezi sa Miroslavljevim jevanđeljem. Pritom, podsetila bih da po Zakonu o kulturnim dobrima nijednoj ustanovi zaštite, pa ni Narodnom muzeju, nije dato ovlašćenje da odobrava korišćenje naziva, imena i lika kulturnih dobara od izuzetnog značaja u komercijalne svrhe. Ovo ovlašćenje Zakon dozvoljava isključivo Ministarstvu nadležnom za poslove kulture.
Zato su od Narodnog muzeja dobili samo saglasnost za korišćenje postojeće dokumentacije u vezi sa Miroslavljevim jevanđeljem. Oni su tu saglasnost zatim zloupotrebili, i na nelegalan, piratski način izvršili snimanje Miroslavljevog jevanđelja. Da naglasim, s obzirom na to da Zadruga nije podnela Narodnom muzeju u Beogradu nikakav zahtev za snimanje Miroslavljevog jevanđelja, nisu ni mogli da dobiju saglasnost za to. Kako su uspeli da unesu sredstva za snimanje i kako su ipak snimili Miroslavljevo jevanđelje jedno je od zanimljivih pitanja. I na to postoje odgovori, ali bi nam to oduzelo previše prostora. Priča se tu ne završava.
“Dosije” se ponovo obratio Ministarstvu kulture, ovog puta za dobijanje odobrenja za objavljivanje fototipskog izdanja Miroslavljevog jevanđelja, što znači za odobrenje korišćenje naziva, imena i lika kulturnog dobra od izuzetnog značaja u komercijalne svrhe. Razmatrajući zahtev AIZ “Dosijea”, Ministarstvo je utvrdilo da je ovo preduzeće na nelegalan, piratski način izvršilo snimanje Miroslavljevog jevanđelja, bez odobrenja Ministarstva kulture, te je 3. septembra 1998. godine donelo rešenje kojim se zahtev “Dosijea” odbija. Tu bi priči trebalo da bude kraj. Ali, “preduzimljivi” momci iz “Dosijea” odneli su snimljeni materijal u Johanesburg i napravili fototipsko izdanje. Međutim, problem nesaglasnosti Ministarstva kulture time nisu rešili.
Naši autori su zatim pokusali, na razne načine, da utiču na Ministarstvo. Kako im to nije uspelo, odlučili su da tuže Ministarstvo. No, Vrhovni sud je potvrdio rešenje Ministarstva kulture, odnosno svojom presudom od 25. maja 1999. potvrdio je zakonitost rešenja Ministarstva kulture kojim “Dosije” nije dobio saglasnost za objavljivanje Miroslavljevog jevanđelja.
Sa promenom ministra, “Dosije” je uspeo da sa novim sklopi sporazum po kojem se Ministarstvo obavezuje da obustavi sve postupke vezane za izdavanje fototipskog izdanja Miroslavljevog jevanđelja. Međutim, sporazum nije pravni akt kojim se ukida rešenje Ministarstva i Vrhovnog suda kojim se konstatuje da je “Dosije” na prevaru snimio rukopis.
Od tog momenta, “Dosije” je slobodno raspolagao fototipskim izdanjem i u agresivnom marketingu kojim su prodavali svoje izdanje, predstavljao je sebe kao žrtvu tadašnjeg režima i Ministarstva kulture. Primera radi, na špici filma koji su snimili o procesu svog rada, piše da je to jedini rukopis zabranjen u Miloševićevo vreme, što je potpuna neistina zato što, kao što je već rečeno, nije zabranjen nego nije dobio dozvolu za štampanje.
Da li je moguće da se niko tokom skoro 25 godina otkako se pojavilo izdanje “Dosijea”, a sve ističući vrednost rukopisa Miroslavljevog jevanđelja za srpsku kulturu, nije upitao kako to da je fototipsko izdanje najznačajnije knjige naše kulture uradila privatna izdavačka kuća, a ne država? Zašto se država odrekla prihoda koji bi imala od ovog izdanja? Kako to da se niko nije upitao, ako je rukopis objavljen u Johanesburgu, kako znamo koliki mu je tiraž, i da li se i po kojoj ceni prodaje u svetu a sve bez kontrole države? Kako to da se niko nije upitao da li je istina da je fototipsko izdanje zabranjeno, nego je javno mnjenje bilo na strani autora žaleći njihovu sudbinu? I šta se dešava sa filmom i serijom u kojima se koriste netačne činjenice i interpretiraju shodno želji autora da se, to je samo pretpostavka, već jednom “osvete Ministarstvu kulture”? Ja ponavljam, i tada i danas, svoje najdublje uverenje da se kulturna dobra ne mogu prepustiti privatnoj inicijativi čak i onda kada je ona brža i efikasnija. I na kraju, još jedno pitanje: da li je i danas moguće da neko bez dozvole snimi kulturno dobro, iznese snimljene materijale van zemlje, štampa ih i ubira prihod za nešto što pripada ovoj kulturi i svima koji su njen deo?
Mi, kao država, očekujemo da postanemo deo Evropske unije. Jedan od uslova do tog cilja je borba protiv piraterije.
Autorka je profesor emeritus Fakulteta za medije i komunikacije
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!