Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda
EKSTREMISTI, POBUNJENICI, TERORISTI: Pripadnici ONA-e
Koliko god događaji u Makedoniji izgledali dramatično u očima Makedonaca i njihovih komšija, stiče se utisak da glavni zapadni mediji tek sada počinju ozbiljnije da ulaze u tu priču. Jedan od razloga za to je što je u većini medija još od kraja kosovskog rata zavladao tzv. balkanski zamor (Balkan fatigue). Urednici su stekli utisak da su njihovi čitaoci, koji su proteklih deset godina bili izloženi poplavi izveštaja iz jugoslovenskih ratova, jednostavno prezasićeni vestima sa Balkana, i da ne žele više ništa da čuju o tome. Vesti, a naročito loše, nisu hteli da čuju ni šefovi diplomatija zapadnih zemalja, pa su i oni učinili sve što su mogli da ovu krizu, koja je dobrim delom posledica njihovih brljotina, nekako strpaju pod tepih. Sada je, međutim, jasno da se problemi neće rešiti sami od sebe, pa Makedonija konačno ulazi u fokus.
To medijsko izoštravanje ne ide, međutim, ni brzo ni lako. Mnogi novinari sa terena ranije su izveštavali sa Kosova, poneki i iz Bosne, i neki su iz tog iskustva nešto naučili, a neki nisu. Oni koji nisu naslepo primenjuju obrasce sa Kosova, držeći distancu prema makedonskoj vlasti i često bez rezerve prihvatajući tvrdnje „pobunjenika“. Tako je Si-En-En, na primer, neposredno nakon napada UČK-a na makedonsku policiju javio da su u okolini Tetova izbili „etnički sukobi“, mada su uz ogradu dodali da makedonski zvaničnici „tvrde da je na policiju otvarana vatra“. Reč „terorizam“ praktično se ne pominje, mada iz toga ne treba izvlačiti neke dalekosežne zaključke jer se taj termin čuva za „domaće“ teroriste. Tako se recimo baskijska ETA svuda označava kao „separatistička“, a samo u španskim medijima kao „teroristička“; slično važi i za IRA-u. Kod Amerikanaca su stvari nešto jasnije: tamo postoji zvanična lista terorističkih organizacija koju sastavlja Stejt department, a novinari se ustežu da organizacije koje nisu na tom spisku nazovu terorističkim mahom iz straha da bi mogli biti tuženi pred američkim sudovima. Pošto UČK, UČPMB, „Ilirida“ i ostali koji ovih dana pretenduju da prošire Kosovo nisu na toj listi (a usput budi rečeno nije ni IRA), nema svrhe očekivati da se terminologija promeni.
Za mnoge izveštače je problem da objasne kako to da su Albanci zapucali na policiju tako reći bez povoda, pa se u pokušajima da se to rastumači ponekad javljaju veoma nategnute interpretacije. Tako je, na primer, inače obično pouzdan Bi-Bi-Si ilustrovao početak pobune „miksovanjem“ svežih izveštaja sa nekoliko meseci starim prilogom o albanskom tinejdžeru koga je pretukla policija, ne naglašavajući da je reč o događaju starom nekoliko meseci. Oko tog izveštaja se u Makedoniji prošle nedelje podigla silna prašina, a Vlada je poslala zvaničan protest direktoru firme. Najdalje je, međutim, otišao „Vašington post“, čiji je novinar, nakon druženja sa „naoružanim ljudima“ u okolini Tetova, stekao utisak da je njihov glavni politički zahtev otvaranje srednjih škola na albanskom jeziku (osnovno i visoko obrazovanje već imaju). Ovo su, međutim, samo ekstremni primeri, i većina stranih kolega iskreno se trudi da u skladu sa mogućnostima izvešava objektivno.
Drugo je pitanje zašto zapadni zvaničnici od samog početka obilaze Makedoniju kao mačka oko vruće kaše, mada se i tu u poslednje vreme ponešto menja. Zanimljivo je da reči „albanski ekstremisti“ (kao termin nešto negativniji od „pobunjenik“ ili „ustanik“) u poslednje vreme češće rabe političari (na primer Šreder i Džordž Robertson) nego novinari. Ruski ministar spoljni Ivanov bio je sasvim u pravu kada je rekao da je razlika između ekstremista i terorista u tome što ekstremisti nisu nužno i ubice, ali je još uvek teško očekivati da Zapad, koji je Albance deset godina gledao kao žrtve, gotovo mučenike, za kratko vreme počne da ih vidi kao opasne bundžije. Ono što bi za Makedonce, kao uostalom i za sve ostale u regionu, moglo da bude važno jeste da je taj proces počeo, i da je, posle svega što se u poslednje dve godine dogodilo, nepovratan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uprkos dva susreta najviših srpskih zvaničnika sa američkim državnim sekretarom Markom Rubiom – ministra spoljnih poslova Marka Đurića početkom avgusta u Stejt departmentu, a potom i predsednika Vučića tokom godišnjeg zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku – i najave pokretanja strateškog dijaloga dveju zemalja do kraja godine, sve je nekako, što bi se narodski reklo “na dođem ti”, uz goruće požare koje treba gasiti kao što su ogromne carine na našu robu ili stupanje na snagu sankcija NIS-u
Kako je pukla Vučićeva politika vrdanja II: Srbija i Nemačka
Kancelar Fridrih Merc nije posebno zainteresovan za Balkan – samo da se ne puca. Vučić zato još neko vreme može da figurira kao “faktor stabilnosti”, mada su prošla medena vremena kad je bio najbolji đak Angele Merkel
Cena i posledice politike vrdanja III: Srbija i Turska
Predsednik Srbije se našao u dvostrukoj klopci. Ako zaoštri odnos prema Erdoganu, rizikuje pad turskih investicija, gubitak radnih mesta, te dodatno i dublje približavanje Prištine Ankari. Ako prećuti i traži “razgovor među prijateljima”, šalje poruku nemoći biračkom telu za koje je Kosovo crvena linija, osetljiva tema i dokaz državne snage
Intervju: Vasko Kelić, Centar za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka
“Jedino rešenje za energetsku stabilnost Srbije – u kontekstu američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije – jeste nacionalizacija ove kompanije ili prinudno preuzimanje upravljanja nad njom. Vučićeva vlast to izbegava i na taj način podređuje interese građana Srbije – Rusiji. Inače, naša zemlja ima najskuplje naftne derivate u regionu zbog izrazito monopolskog položaja Nisa na tržištu, a posledice sankcija će najverovatnije biti dodatna poskupljenja “, akcenti su iz razgovora sa Vaskom Kelićem, istraživačem u Centru za ekonomska istraživanja Instituta društvenih nauka i odbornikom Zeleno-levog fronta u beogradskoj opštini Stari Grad
Režimu je potrebna Evropska unija. Kako joj objasniti zašto se studenti bune i zašto to traje toliko dugo, a izbeći pitanja o stvarnim zahtevima protesta? Tako što će spinovati da su protesti dirigovani spolja – a ima li korisnijeg dirigenta od Kremlja? U pokušaje delegitimizacije protesta tvrdnjama da su rezultat “ruskog malignog uticaja” uključio se i deo opozicije. Oni bi da ubede Brisel kako su oni jedina alternativna režimu u Srbiji
Svetislav Bule Goncić, koji podržava SNS i Vučića, solidarisao se sa zaposlenima Narodnog pozorišta koji traže smenu Dragoslava Bokana, uprave, i ministra kulture Nikole Selakovića
Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!