

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Osnivač "Crvenih Beretki"


Godina i mesto rođenja: 1954, Beograd
Porodično stablo: Otac Pero, Dubrovčanin, bio je partizan, a posle rata visoki oficir JNA i jedan od osnivača vaterpolo kluba Partizan. Sestra Dubravka (udata Horvat) danas živi u Rijeci.
Obrazovanje: Viša policijska škola i Fakultet političkih nauka u Beogradu.
Govori tečno engleski.
Karijera: Od samog početka vezana za nešto starijeg Jovicu Stanišića, kao mentora, kolegu i ličnog prijatelja. Kao i Stanišić, Simatović se odmah nakon studija zaposlio u Državnoj bezbednosti i naporedo napredovao u Službi. Miloševićev dolazak na vlast zatiče ga na čelu odeljenja koje se bavi američkim agenturama u Jugoslaviji.
Ratni napor: Krajem 1990. postaje ključni čovek za organizaciju srpskih paravojnih formacija u Hrvatskoj i šire. Stiže u Knin sa dokumentima na ime Dragana Simendića, novinara „Politike ekspres“, ali je njegov glavni posao nadziranje Kapetana Dragana, plaćenika dovedenog sa strane da maskira upletenost Službe u krajišku „balvan revoluciju“. Uz Frenkijevu pomoć, iz Draganovog centra za obuku u Golubiću izlazi prva generacija paravojne grupe koja će kasnije dobiti naziv Crvene beretke, a još kasnije Jedinica za specijalne operacije (JSO) Resora državne bezbednosti. U grupi su, pored ostalih, Aca Božović Legija, Rajo Božović (nisu u srodstvu), Žika Ivanović Crnogorac, Njeguš Kušić, Pera Divljaković Divljak, Bora Todorović, Rašo Soldo, Saša Medaković, Vaso Mijović… Manji broj ovih ljudi su profesionalni policajci: ostali su osuđivani kriminalci, ucenjeni ili pušteni iz zatvora u zamenu za „patriotski angažman“. Procesom selekcije rukovodili su Stanišić, Mihalj Kertes i Brana Crnčević.
Priča očevica (1): „Prvi put sam video Frenkija maja 1992. u centru za obuku u Bosni. U tom logoru bilo je raznih baraba: šešeljevaca, „belih orlova“, samostalnih dobrovoljačkih a u stvari razbojničkih grupa. Ipak, svi su se oni bojali Crvenih beretki i drhtali pred njihovim komandantom, Acom Legijom. Jednog dana Frenki je došao da nas obiđe. Došao je helikopterom, obučen u elegantno civilno odelo, sa „Rej Ban“ naočarima za sunce. Aca Legija mu je predao raport i nazvao ga „gospodine komandante“. Frenki nam se predstavio punim imenom i prezimenom i rekao da dolazi u ime države Srbije, i da smo mi vitezovi od kojih zavisi sudbina srpskog naroda. Posle smo svi dobili po pištolj CZ iz sanduka koji su stigli istim helikopterom. Rečeno nam je da napišemo biografije, kako bismo mogli da dobijemo i službene legitimacije. Kasnije su mnogi od nas dobili po dve: jednu Državne bezbednosti Srbije (za upotrebu u Srbiji) i drugu MUP-a RS-a Krajine (za upotrebu u Republici Srpskoj i u Krajini). Nikakva vojska ni policija nije smela da nas dira.“
Priča očevica (2): „Stajao sam na obali Neretve kada je grupa Crvenih beretki, među kojima sam prepoznao Peru Divljaka, izvela grupu od stotinak muslimana i Hrvata iz podruma u naselju Zelik kod Mostara. Trajalo je oko pola sata dok ih nisu sve pobili, što pištoljima, što noževima, što kundacima. Posle je došao bager i sve ih zatrpao.“
Novija karijera: Simatović preživljava smenu Stanišića oktobra 1998. godine i, posle kraćeg „zamrzavanja“ postaje pomoćnik novog načelnika DB-a Radeta Markovića. Međutim, odnosi između njih dvojice od početka su napeti, i Marković se u više navrata žali kako nema nikakvu kontrolu nad Frenkijem i JSO. Tokom 1998/99. Crvene beretke deluju na Kosovu, gde se na više mesta vodi istraga o njihovom učešću u zločinima nad civilima.
Hobi: Lov i ribolov.
Trenutno stanje: Penzioner.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve