Bilo je puno, ko oko. Slavio se rođendan Cece Ražnatović, pilo se besomučno a onda je počelo...
UZNEMIRENE KOMŠIJE: Klub „Bojan Stupica“
Nije bilo teško predvideti da će se divljanje po Beogradu bivšeg komandanta Jedinice za specijalne operacije (JSO) oformljene pri Državnoj bezbednosti Srbije (DB) izvesnog Milorada Lukovića Legije okončati njegovim stavljanjem u istražni zatvor. Mnogi su prognozirali da nema te sile koja ga može uhapsiti budući da on navodno uživa bezrezervnu podršku najistaknutijeg vrha srpske vlasti jer je 5. oktobra prošle godine sa svojom jedinicom presudno intervenisao i učestvovao u obaranju bivšeg režima. Pokazalo se da je to jedna od onih besmislica na koju su se mnogi primili. Luković je tog dana zapravo samo racionalno odlučio da se prikloni neminovnim promenama jer bi svaki sukob sa stotinama hiljada ogorčenih i, čini se, na sve spremnih građana, bio iluzoran. Čak i da su Legija i njegovi pucali i mnoge pobili. I šta onda? Kad-tad bi došli na tapet. Zato su i skinuli fantomke sa glava i ljubili popove u ruke stvarajući slike pokajnika koji mole za oprost.
PROSLAVA: O Miloradu Lukoviću Legiji i njegovom kompanjonu kapetanu JSO Branku Veljkoviću zvanično se zna da su 15. juna uhapšeni i nekoliko časova kasnije privedeni istražnom sudiji beogradskog Okružnog suda Mladenu Anđelkoviću uz krivičnu prijavu iz koje proističe da su osnovano osumnjičeni za počinjena krivična dela „napada i sprečavanja ovlašćenog službenog lica u obavljanju poslova bezbednosti“ i „izazivanja opšte opasnosti“ (zaprećena kazna od 3 do 15 godina zatvora). Sudija Anđelković je obojici odredio jednomesečni pritvor. U izveštaju MUP Srbije piše da su „Luković i Veljković 15. juna u 5 časova u Klubu „Bojan Stupica“, u ulici Srpskih vladara 50, napali i sprečili policajca, mlađeg vodnika Ivana Maksimovića, u obavljanju poslova bezbednosti i održavanja javnog reda i mira…“
U klubu „Stupica“ je inače 14. juna udovica Svetlana Ražnatović – Ceca proslavljala svoj 28. rođendan sa mnoštvom pozvanih gostiju raznoraznih fela: estradnih umetnika, glumaca (manje glumica), fudbalera OFK Obilić kojim Ceca rukovodi, bivših pripadnika Arkanove borbene jedinice – Srpske dobrovoljačke garde, aktivnih debeovaca među kojima i Milorad Luković sa kapetanom DB Brankom Veljkovićem…
Bilo je, kažu puno k’o oko. Naravno, uz obilje viskija, atmosfera u klubu bila je sve veselija sa povremenim varničenjem među zvanicama, Ceca je pred svanuće otišla i ostavila goste baš uoči one faze besomučnih pijanki poznatih kao „čaše lomim ruke mi krvave“. Usledila je svađa između glumca Sergeja Trifunovića i nekog od direktora FK Obilić koja se potom pretvorila u tuču. Umešao se i kapetan Branko Veljković, ali koga je on u tom obračunu branio, za sada se ne zna pouzdano. Bilo kako bilo, Veljković je potegao pištolj i zapucao, tek toliko da se vidi ko je ko. Luković se takođe mašio svog pištolja berete SF kalibra 9 milimetara, inače vrhunskog oružja kakvo i dolikuje smenjenom komandantu JSO. Ipak, obojica su se uzdržala da ne pucaju u meso. Tuča je bila prekinuta i situacija u klubu se smirila. Ali, okolni stanari su bili uznemireni pucnjavom, te su pozvali policiju. Prema onome što je objavljivano u novinama ,na poziv stanara policija je u „Stupicu“ poslala mlađeg vodnika Ivana Maksimovića da vidi o čemu je reč i obavi „službenu dužnost“. Na njega je, prema krivičnoj prijavi, „izvršen napad od strane Lukovića i Veljkovića tako da je bio sprečen da interveniše“. Luković je potom sa suprugom krenuo ka izlazu ali su ga, prema rečima Lukovićevog advokata Slobodana Milivojevića, napala tri gosta uz uzvike: „Napadni, ubij ga“, te je bio primoran da potegne pištolj i ispali nekoliko hitaca u, kako reče Milivojević „određenu tačku“, a da time nije ugrozio ničiji život. Uspeo je tako da se probije iz obruča i sa suprugom napusti veselje. Nešto kasnije u klub je stigla patrola interventne policije, prihvatila se Veljkovića i navodno ga propustila kroz šake.
„Lukoviću je u kolima zazvonio mobilni telefon. Veljković mu je javljao da ga je policija pretukla“, rekao je Legijin advokat Milivojević. „Kad se Luković vratio u klub, zatekao je Veljkovića oblivenog krvlju, dok su trojica policajaca stajali pored njega sa uperenim automatskim puškama.“ Naravno, reči advokata treba primiti sa krajnjom rezervom, pogotovo kad tvrdi da se Luković potom legitimisao i zatražio razgovor na višem nivou. Prema agencijskim vestima, Luković je nakon razgovora s policajcima maltene zamolio da mu stave lisice na ruke i da ga uhapse.
Međutim, istraga će utvrditi koliko je tačna tvrdnja da je Luković po povratku u „Stupicu“ razoružao policajce i primorao ih da bace puške na pod. Šutirao je policajce i vikao: „Ja sam Legija – ja sam bog“, što inače liči na Lukovića. U međuvremenu je jedan policajac radio-vezom uspeo da nazove pojačanje koje je ubrzo stiglo. Došli su i najviši rukovodioci beogradske policije, što je bilo sasvim razumljivo budući da Luković uživa glas čoveka brzog na obaraču, mada ga uvlakači nazivaju „ratnikom slomljenog srca“ i veličaju njegove borbene sposobnosti raspredajući priču da je Luković sedam godina bio u Legiji stranaca, što je, nažalost, za mnoge ovde značajnije nego da je, na primer, doktorirao na Harvardu. Usledio je razgovor sa rukovodiocima beogradske policije, a prema objavljenim tekstovima u dnevnim novinama, Legija se smirio tek kad je u „Stupicu“ stigao general Zoran Mijatović, zamenik aktuelnog načelnika resora DB.
LEGENDA: O Jedinici za specijalne operacije dugo se ništa nije znalo iako je ona osnovana kao „crvene beretke“ još u proleće 1991. godine. Zna se da je JSO osnovao Franko Simatović, nekadašnji prvi čovek te jedinice koja se širila i imala više baza u Srbiji. Javnost je prvi put nešto saznala o JSO iz jednih nedeljnih novina 3. septembra 1997, kad su četvorica pripadnika žestokih specijalaca sa monstruoznog salaša Štolc (baza JSO), nedaleko od Kule, upali u grad i napali članove SPO koji su lepili propagandne letke. Povadili su noževe i pištolje i jednom prolazniku stavili sečivo pod grlo, a onda ga izudarali… Nije to bio prvi put da prave probleme u gradu. Maltretiraju ljude, piju i jedu a onda pokažu službene legitimacije umesto da plate… „Znam da su ti ‘naši’ specijalci iz Kule išli zimus da drže kordone u Beogradu kad su bile demonstracije i da su važili za najbrutalnije“, imao je hrabrosti da za novine kaže Savo Mihić tadašnji odbornik kulske Skupštine opštine.
Kad je tačno Milorad Luković, u to vreme sa prezimenom Ulemek, postao pukovnik DB i komandant JSO, nikad nije saopšteno. Zna se samo da je bio miljenik Franka Simatovića i velika nada bivšeg režima koji je trošio milione maraka za opremu te jedinice. Uzdali su se u njega da će sa svojom jedinicom srediti stvar na ratištima, posebno na Kosovu, što se pokazalo kao jalov posao.
Za Milorada Ulemeka Lukovića zna se da je potekao iz beogradskog podzemlja, odnosno da je bio kriminalac, i da je u drugoj polovini 80-ih godina nakon organizovanja pljačke u prodavnici Slovenija-sport na nekadašnjem Trgu Marksa i Engelsa bio prinuđen da pobegne u Francusku. Jedno vreme radio je kao izbacivač u nekoj diskoteci, ali kada je udario jednog posetioca, a ovaj pao, udario glavom o ivičnjak i umro, prijavio se u Legiju stranaca da bi izbegao hapšenje i suđenje. Posle šest meseci obuke bio je zajedno sa ostalim legionarima upućen u Džibuti odakle je još pri dolasku pobegao. Bilo mu je jasno da je u Legiji stranaca gore nego u zatvoru. Nije imao kud. Za njim je bila raspisana druga poternica jer Francuzi ne vole kada im neko dezertira iz legije, ali je on ipak uspeo nekako da pobegne, vrati se u Beograd i pristupi Arkanovoj gardi (neki tvrde sa ujakom Mihajlom Ulemekom) a kasnije bude primljen u JSO, čiji su osnivači vapili za sličnim kadrovima – profesionalnim kriminalcima. Oni su zapravo najvećim delom i sačinjavali tu jedinicu. Otud i skrivanje generalija pripadnika JSO poznatih samo po raznim nadimcima. To su im, kao bila „ratnička imena“. Vrhuška DB je to smislila, ne zato što bi im pulene neko napao i eventualno usmrtio, već da bi se sakrila prošlost tih „ratnika“ čijih tragova sigurno ima u kaznenoj evidenciji pravosuđa i policije. Bilo kako bilo, tek ti ljudi su postali pripadnici Državne bezbednosti i nedodirljivi čak i za policajce iz Javne bezbednosti. Otud i njihova bahatost, pre svega pukovnika Milorada Lukovića koji već mesecima sa džipovima i pratnjom kakvu ni predsednik Koštunica nema, šparta gradom maltretirajući ljude u kafićima i kafanama. Osim što je početkom maja u Kuli mecima zapalio poznatu diskoteku Tvrđava i tako vlasniku načinio štetu od milion maraka, i zatim pucao u „Stupici“ sve se više javljaju oni koje je on zlostavljao, uglavnom pijan, gde god je izlazio da se provede. Svojevremeno je tako u klubu pevača Džeja Ramadanovskog naterao disk-džokeja da oprobaju „ruski rulet“ koji se završio sa velikom rupom na staklu. Disk-džokej se danima oporavljao od pretrpljenog šoka. U jednom kafiću je uhvatio nekog klinca, posadio ispred sebe i satima ga čupao za minđušu. Legijinu vezanost za diskoteke i kafiće i sklonost da maltretira goste neki objašnjavaju njegovim nekadašnjim poslom – izbacivanjem nepoželjnih iz diskoteka u Francuskoj što i nije daleko od pameti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Antikomunisti ništa ne praštaju komunistima, a sebi sve. Đido je napisao nekoliko memoarskih knjiga koje su veoma iskrene. Piše i razmišlja kritički. Meni se čini kako njegova samokritika ima ponekad u sebi nečeg egoističnog – prevelika zaokupljenost sobom i posmatranje sebe u prošlosti sa jednog previše uzdignutog moralnog stanovišta... Dakle, veći je problem njegova preterana samokritika nego njen manjak. Ali, antikomuniste ništa neće zadovoljiti. Ako govorimo o Drugom svetskom ratu, partizani sigurno imaju ne malo toga što sebi mogu da zamere, ali ipak mnogo manje od svih drugih sukobljenih strana”
Skupštinska rasprava poslužila je vlasti da pokaže da iza protivljenja projektu “Jadar” stoji “zla opozicija”. Time dobija veliku prednost, tako misli, a nažalost je po svemu sudeći i u pravu. Zašto? Vučićev režim je poznat po svojim uspesima na polju sveopšte destrukcije, a najveći domet je dosegao u uništavanju politike kao takve i razaranju samog pojma opozicionog političkog delovanja
Za 12 godina na vlasti, Aleksandar Vučić je izgradio bliske odnose sa vlastodršcima među kojima su i Redžep Tajip Erdogan, Viktor Orban i Edi Rama. Sva ova prijateljstva spaja jedno – poslovno-politički interesi koji nadilaze moguća neslaganja
Da li lokalni izbori u Crnoj Gori menjaju njenu političku geografiju
Izvesna je dalja fragmentacija crnogorske političke scene, a pregovori, ne samo o formiranju već i o funkcionisanju vlasti, postaju sve kompleksniji. To je direktna posledica nesrazmere između koalicionog kapaciteta političkih subjekata i onoga što bismo mogli nazvati “ucenjivačkim kapacitetom”. I to nema nikakve veze za programskim ciljevima bilo kojeg od učesnika u postizbornim pregovorima
Ponovo se priča o problemu lažnog bolovanja, te iznose tvrdnje da oko 40000 radnika na bolovanje odlazi iako za time nema potrebe. Poslodavci kažu da zato čak unajmljuju privatne detektive – da otkriju ko boluje, a ko se pravi. Kako uopšte proceniti koja su bolovanja lažna? I zašto to predstavlja prelaženje granice
Ministar kulture Nikola Selaković je bio jasan i dosledan: država nema ništa protiv da izdavači izdaju i na drugom pismu, ali će biti otkupljivane samo knjige objavljene na "prelepoj Vukovoj ćirilici". I to odmah. Zato što više nema cile-mile
Samozvani „vrhovni komandant“ Aleksandar Vučić obećao je Mađarima, koji su se pobunili protiv služenja vojnog roka, da će za njih pronaći neko rešenje. A šta je sa drugim nacionalnim manjinama - Bošnjacima, Romima, Slovacima, Crnogorcima, Rumunima, Albancima. Hoće li u Vojsku Srbije ići samo Srbi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!