

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Na pitanje zašto je baš srpski „ministar za poreze“ Božidar Đelić „čovek godine“ u prvoj godini posle obaranja starog režima gotovo je lako odgovoriti. Zato što se Srbija uželela reda i vrednih, školovanih, skromnih i nadasve čestitih ljudi koji marljivo, strpljivo, uporno i stručno rade svoj posao.
U ovoj hrpi lepih, staromodnih atributa, a nijedan nije suvišan kada je reč o Božidaru Đeliću, valjalo bi izdvojiti čestitost, jer čini se da je ta reč ključna kada treba razabrati zašto je u Srbiji jedan državni činovnik postao toliko omiljen – mada nije politički kolenović i slavom ovenčana hajdučka sila, mada je povećao poreze, mada je udario i na bogate, ali bogme i na privilegovane radnike, mada pokušava da uvede pravilo da svako mora da plati ono što mu je razrezano, mada nikom ne dozvoljava da podeli plate na račun tuđe nevolje i ne dopušta da se stari poredak stvari shvati kao tradicionalni kodeks svetih stečenih prava.
Zemlja koja se već mnogo puta naslušala rike razjarenih magaraca, koja je ovenčavala poniznošću razne pokretače svetske istorije, srbovala pod šljivama i po embahadama, klala i plakala rađe nego da ćuti i radi, koja se dičila što je mimo sveta i što je vode mudonje plitke pameti i dubokih kompleksa – danas poštuje jednog učenog đaka čiji srpski nije savršen, ali su mu francuski i engleski odlični. Zato što oseća da je Đelić ovde iz čestitih namera – i zato što posle svih krađa i razbojništava ima uverenje da samo on može kao „čuvar državne kase“ odoleti svima ostalima koji suviše liče na sve nas.
Koliko je danas čestitost u Srbiji važnija od svih ostalih osobina vidi se i po tome što je i sam premijer Đinđić smatrao za potrebno da pri promociji svoje vlade kaže da „ova vlada neće lagati i krasti“, a da mu je glavni konkurent za nacionalno liderstvo predsednik Koštunica upravo to osporio kada je pokušao da ga se otarasi. Samo se kod Đelića nijednog trenutka nije postavilo pitanje da li laže i krade – iako su tanke pare Srbije baš u njegovim rukama.
Sa stručnog stanovišta mora se primetiti da je Đelić bio jedna od ključnih ličnosti svih uspeha nove vlasti posle Miloševićevih olovnih godina – iako uvek pomalo u senci Labusa, Dinkića, Koštunice ili Đinđića. Vidimo ga sa velikom torbom obično u drugom redu kada Koštunica odlazi u Vašington da obezbedi trajnost DOS-ovog preokreta, kada nas Labus i Dinkić vraćaju u MMF i Svetsku banku, kada nam Đinđić donosi vesti o nemačkoj ili američkoj podršci u Pariskom klubu. Sve te „platforme za razgovore“ sa Bušom, Širakom, Šrederom, Žospenom, Hombahom i drugima – prošle su preko njegovog radnog stola tokom onih silnih noći kada su ostali srpski političari usput, pored tekućeg posla, zagrevali sve novije političke tračeve i smeštali jedan drugom sve novije zamke – a on se bavio ciframa, bilansima, zajmovima, dugovima.
Ne upuštajući se ovde „in meritum“ u suštinu reformi koje su ove godine započete u Srbiji i ostavljajući za trenutak po strani pitanje je li doista započeto sve ono što se moralo započeti i da li je ono što je preduzeto najbolje zamišljeno i stvarno sprovedeno – bez ikakvih ograda možemo ustvrditi da je sve ono „reformsko“ čime se diči Vlada Srbije, ne samo delimično – i delo Božidara Đelića.
Ljudi u Srbiji mnogo puta su videli Đelića kako sa dubokim podočnjacima, posle dana i noći pregovora sa nekim ogorčenim radnicima i njihovim tek skrpljenim sindikatima, sa bednim prosvetnim radnicima, sa raznim štrajkačima, sa razmaženim poštanskim tehničarima, grlatim rudarskim predstavnicima – izlazi pred televizijske kamere da kaže „popu pop, a bobu bob“ i da besprizivno odredi tanku granicu popuštanja pred njihovim zahtevima. Ipak, svaki pokušaj da se i njemu sa nekog političkog bunjišta, iz nekog sebičnog profitnog centra, u ime neke interesne grupe – prilepi neka ljaga – propadao je brže nego što je na svoje talambase moglo da ga stavi neko dirigovano glasilo. Uostalom, Đelić je brzo postao miljenik ne samo naroda, nego i novinara – jer ste uvek imali utisak da nijednu informaciju nije ostavio u rukavu. Sigurno i jeste, ali bar to niste primetili.
Protivnici koji su pokušali da umanje njegovu vrednost navodili su da je bio tužibaba kad je bio mali i da kao odlikaš ne zna šta je život, da ima vrednoću knjigovođe, ali da knjigovođe nikad nisu napravile nijednu reformu, da ne zna šta je Srbija i kako se mora raditi u Srbiji, da je i sam izmanipulisan i da odrađuje posao za druge, da je „piroćanska stipsa“ sklona malim potezima u velikim situacijama, itd. Ništa od toga nije bilo tačno, pa se nije na Đelića ni zalepilo.
Kolegijum „Vremena“ lako se odlučio da Božidara Đelića proglasi za čoveka (protekle, teške) godine, ne oslanjajući se ni na kakve ankete ili nekakve mudre analize – već jednostavno zato što tako tumačimo veličinu poverenja koje je on stekao kod građana Srbije. Naš je utisak da se Srbija zaželela čestite stručnosti.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve