"Ono što nas zanima je privatizacija industrije koja se bavi našim osnovnim asortimanom, proizvodnjom smrznute hrane i mineralne vode"
Krajem 2004. godine Jugoslavija će biti najveće izvozno tržište Podravke. Kompanija iz Koprivnice želi više, da joj Jugoslavija bude zemlja partner: da u PIK Takovu pravi vegetu, ali i podravka gulaš pa da to izvozi u svet.
Petog oktobra u Beogradu je s vlasti otišla „mirođija“ koja nam je začinjavala život više od jedne decenije, a 6. oktobra u Novom Sadu na jugoslovensko tržište posle jedne decenije vratila se nešto ukusnija mešavina začina, poznatija kao vegeta… Bio je to nostalgični šok svih onih koji su do početka devedesetih započinjali instant ručak sloganom „Kad se sa srcem kuha, kuha se podravka juha“. Onda su u međuvremenu u mnoge prodavnice stigli i ostali proizvodi iz Koprivnice, od kojih je najlakše prepoznati vegetu. Novi šok nastao je ponovo pre neki dan, kad je objavljeno da bi Podravkina juha mogla uskoro da se kuha u – Takovu. To je već bio ozbiljan test koji bi trebalo da dokaže tezu kako biznismeni uvek pregovaraju posle generala i kako bi ekonomija mogla da leči neke teške traume iz bliske prošlosti. Damir Polančec, tridesetpetogodišnji japi iz Koprivnice (potpredsednik Podravke za regionalne poslove) nije opterećen prošlošću. U Beograd je došao zbog budućnosti. Pošto se proteklih deset godina vegeta švercovala iz Segedina i prodavala na crno, interesovalo nas je šta se „tamo“ u međuvremenu dogodilo.
„VREME„: Kako Podravka izgleda sada?
DAMIR POLANČEC: Nakon 1991. godine Podravka je raspadom tadašnje Jugoslavije izgubila veliki, veliki dio svojeg tržišta. Srbija je nekada bila 40 odsto našeg tržišta prodaje i 60 odsto našeg tržišta nabave. Trebalo je naći alternative i napraviti iskorak. Malo se zna, ali mi smo ovdje u nenaplaćenim potraživanjima i robi izgubili oko 60 miliona maraka. Hrvatsko tržište bilo nam je malo, zatvoreno i siromašno pa se Podravka tada odlučila za izlazak na tržišta srednje i istočne Evrope tako što smo osnivali vlastita poduzeća, slali tamo vlastite ljude i širili prodaju i distribuciju. U ovih deset godina širili smo, naravno, i proizvodne kapacitete i van granica Hrvatske. Osim u Hrvatskoj, sada imamo tvornice u Sloveniji, Mađarskoj i Poljskoj. Pored toga imamo prodajno-distributivna poduzeća u Sloveniji, BiH, Srbiji, Makedoniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini, Rumunjskoj, Rusiji, pribaltičkim zemljama, Poljskoj, Njemačkoj i Australiji.
Da li se takav koncept razvoja kompanije pokazao kao dobar?
Da. Na taj način smo povećali prodaju i kad govorimo o sektoru prehrane, preko 60 odsto našeg prihoda ostvarujemo na vanjskim tržištima. Dakle, nismo ovisni o hrvatskom tržištu. To se osobito dobrim pokazuje sada kad i Hrvatska jače ulazi u evropske integracije. Postali smo članica Svjetske trgovinske organizacije, potpisali smo sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom i imamo tridesetak bilateralnih trgovinskih sporazuma. Posljedica svega toga je pad zaštitnih barijera, pad carinskih stopa u Hrvatskoj i puno veća konkurencija na njenom tržištu. S druge strane je proces konsolidacije trgovine i mi ćemo već ovu godinu završiti na način da 20 najvećih kupaca u Hrvatskoj čini gotovo 80 odsto našeg ukupnog prometa. Naravno da tako veliki kupci, a to su međunarodni trgovački lanci, dovode jedan dio svojih standardnih dobavljača, uz to padaju carinske stope i mi se tu moramo boriti za svoje mjesto pod suncem. I mi smo tu jako uspješni. Nije nam se dogodilo ništa drastično, koliko su nam pale marže u Hrvatskoj toliko smo to nadoknadili rastom na drugim tržištima.
I Podravka je morala da prođe kroz proces restrukturiranja. Kakva su iskustva?
Optimizirali smo broj zaposlenih, danas nas ima nešto preko sedam hiljada, a bilo nas je 9600. Vrlo je bitno na koji smo način smanjili broj zaposlenih. S jedne strane prodajom dijelova poduzeća koja nisu spadala u našu osnovnu djelatnost. Tako smo prodali firme iz oblasti poljoprivredne proizvodnje, pivovaru, fabriku žestokih alkoholnih pića, klaonicu u Daruvaru i još neka manja poduzeća. Fokusirali smo se, dakle, na prehranu, na proizvode s markom kod kojih je bitna kvaliteta i kod kojih imamo visoku lojalnost potrošača. Smanjili smo broj ljudi tako što smo im ponudili vrlo stimulativne otpremnine koje su bile u visini prosječne bruto plaće u posljednja tri mjeseca pa pomnožene s godinama staža provedenim u Podravci. Tako je bilo slučajeva da su ljudi koji su, recimo, imali direktorsku funkciju otišli sa preko sto tisuća maraka otpremnine, a prosječni radnik s 30.000 maraka. Sasvim solidno za početak novog biznisa i puno je ljudi to prihvatilo.
Ko su vlasnici Podravke?
Postali smo dioničko društvo. Svaki zaposlenik, ali i penzioner Podravke, pa zaposlenik u javnim poduzećima Koprivnice mogao je upisivati dionice Podravke maksimalno do 20.000 maraka po osobi i s otplatom na 20 godina. Kasnije su se i starom deviznom štednjom mogle otkupiti dionice i davao se dodatni diskont. Zapravo, država je vrlo stimulirala one koji su upisali dionice i otkupili ih kešom. Mali dioničari danas imaju 35 odsto vlasništva a najveći pojedinačni dioničar je Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) sa 10,54 odsto, petnaestak odsto imaju svi zajedno hrvatski privatizacijski investicijski fondovi. Još ima nekih poduzeća koja drže naše dionice a dobila su ih na ime ratnih šteta, na primjer Foliaplast iz Zadra. I neke banke su kupile naše dionice. Kao što vidite, vrlo heterogena vlasnička struktura. U ovom trenutku smo firma, pretpostavljam u istočnoj Evropi, s najviše dioničara. Preko 23.000 ljudi su dioničari Podravke i, naravno, treba spomenuti državu koja još ima oko 23,5 odsto vlasništva.
Da li je teško upravljati takvom kompanijom?
Sistem upravljanja je sljedeći. Postoje dvije udruge malih dioničara koje su prilično aktivne. Svaka dionica je jedan glas i na Skupštini dioničara glasuje se sa prikupljenim punomoćima. Uvijek se na Skupštini s glasačkim pravom pojavi 65 odsto od ukupnog kapitala. Skupština određuje svoje predstavnike u devetočlani Nadzorni odbor – tri su ispred malih dioničara, jedan iz EBRD-a, tri daje država i dva su iz privatizacijskih fondova. Oni imenuju predsjednika Uprave, on predlaže Upravu a Nadzorni odbor je prihvaća ili ne. Na Nadzornom odboru, koji se sastaje jednom u dva mjeseca, raspravlja se o rezultatima i usvaja se strategija koju definira menadžment.
Ako imate kompetentne ljude u Nadzornom odboru i ako se u Upravi nađu ljudi spremni na timski rad, vrlo je lako upravljati kompanijom kao što je Podravka.
Poslovna tranzicija kompanije značila je verovatno i nova ulaganja?
Investicijski ciklus od 1995. do konca prvog kvartala 2000. godine bio je oko 200 miliona maraka. Investiralo se u novu tvornicu vegete i juha u Koprivnici, novu tvornicu krutih lijekova u Koprivnici, novu tvornicu vegete u slobodnoj poreznoj zoni u Poljskoj na granici s Njemačkom i u novi softver na nivou kompletne firme.
Šta je strategija Podravke za budućnost?
Prvo moramo znati jednu stvar koje mi još nismo svjesni. U ovom trenutku najbrže rastuća tržišta u smislu potrošnje hrane su tržišta istočne Evrope, a najviše se očekuje od jugoistočne Evrope, ili, da budem precizniji, od zemalja bivše Jugoslavije, zatim Ukrajine, Rumunjske, Bugarske … Taj dio svijeta ima najveće stope rasta prehrambene industrije. To je izuzetno važno znati. To su tržišta na koja se Podravka najviše fokusira i na kojima moramo biti regionalni lider.
S druge strane, mi smo još u nekim kategorijama biznisa koje nisu visokoprofitabilne, a ima nekih koje su vrlo atraktivne, a mi ih nemamo. Zato smo u Podravki odredili da ćemo ići u te kategorije. Prije svega, da ćemo jačati biznis mineralnih voda, da ćemo jače ući u biznis smrznute hrane, da ćemo jače pokriti „gastro“ segment, osobito u Hrvatskoj, dakle da ćemo postati najbolji ponuđač hrane za hotele, restorane, picerije… Trend je u svim zemljama u tranziciji da se manje kuha i da se sve više jede po restoranima.
Naravno da ćemo se dalje razvijati u onome u čemu smo najbolji: vegeta dodaci jelima, juhe, praškasti prozvodi, pudinzi, mesna industrija, mineralna voda, dječija hrana, voće, povrće. Tu ćemo svake godine što je moguće više izbacivati nove proizvode i to je strahovito važno jer je svaka kompanija zdrava samo ako nudi svake godine nove i nove proizvode.
S druge strane, širićemo se i kroz zajednička ulaganja. Mi već imamo takva ulaganja sa Karlsbergom u pivovari u Koprivnici, a sa izraelskom tvrtkom Elit Straus u proizvodnji kave.
Sad smo u fazi ulaganja u vlastitu infrastrukturu na jugoistoku Evrope i pokušaja učestvovanja u procesima privatizacije. Objavićemo ovih dana jednu kupovinu koja je završena i nadam se da ćemo tijekom sljedeća tri mjeseca objaviti još jednu. Govorim o Hrvatskoj i srednjoj Evropi, a ne o Jugoslaviji. Ali, to je i način kako mi sebe vidimo u Jugoslaviji koja je za Podravku još projektno tržište.
Napraviću malu digresiju. Odluku o otvaranju firme u Beogradu donio sam ja sa suradnicima dan nakon demokratskih promjena kod vas. Mi smo dan nakon izbora došli u Novi Sad na Sajam prehrane kao izlagači i to je bio opći šok. Ono što smo tad vidjeli je apsolutna otvorenost vaših ljudi prema nama i nostalgija nekadašnjih potrošača za našim proizvodima i bez obzira na to što u tom trenutku nisu postojali pravni okviri za otvaranje firme, mi smo donjeli odluku da se ovdje moramo hitno vratiti. Vjerujem da će Jugoslavija koncem 2004. godine biti za Podravku najvažnije izvozno tržište.
Da li o ovom tržištu razmišljate samo na taj način?
Ne, nikako. Mi ovamo dolazimo ne samo zato da bi nešto prodali. Usuđujem se reći da je za nas Jugoslavija zemlja partner. S jedne strane, našu firmu u Beogradu snažićemo u prodajno-distributivnom smislu. S druge strane, već smo potpisali znatan broj ugovora s različitim firmama jugoslovenske prehrambene industrije, pa smo tako počeli uvoz u Hrvatsku krutih biljnih masnoća, tjestenina, sušenog povrća, sušenih gljiva, smrznutog voća, voćnih pulpi… U ovom trenutku pregovaramo o fleksibilnoj ambalaži za juhu, o metalnoj ambalaži u koju od prije tri godine punimo vegetu…
S treće strane je PIK Takovo o kojem se puno priča. S njima razgovaramo u više smjerova. Jedan smijer je da Takovo proizvodi određene proizvode pod markom Podravke za hrvatsko tržište. Drugi smijer je da Takovo nastavi da bude naš dobavljač sirovina, a treći je da sve proizvode Takova plasiramo kroz Podravkin trgovački sistem u 17 zemalja svijeta. To je glavni argument koji nudimo kao partneri prehrambenoj industriji Srbije za koju smo eventualno zainteresirani. Imamo i četvrti vid, poslovno-tehničku suradnju koju smo pokrenuli sa industrijama mesa u Srbiji. Još se ne usuđujem reći s kojom smo firmom otišli najdalje. Dakle, pokrećemo u Srbiji proizvodnju podravka gulaša, podravka hašea, podravka pašteta na bazi goveđeg mesa, ali ne samo za ovo tržište. Pregovaramo o mogućnosti proizvodnje juha i vegete, ali opet ne samo za ovo tržište.
Ne vjerujem da ćemo se na srpskom tržištu širiti tako što ćemo sudjelovati u privatizaciji neke industrije mesa. Ono što nas zanima je privatizacija industrije koja se bavi našim osnovnim asortimanom, proizvodnjom smrznute hrane i mineralne vode.
Šta Podravka nudi tim firmama?
Sa menadžmentom određenih firmi već smo razgovarali. U tim razgovorima nailazimo na izuzetno obrazovane i kompetentne menadžere, na prehrambenu industriju koja zna proizvoditi, prodavati i marketirati svoje proizvode. Time sam ugodno iznenađen.
Kad budemo sudjelovali u privatizaciji, ulagaćemo samo u firmu u kojoj uvjerimo menadžment, sindikate, lokalnu zajednicu i politiku da Podravka tom poduzeću može pomoći.
Dakle, tim firmama možemo ponuditi izvoz u 17 zemalja gdje imamo svoju prodajnu mrežu, mogućnost izvoza na tržišta zemalja s kojima Jugoslavija ima bilateralne sporazume, a Rusija je jedno od naših strateških tržišta. Zatim, možemo ponuditi zajedničku nabavu sirovina, zajedničke i puno jeftinije izvore financiranja… Zaposlenicima nudimo istog trena kontakt s našim sindikatima, unutar Podravke postoje tri i vrlo su aktivni. A menadžmentu pored dobre plaće, automobila, poslovnih kartica… nudimo ono što je mnogo važnije – mogućnost napredovanja i školovanja.
Kako je Podravka poslovala prošle godine?
Firma je profitabilna iznad hrvatskih standarda i ima rast prodaje iznad prosjeka prehrambene industrije istočne i zapadne Evrope. Kotirani smo na Zagrebačkoj burzi, na takozvanoj prvoj kotaciji Burze, i najlikvidnija smo dionica u posljednjih četiri-pet godina, što znači da se s našim dionicama najviše trguje.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
