Stenogrami Anketnog odbora Skupštine Jugoslavije, osnovanog da ispita okolnosti oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića, nisu mnogo doprineli rasvetljavanju tog zločina, ali su bacili svetlo na neke druge stvari
OTKUD 450.000 DOSIJEA: Arhiva
Zajednički (oba veća) Anketni odbor Skupštine Jugoslavije osnovan je 27. septembra 2001. „radi utvrđivanja činjenica i okolnosti vezanih za ubistvo saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića“, 7. februara 2000. godine. Odbor je do 21. januara 2002. saslušao 27 svedoka: 15 generala Vojske i 2 generala policije, trojicu policijskih oficira, tri šefa Državne bezbednosti, jednog bivšeg i jednog sadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, jednog bivšeg saveznog premijera i još neka lica. Ovom prilikom preskočićemo uobičajene svađe, optužbe, uvrede i jeremijade Voje Šešelja; toga su ionako pune novine. Uostalom, njegova namera – da za ubistvo optuži nekog Ivana Delića iz Budve, a za podstrekavanje Milana Jankovića zvanog Filip Zepter – ionako je propala: nijedna indicija na Jankovića nije se pronašla, a Ivan Delić, za koga je Šešelj uporno tvrdio da je pobegao u Švajcarsku, javio se sam iz Budve sa uverljivim alibijem.
Dr Šešelj je ipak uspeo da izvede jedno čudo: „Pošto je u strukturi zakonodavna vlast iznad izvršne i sudske, ovde vas nikakva vojna ili državna tajna ne obavezuje da prećutite bilo koji detalj, bilo koju činjenicu, bilo koju okolnost koja je u vezi sa ubistvom ministra“. Tim rečima je dr Šešelj počinjao svako saslušanje svedoka. Brižljivim čitanjem zapisnika sa sednica oba veća Skupštine Jugoslavije na kojima se odlučivalo o osnivanju anketnih odbora i zapisnika sa sastanaka oba anketna odbora, međutim, nigde se ne može pronaći izričita odluka o razrešenju svedoka od obaveze čuvanja državne, vojne i službene tajne. Jedino je dr Šešelj usput pomenuo „tajnost rada“ Odbora kao nešto što se podrazumeva. Po običnoj zdravoj pameti jasno je da se ta stvar morala regulisati na neki način; rad sličnih anketnih odbora u drugim zemljama propisan je tako da podaci koji su klasifikovani kao tajni ne izađu u javnost, osim ako se ne proceni da je opšti interes takav, važniji od tajnosti konkretnog podatka, pa se to ispituje pojedinačno, a ne onako đuture kako je to dr Šešelj objašnjavao svojim sagovornicima. Štaviše, naš veseli doktor je na kraju sve stenograme saslušanja lepo spakovao u knjižurinu od 526 strana, koju drugovi radikali sada krčme okolo po ceni od 300 dinara. Pažljivim čitanjem uočiće se takođe i da su neki svedoci Šešeljevu manipulaciju sa „oslobađanjem od obaveze čuvanja tajne“ progutali, neki nisu, a neki su iskoristili priliku da – pokriveni Šešeljevim uveravanjima kako mogu sve da kažu – progovore na lakat i kažu stvari koje su davno želeli da kažu, ama nisu smeli. Ako svedoke podelimo na te tri kategorije, ispada da su generali VJ – osim starih lisaca iz KOS-a – bili najnaivniji; da su ljudi iz Državne bezbednosti (osim Radeta Markovića, ali on je ciljano govorio) bili najzatvoreniji; da su policijski operativci iskoristili priliku da se požale na razne stvari. Bivši ministar unutrašnjih poslova bio je potpuno beskoristan (kao i ranije); sadašnji ministar takođe; načelnik Generalštaba jedva da je nešto imao da kaže. Najveći deo cele te knjige savršeno je irelevantan za slučaj Bulatović, ali je veoma zanimljiv iz raznih drugih uglova. Naime, uvereni da će stvar ostati incamera, svedoci su pričali stvari koje u životu ne bi javno izgovorili, na šta ih je dr Šešelj – nesiguran ionako u svoje polazne teze – i te kako podsticao; on je i inače poznat kao čovek radoznao.
Tako smo doznali da Državna bezbednost MUP-a Srbije drži „450.000 dosijea“ (Rade Marković), što se čini verovatnim s obzirom na prepad na savezni MUP 1992, kada su se dokopali svih dosijea otvorenih od 1944. do tada. Pa smo saznali da je Vojska Jugoslavije 1998. pročitala Miloševićevu podvalu na Kosovu i odbila da joj se potčine tamošnje snage MUP-a. Naime, gen. Aleksandar Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti (1992-1999), ispričao je kako su Momčilo Perišić i on procenili da ta Miloševićeva ponuda znači „kraj Vojske“: mi da preuzmemo odgovornost za snage kojima stvarno komanduju Nikola Šainović, „čuveni strateg sukoba niskog intenziteta“, i Slobin štab za Kosovo (Ratko Marković, Milomir Minić, Zoran Baki Anđelković). Značaj te informacije, u ovom trenutku kada se u Hagu raspetljava ta stvar, ne može se preceniti: Vojska je, po tome, bila svesna šta se po Kosovu radi i s tim se nije slagala. Dan-danas Vojska tvrdi je „prepotčinjavanje“ snaga MUP-a pod vojnu komandu tokom ratnog stanja 1999. bilo fiktivno. Izvlačenje zaključaka iz svedočenja nekoliko generala koji su se bavili snabdevanjem i trgovinom naoružanjem i vojnom opremom bilo je predugo i traumatično; recimo samo da su zaključci porazni: ukazuju na šljampavost, korupciju, nesposobnost i krajnju zanemarenost Vojske pod Miloševićem.
Kad je o odnosima između tajnih službi, policije i Vojske reč, stenogrami potvrđuju najcrnje slutnje. Od 1992. „SDB je starija od svih“ (gen. Aleksandar Vasiljević), „pod isključivom Miloševićevom komandom“. Sva tri načelnika DB-a – Marković i Petrović kao bivši, i Savić kao sadašnji – izjasnili su se kao nenadležni u slučaju Bulatović – ali i po svim drugim pitanjima; čovek se prosto pita čemu ta Služba uopšte služi jer njeni načelnici ni o čemu pojma nemaju. Andreja Savić, sadašnji načelnik, međutim, u više navrata je rekao da je glavni zadatak osloboditi Službu od pojedinaca s kriminalnom prošlošću i vezama, rasvetliti njenu ulogu u prošlim aferama i reformisati je; Goran Petrović je sličnim (i jačim) rečima opisao svoju šestomesečnu aktivnost na čelu Službe od „skoro tri hiljade zaposlenih“.
Više svetla na tu stvar bacaju izjave policajaca iz kriminalističke operative. Oni složno tvrde da od Državne bezbednosti nikada nisu dobili ništa; čak ni znak interesovanja za istrage o najznačajnijim ubistvima u ovih dvanaestak godina. Ali, tokom istrage o Bulatovićevom ubistvu Državna bezbednost zabranila je kriminalističkim policajcima GSUP-a Beograd da obave informativne razgovore s određenim bezbednosno interesantnim licima. Na pitanje raspolažu li podacima o primeni tehničkih mera (prisluškivanju), zapanjeni pukovnik policije sa 20 godina staža na krvnim i seksualnim deliktima odgovoriće da ne pamti da je obična policija ikada imala pravo i mogućnost prisluškivanja: „To je bilo rezervisano samo za DB.“
I na kraju, utisak nedelje: na pitanje od čega je umro Baõa Stojičić, očigledno iznervirani Branko Buca Đurić, bivši načelnik GSUP-a Beograd, odgovara – „Ubile ga cigarete“. Eto ideje za još jednu kampanju o štetnosti duvana.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!