
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Izbori za mistera lepotana traju i dalje, a ja nikako da odaberem ko mi je najlepši. Jedan kaže na TV B92 da hoće da bude Predsednik jer neće da bude Slina. To je potpuno legitiman razlog, samo nisu se baš ovdašnji predsednici odlikovali srahovitom čvrstinom, jedan se plašio žene, drugi Haga, pa ne znam da li se uloge Sline i Predsednika međusobno isključuju. U istoj emisiji, takoreći sendviču Timofejev–Kosanić, našao se čika Bane Ivković. Voditeljski tandem vizuelno i psihološki potpuno podseća na detektivske serije – Prljavi Hari i Gvozdena lejdi, pa predstavljanje kandidata liči na isleđivanje. Znači, dežurni krivci postrojeni u sobi za identifikaciju, manje-više poznati nama i policiji, tek tu i tamo pojavi se neki Muja lopov, koji nam je promakao. U dramaturgiji bih otišao korak napred–hladna kafa u plastičnim čašama, Timofejev kruži oko kandidata kome se graške znoja vide na čelu, lejdi Kosanić samo fiksira pogledom, primećujemo da je jedna ruka kandidatu lisicama vezana za sto i konačno on puca, sve priznaje posle samo dva sata ispitivanja. Da vidimo onda ko je slina.
Stvar može da se iskomplikuje – kao onomad na Studiju B, gde su se zakačili gospoda Tijanić i Protić. Bože moj, izbori su, živci se istanjili, a udario junak na junaka. Da ne bi gospodina Šuvakovića, fantastičnog uloška koji apsorbuje obostranu mržnju diskutanata, ne bi pomoglo ni prisustvo voditeljke dame, pala bi krv. Tako je slučajno otkriven recept za stišavanje sukoba DSS–DOS. Uvek kada na televiziji polemišu, treba pri ruci imati Šuvakovića, Matića, Marjanovića i s vremena na vreme ih samo pokazati. Poruka je jasna–samo se vi svađajte, hoćete da ovi opet malo voze Srbijicu?
Nego, samo se priča o kandidatima, a birače niko ne pominje. Birači tušem i farbom ukrašavaju kandidate po bilbordima. Pimetio sam da Koštunicu najčešće farbaju u crno, onako modernistički–piktorijalno na tačkice. Labusu neistomišljenici prebacuju zbog preteranog modernizma, pa ga u tom stilu malaju uglavnom širokim potezima sive boje, kao osnovu za fresku. Oba kandidata, reperska ekipa SRS-a (setite se trip-hop, džangl hita Stranka srpskih radikala) kiti se grafitima – potpuno postmodernistički. Ima tu naravno i nepatvorene batajničke naive, ali braća su crna sto posto.
Dok neki kreče, drugi premišljaju za koga će glasati. U emisiji „Utisak nedelje“, gospodin Gojko Tešić, poznat po polemici sa Filipom Davidom na stranicama ovih novina, glasno je razmišljao na temu budućeg Predsednika. Njemu je sve jasno, dok je gospodin Gorčin Stojanović izgledao kao da je ušao u pogrešnu kafanu, naručio piće, pa mu bedak da odmah izađe kad je provalio kakva ga ekipa okružuje. Govorilo se i o jeziku mržnje, ponekad nije bio potreban jezik da bi se videla mržnja. Tešić mrzi Filipa Davida, Maršićanin mrzi Đinđića, čak je priznao da Labusa ne mrzi naročito, ali on je ipak simbol nečega što pripadnik DSS-a treba da mrzi. Možemo se, dakle, i učtivo smeškati i mrzeti, to je valjda prvi korak koji se, prema ukusu, može nazvati licemerjem ili kulturom.
Prebacimo li na, recimo, Dečiji kanal, pogotovo noću, kada deca spavaju–tamo dobri vladika Nikolaj dramatizovan odgovara na pisma čitalaca iz prošlog stoleća. Nekada su vernici u nedoumici pisali Vladiki, pa im je on jednostavnim rečima objašnjavao načela Vere. Nešto kao popovska Draga Saveta. TV Kragujevac je onda (mislim ‘94. godine) snimio TV seriju koja izgleda kao „Fazoni i fore“ sa popovima. Jedini detalj kojim bih sebi mogao objasniti emitovanje ove serije na Dečijoj televiziji je jezik kojim se govori – uglavnom srpski umesto slavenosrpskog, koji deca sigurno ne razumeju. A možda je ovo u stvari program za roditelje, koji nikada nisu živeli (a po Velji Iliću, bogami ni neće) u građanskom društvu.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve