
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Premijer i potpredsednik Demokratske stranke
Osnovni podaci: Zoran Živković je rođen 22. decembra 1960. godine. Otac Borisav je bio šef Robne kuće u Nišu, a majka Radmila domaćica. Srbin, pravoslavac. Završio je Gimnaziju „Bora Stanković“ u Nišu. Kaže da je želeo da se školuje za pilota, „ali me otac nije pustio“. Umesto toga, zaršio je Višu ekonomsku školu u Beogradu, 1983. godine (odsek za komercijalno poslovanje). Iako nije služio vojsku, za vreme agresije NATO-a na SRJ obukao je uniformu.
Godine 1988. osnovao je ugovorno preduzeće Supertim, koje se kasnije spojilo s firmom Tehnomeding. Živković je bio direktor i vlasnik većinskog kapitala. Međutim, firma je zatvorena. Ipak, nije potpuno napustio biznis, jedan je od osnivača i član Upravnog odbora Udruženja privatnih poslodavaca u Nišu.
Oženjen je Biserkom, pravnicom. „Baš je ona otkrila izbornu krađu 1996. u Nišu jer je bila u komisiji. Tako ih je moja Biserka uhapsila“, kaže. Otac je dvoje dece: Milene i Marka.
Politička karijera: Zoran Živković pripada mlađoj generaciji političara. Godine 1992. postaje član Demokratske stranke. Vrlo brzo je napredovao i u periodu od 1993. do 1995. godine bio je predsednik Gradskog odbora Demokratske stranke u Nišu. Nakon što je SPS bio prinuđen da prizna prave rezultate izbora, Živković je postao gradonačelnik Niša. Prva stvar koju je uradio bila je preuređenje luksuznog kabineta u radnu sobu predsednika opštine tako što je izbacio sav skupoceni nameštaj prethodnika, kao i javno obraćanje rođacima i prijateljima da ga ne opsedaju molbama. Na kraju svog upravljanja gradom rekao je s ponosom: „Od kada je u Nišu na vlasti koalicija Zajedno u gradu je rođeno tri hiljade dečaka i niko svom detetu nije dao ime Slobodan.“ Dve godine, od 1997. do 1999, predsedavao je i Stalnom konferencijom opština i gradova Jugoslavije i Savezom slobodnih gradova.
Od 1993. do 1997. godine bio je narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije, član Odbora za odbranu i bezbednost i Odbora za stambeno-komunalnu delatnost i urbanizam te zamenik predsednika Komisije za sprovođenje Zakona o posebnim uslovima prometa nekretninama. Četiri puta (1994, 1997, 1998. i 2000) biran je za potpredsednika Demokratske stranke.
Savezni ministar unutrašnjih poslova bio je od novembra 2000. do marta 2003, u vladama Zorana Žižića i Dragiše Pešića.
U Nišu ga znaju kao odlučnog čoveka, spremnog i na korake koji se ne očekuju. Tako je u vreme dok je bio na funkciji gradonačelnika zahtevao od odbornika da mu oduzmu imunitet kako bi pred sudom mogao da odgovara zbog krivične prijave koju je protiv njega podnela Vojska Jugoslavije, tereteći ga za „širenje lažnih vesti“. Protiv gradonačelnika Niša podnesene su i krivične prijave zbog vređanja sudije koji je presudio Nebojši Ristiću, uredniku TV Soko, i zbog pozivanja Leskovčana na građanske proteste.
Kako ga vide: Prijatelji kažu da je ostao „prigradski mangup“, da ga politika nije mnogo promenila, da je pošten. Protivnici tvrde da je osion i spreman da raspravlja i pesnicama. „Nisam šibadžija, pa mene su napali fizički, ja nikog nisam napao. Ja imam 100 kg, pa je možda to razlog što me neki shvataju kao šibadžiju, ali ja sam demokrata. Šibanje i slične akcije ostavljaju se za sam kraj.“
Po čemu ga pamte: „Srbija je za mene čula zato što sam štrajkovao glađu kad nam nisu dali da imamo predstavnike u biračkim odborima, što sam zajedno s građanima stajao ispred Skupštine Niša i tražio da se ispoštuje narodna volja.“ Sednice niške skupštine, kao gradonačelnik, vodio je obučen u majicu Otpora; kao savezni ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije uručio je svedočanstva o državljanstvu prestolonasledniku Aleksandru Karađorđeviću i članovima njegove porodice; Nišlije znaju da je dobrim delom zaslužan što je „Energija za demokratiju“ stigla do njihovog grada.
O Demokratskoj stranci: „U našoj stranci nema emocija, postoje samo interesi i ciljevi“. „U DS-u postoji uvek 15 tabora, ali to je normalno za demokratsku stranku, to je dobro za DS i za Srbiju, da Srbija ima jedinu veliku stranku gde ljudi na GO-u mogu i predsedniku i potpredsedniku da kažu u lice ono što misle.“
Kafana kao političko mesto: „Sigurno je da se važne odluke kod Srba i u Srbiji i pre Drugog svetskog rata i posle nisu donosile tamo gde treba. Uvek su važne odluke donošene na nekim neformalnim mestima, a restoran i kafana su pravo, tipično neformalno mesto i mnoge političke stranke pre rata osnivane su po kafanama, i ne vidim da je to nešto posebno što se, manje ili više, istorijski sporazumi donose na takvim mestima.“
O mafiji: „Mafija u Srbiji u svom izvornom obliku, koji podrazumeva celokupnu strukturu – vrh, piramidu i podzemlje, ne postoji, ali zato postoji sto ili dvesta organizovanih kriminalnih grupa.“
O pretnjama: „Pretnje dobijam od kada sam ušao u politiku. Neke su ostvarene, kao što je ona da će mi biti uništen privatni posao koji sam imao. Ali, ja sam to prihvatio kao štetu koja mora da se desi ako hoćete da zastupate prave političke stavove. To da se političarima preti i da je njihov život ugroženiji nego život drugih građana, to je potpuno normalno.“
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Napadi na lokale, na ljude koji sede u kafanama, upadi u školska dvorišta… Sve je to deo sistemskog zastrašivanja pobunjenog društva. U zemlji u kojoj institucije ne rade u interesu građana, ostaje samo da verujemo jedni drugima i da se međusobno čuvamo
Kada smo razumeli da se situacija znatno smirila, ljudima smo, rasterećeni, rekli da mogu da idu. Izašli su iz zgrade i posle samo par minuta nastao je pravi stampedo. Utrčali su nazad na fakultet, policija ih je jurila. Veterani su bili ispred zgrade i sprečavali ulazak policije. Tada sam izašao i rekao policiji da nije pozvana, da nema potrebe da ulazi, da je situacija pod kontrolom. Sve u svemu, događaji su bili tako dramatični da je vrlo lako moglo doći do mnogo ozbiljnijih posledica
Vučić je u kampanji u kojoj proba različite poruke i pristupe jer se podrška umanjila, a njegov legitimitet je doveden u pitanje. I još gore, polako prestaje njegova kontrola ulice – što je bila sve vreme njegova osnovna prednost u odnosu na političke protivnike i pobunjene građane
Hajka protiv Vulevića krenula je početkom godine preko opskurnih državnih tabloida, a nastavio ju je Aleksandar Vučić. Pozivajući se na pisanje opskurnog lista “Tabloid” – koji javno proziva u svakoj prilici – predsednik Srbije je na televiziji “Prva” rekao da se “ne plaši ni onih generala u policiji koji su likvidirali vođe zemunskog kriminalnog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, a koji se ‘tajno sastaju’ sa Draganom Bjelogrlićem”. Kakvi su to bili tajni sastanci kada se zna da su Bjelogrlić i Vulević venčani kumovi
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve