

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Kako je guverner Mlađan Dinkić osvojio javnost, a Vlada preuzela kontrolu nad kapitalom
Velika afera koja je izbila povodom izbora „novog-starog“ Saveta Agencije za osiguranje depozita i sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka izrodila se u svađu G17 plus i Vlade Srbije oko hiljadu pitanja – samo se nije raspravljalo o onom glavnom: u čemu je značaj kontrole nad tom Agencijom? I jedna i druga strana, dakle guverner Mlađan Dinkić i premijer Zoran Živković, sa nesrećnim ministrom finansija Božidarom Đelićem u sredini, razmenjivale su oštre reči o tome ko je u suštini iz Saveta te Agencije izbacio ili izbegao da u njega ponovo ubaci vodeću ekspertsku trojku G17 plus – Miroljuba Labusa, Radovana Jelašića i Vesnu Arsić i zašto je Vlada Srbije u taj Savet ubacila „svoju većinu“ – Aleksandra Vlahovića, Mirka Cvetkovića, Katarinu Relić i samog Božidara Đelića (koji više ne zna tačno gde je) – ali, do javnosti nije doprla gotovo nijedna rečenica o tome šta sve već kontroliše spomenuta Agencija i šta će sutra sve kontrolisati.
A reč je, da odmah to u najkraćem objasnimo, o Agenciji koja gazduje sa ogromnom stečajnom masom famozne četiri najveće državne banke koje su ugašene početkom prošle godine, dakle sa dubioznom aktivom i rastegljivom pasivom od oko 5 milijardi dolara – ali i sa bilansima pet-šest što likvidiranih, što „prisvojenih“ poslovnih banaka – „prisvojenih“ u državno vlasništvo posle poznatog zakona po kome je nekadašnja savezna država „ušla u vlasništvo“ banaka kojima su u Pariskom klubu reprogramirane ili otpisane spoljne obaveze uz državnu garanciju. Država je, naravno, preuzela vlasništvo u punom iznosu tih obaveza poslovnih banaka – pa će je taj „kontrolni paket“ akcija nad pola srpskog bankarstva koštati realno mnogo manje jer je većina tih obaveza otpisana i do 66 odsto (ili se nadamo da će biti otpisane – kad eventualno i Londonski klub poverilaca krene za pariskom formulom).
Celom tom ogromnom imovinom, koja je istina istovremeno opterećena i veoma velikim obavezama, formalno-pravno upravljala je dosada direktorka Agencije Vesna Džinić, jedna od članica Dinkićevog reformskog kruga, ali je ona verovatno samo sprovodila ono što se odlučivalo u Savetu pod ranijim predsedništvom Miroljuba Labusa. Uostalom, čim su se raširile vesti da je Labusova ekipa izgubila na glasanju u Vladi Srbije (to se izgleda dogodilo 15. maja) i Džinićka je najavila ostavku.
Sada kada je vodeća elita nekadašnje „savezne države“ (a zapravo „ekspertske Srbije“), nakon Povelje Srbije i Crne Gore, došla „pod nož“ srpske republičke administracije (a moglo bi se reći i pod sankciona ovlašćenja Demokratske stranke) i kada tu operaciju praktično niko iz G17 plus nije preživeo, a samo se guverner Dinkić još drži u Narodnoj banci, postalo je jasno da Vlada Srbije neće dozvoliti da se mimo nje stvori neki centar odlučivanja o bivšem (a i o budućem) kapitalu u poslovnim bankama i da je na tom putu neće zaustaviti nikakvi kriterijumi znanja, stručnosti, uspeha i poštenja – ako te osobine javnost prepozna kod neke političke konkurencije ili – i kod te konkurencije. Naime, u pitanju su suviše krupne pare.
Teza koja se ovde ističe može se braniti čak i ako se ima u vidu da je Božidar Đelić pokušavao da skrene pažnju javnosti na to da Agencija odlučuje o određenim parama i da je navodno Vlada Srbije morala, nakon smene Labusa i njegovog tima koju je diskretno obavio Savet Ministara SCG (navodno još pre dve-tri nedelje), da požuri i izabere novi Savet Agencije jer se očekuje da Trgovinski sud u Beogradu (čuven po nezavisnosti od politike) krene sa stečajnim postupkom nad imovinom četiri likvidirane državne banke – a u njihovoj stečajnoj masi republički budžet treba da se snađe za oko 1,4 milijardi dinara. Ovaj nespretni Đelićev pokušaj da zabašuri svoju nesrećnu ulogu u spomenutom glasanju o Savetu Agencije za banke (posle koga je čak bio viđen i za v.d. predsednika te Agencije, ali je posle brzo od te funkcije odustao) nije mu ništa pomogao. Niko nije prihvatio razgovor o interesima koje, dve političke grupe iz srpske vladajuće elite, imaju u zoni kontrole bankarskog kapitala, a sve je prebačeno na tugaljivi kolosek političkog nagvaždanja o nezgodnoj poziciji koju Đelić kao „umereni lojalista“ ima između „jakih“ ličnosti u Vladi Srbije i starih prijatelja u G17 plus.
Ipak, mada se nije razgovaralo o samoj Agenciji za banke, afera nije slučajno završila kao priča o tome da li Vlada Srbije ne namerava da odustane od pokušaja da, po mogućstvu mnogo pre političkih izbora, skloni i Mlađana Dinkića i njegovu ekipu iz Narodne banke Srbije, jer je reč o ključnom uporištu jedne „novoformirane“ stranke čiji su ljudi upravo u monetarnoj i finansijskoj sferi stekli značajan ugled u javnosti. U metafori, „bauk Labusa“ kruži Demokratskom strankom i zbog toga ona već danas pokušava da se pripremi za veliki obračun (dok neki misle da bi trebalo da se pripremi za nešto upravo suprotno). U tom svetlu može se posmatrati i „transfer“ Aleksandra Vlahovića, ministra za privatizaciju, iz ekspertske zone Vlade Srbije u DS, da bi već proteklog vikenda bio promovisan za novog člana Glavnog odbora te stranke (iz koje je pokojni premijer Đinđić iz nekog razloga razjurio sve viđenije ekonomiste). Neki listovi u Vlahovićevom izboru među vođstvom DS-a nisu prepoznali glavnu vest proteklog zasedanja rukvodstva DS-a, već su se vezali za sličnu promociju Đinđićeve udovice. Međutim, tek sa ulaskom Vlahovića u vrh DS-a, ta stranka, koja ima najviše funkcionera u republičkoj administraciji, dobila je bar jednog ministra koji se dosad pokazao uspešnim i koji ima izvesne šanse u očekivanom rvanju sa ekonomskim ekspertima iz G17 plus.
Zasada, „strasti su splasnule“, kako se izrazio guverner Mlađan Dinkić u zapaženom intervjuu na RTS-u, pa se može očekivati da se Labusova trojka ipak nađe u Savetu Agencije – što je možda i dogovoreno na sastanku premijera Zorana Živkovića sa vodećim ekspertima G17 plus u proteklu nedelju. Ostaje, međutim, činjenica da je Vlada Srbije ipak stekla kakvu-takvu većinu u Savetu Agencije za sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka, koja je već sada „vlasnik“ desetak, što bankrotiranih što „preuzetih“, poslovnih banaka i njihove imovine. Uverljivi guverner Dinkić dobio je tokom ove afere bitku za javnost, a Vlada se zadovoljila preuzimanjem pune kontrole nad kapitalom.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve